Istoričar iz Banjaluke Zoran Pejašinović uputio je otvoreno pismo gradonačelniku Banjaluke Drašku Stanivukoviću povodom izgradnje "Parka oslobođenja" u centru Banjaluke koji će biti posvećen žrtvama Veleizdajničkoog procesa.
Otvoreno pismo prenosimo u cjelosti:
Poštovani gradonačelniče Stanivukoviću,
Bio sam iskreno obradovan kada sam saznao da ste pronašli rješenje za parcelu oko nekadašnjeg bioskopa „Kozara” i da se u taj prostor neće ugurati još jedna predimenzionirana zgrada, nego će se voditi računa o potrebama stanara, kao i o značaju tog lokaliteta u novijoj prošlosti našeg grada. Dodatno me obradovala informacija da ste prihvatili moju inicijativu obznanjenu aprila 2021. godine da se na tom mjestu načini spomenik u čast 156 rodoljuba suđenih u poznatom Banjalučkom veleizdajničkom procesu (1915–1916). Radovao sam se spomeniku koji će pozivati na sjećanje a, istovremeno, ispuniti neophodne estetske, tehničke i ambijentalne standarde, spomeniku koji će biti nova, poželjna tačka na turističkoj mapi grada ili mjesto za kakav istorijski čas, spomeniku koji će, povrh svega, oplemeniti i ukrasiti lice našeg grada.
Istoričar Zoran Pejašinović pisao gradonačelniku: Spomenik žrtvama Veleizdajničkog procesa je zaslužio konkurs!
Neposredna inspiracija za podizanje spomenika bio je, kako je više puta rečeno, upravo moj članak „Vječna svijeća” u kome sam u najkraćem iznio sljedeće: u toku Banjalučkog veleizdajničkog procesa jedan od optuženih rodoljuba, za koga je sud donio oslobađajuću presudu, neuki težak iz Japaga kod Han Pijeska imenom Jovan Mitrović, traži od advokata odbrane dr Vlade Andrića da udesi kod sudija da objese njega umjesto Radivoja Rade Đuranovića, jer je ovaj mlad a, uz to, budući učitelj i jedinac, pa će se – ako ga objese – ugasiti i rod i slavska svijeća Đuranovića. Da se to ne bi desilo, čestiti Mitrović se nudi da zamijeni osuđenog na smrt, da on omrsi konopac, kazujući da je to manja šteta, jer on ima petoro djece, a i brat četvoro, pa će Mitrovića loza i slavska svijeća preteći.
Složićete se, ovaj gest Jovana Mitrovića, njegova spremnost na najvišu žrtvu, a u ime mladih i školovanih, u ime nezačete djece i slavske svijeće izazivaju divljenje i bezgranično poštovanje. To je gest koji će, uvjeren sam, razumjeti svaki čovjek, koje god rase, nacije, konfesije, kulture ili kakvog drugog određenja bio. To je svevremena i univerzalna poruka i priča ravna onima o podvizima antičkih heroja ili ranohrišćanskih boraca za vjeru. U toj priči su samoživost i malodušnost pobijeđeni od junačkog srca i očinske duše našeg običnog čovjeka. Štaviše, u toj priči neuki težak Jovan Mitrović razmišlja kao državnik! Da, upravo kao državnik, jer on ne gleda godinu, dvije ili četiri unaprijed, nego razmišlja o još nerođenoj djeci, o budućim naraštajima! A kao zalog nudi najvrednije, najskuplje što ima – svoju glavu!
A šta mi činimo?
Decenijama nismo ništa a sada, kada je napokon stvorena prava prilika, stradanje onodobnih narodnih prvaka i spomenuti gest Jovana Mitrovića planiramo obilježiti – kako je ovih dana ozvaničeno – pomoću dvije bezlične, zarđale (?) ploče sa vještačkim svjetlom koje između njih iritantno izbija iz tla.Dakle, gest Jovana Mitrovića nije zaslužio ni čestit konkurs, ni kakvog ozbiljnog vajara po pozivu, nego je dato i dozvoljeno projektantu tog kompleksa da cijelu priču svede na usputnu dosjetku, da – pod opravdanjem „bijega od banalizacije” (kako smo čuli), pravi rješenje koje ništa ne kazuje niti na šta ukazuje, osim na našu apatičnost i površnost. (Zamislimo efekat tog spomenika na grupu naših đaka ili inostranih turista; uostalom, zamislimo efekat tog spomenika na bilo koga!).
Zbog svega rečenog, kao istoričar i inicijator podizanja ovog biljega, osjećam teret i dodatnu obavezu da Vas javno zamolim da se zauzmete kako bi se usvojeno rješenje za spomenik poništilo i kako bi se – uz pozitivno mišljenje struke!!! – došlo do novog, čestitog spomenika dostojnog slobodarskih ideja i žrtava onodobnih rodoljuba, uz želju da se u tome ugledamo upravo na plemenitog Jovana Mitrovića, pa da taj monument bude načinjen na ponos i polzu budućih pokoljenja.
(MONDO)