Načelnik Klinike za anesteziju i intenzivno liječenje UKC RS Dragan Rakanović u intervjuu za Mondo govori po čemu se ovaj talas koronavirusa razlikuje od prethodnih, o trenutnom stanju u klinici i o suočavanju sa epidemijom koronavirusa.
Rakanović navodi da je situacija trenutno najgora od početka epidemije, ali da su on i njegovi saradnici i pored svih poteškoća u prteklih godinu dana zapamtili dosta srećnih trenutaka nakon što su mnogobrojnim pacijentima, koji su bili u teškom stanju, spasili život.
Kako biste opisali situaciju u Klinici za anesteziju i intenzivno liječenje UKC RS, kada je koronavirus u pitanju: koliko pacijenata dnevno pristiže i u kakvom su stanju?
Klinika za anesteziju i intenzivno liječenje bavi se liječenjem najtežih pacijenata oboljelih od Covida 19, a to su pacijenti koji završavaju na mehaničkoj ventilaciji odnosno na respiratoru. Mi smo ponovo ušli u sistem kovida unazad petnaestak dana, gdje već imamo 16 pacijenata na aparatu za vještačko disanje. Situacija je teška, svakim danom se taj broj povećava, što zbog prijema pacijenata iz Urgentnog centra, koji je prijemni blok UKC RS, što zbog pogoršavanja kliničke slike pacijenata koji su hospitalizovani u kovid odjeljenjima na šest spratova u ovom trenutku.
Klinička slika pacijenata se rapidno pogoršava u jako kratkom vremenskom periodu, te pacijenti koji čak ne zahtijevaju kiseonik u roku od dva do tri dana dođu u situaciju da je neophodno da završe na aparatu za vještačko disanje.
Da li je trenutno najgora situacija od početka pandemije i šta je to što ovaj talas virusa razlikuje od prethodnih?
U ovom trenutku mi imamo najveći broj oboljelih pacijenata u odnosu na prethodnu godinu, najveći broj hospitalizovanih pacijenata koji ostaju na bolničkom liječenju. Možemo reći da je ovo najteža situacija od početka pandemije kovida 19. Što se tiče razlike u kliničkim slikama, u kliničkim formama bolesti, ti pacijenti brže dospijevaju u situaciju da budu zavisni od respiratora, u odnosu na prethodna dva talasa pandemije.
Da li se dešava da od koronavirusa umiru mladi ljudi bez ikakvih komorbiditeta?
Nažalost, dešava se. Mada taj broj objektivno nije tako veliki, ali bilo koji smrtni ishod, nevezano za godine starosti, predstavlja tragediju za populaciju i za porodicu samog pacijenta.
Pojedini ljekari u RS su izjavljivali da veliki problem predstavlja to što se pacijenti kasno jave ljekaru, odnosno da je neophodno javiti se najkasnije tri dana od početka simptoma, te da je terapija skoro pa uzaludna ukoliko prođe više od sedam dana od pojave simptoma. Kako to komentarišete? Da li je kasno javljanje ljekaru možda jedan od uzroka pogoršanja kliničke slike i tragičnih ishoda koronavirusa?
Zdravstveni sistem je jako opterećen brojem pacijenata koji dolaze, ne samo u kovid ambulante nego i ne-kovid pacijenata. Pacijente ne možemo optužiti da kasno dolaze. Bilo bi jako ružno s naše strane da kažemo da su pacijenti krivi zato što su bolesni. Oni sami procjenjuju kad trebaju da se jave ljekaru, na osnovu simptoma koje dobiju. Mi ne možemo nikog zvati kući i pitati ga da li je dobro ili ne, jednostavno pacijent sam procijeni kad treba da se javi ljekaru.
Kako stojite sa smještajnim kapacitetima i medicinskim radnicima u Klinici za anesteziju i intenzivno liječenje RS?
Klinika za anesteziju i intenzivno liječenje je podijeljena na taj način da jedan dio ljekara radi sa ne-kovid pacijentima, a drugi dio radi sa kovid pacijentima, dakle, dvije intenzivne postoje u Klinici za anesteziju i intenzivno liječenje. To osoblje koje radi u ne-kovid sistemu istovremeno radi operativne zahvate po hitnom protokolu, koji se trenutno samo rade u UKC. Prostorni kapaciteti su ograničeni i svakim danom se taj broj smanjuje, jer se nastavlja prijem pacijenata ovom dinamikom i u ovom broju i sa ovim kliničkim formama bolesti.
S druge strane moram da naglasim da zahvaljujući generalnom direktoru prof. dr Vladi Đajiću i njegovim organizacionim sposobnostima kao i podršci Vlade RS u svakom momentu smo imali i imamo na raspolaganju sve što nam je potrebno za liječenje pacijenata.
Već godinu dana traje borba protiv koronavirusa. Šta vam je do sada bilo najteže?
Ne samo ja, nego i moje kolege, u ovom sistemu radimo već godinu dana. Već smo se malo prilagodili i navikli smo se na postojeće stanje. U prvi mah kad smo se susretali s tim, u martu prošle godine, zbog svih nepoznanica koje kovid-19 nosi sa sobom, postojala je određena doza nelagodnosti i straha jer nismo znali kako će se to razvijati.
Dolaskom prvih pacijenata u jedinicu za intenzivno liječenje uviđali smo da to nisu isti pacijenti kao svi ostali, da su to pacijenti sa težim formama bolesti koji zahtijevaju mehaničku ventilaciju duži vremenski period, čiji je oporavak upitan i pored svih primijenjenih terapijskih mjera. Sve to situaciju čini neuobičajenom i jako nezgodnom za bilo kojeg ljekara i medicinsku sestru.
Pojedinačno, više je bilo srećnih trenutaka, na primjer kada uspijemo da oporavimo nekog od pacijenata koji je u jako teškoj kliničkoj formi došao u intenzivnu i na kraju ode svojoj kući. Često o njima više razmišljamo nego o pacijentima, koji su, nažalost, preminuli. Naš posao je takav da moramo da se nosimo s tim problemima i sa takvim situacijama, da kada ne očekujemo pacijent završi smrtnim ishodom, i da odemo svojoj kući i sutradan se vratimo na posao.
