"Ne mogu da vam poželim srećnu Novu godinu jer sam realan"

Ako na kraju ove godine niste zadovoljni sobom, svojim životom, platom ili perspektivom, važno je da zapamtite ono najbitnije, svi smo zajedno sačuvali stabilnost Srpske. Šta nam je nagrada? Ništa.

Prolazi još jedna godina u Republici Srpskoj i, na sreću, kako to vlasti vole da kažu, Srpska je stabilna. Tačnije, prošla je onako kako prolaze godine kod nas, uz berićetne konferencije za štampu, grafike u boji i procentualne skokove BDP-a, koje većina oko vas ne osjeti.

Zvanično, sve je u plusu. Nezvanično, dugovi se gomilaju, javna preduzeća se tiho i sistemski raspadaju, inflacija jede i ono malo smisla u novčanicima, a na ključna mjesta nastavljaju da dolaze ljudi čija je glavna kvalifikacija poslušnost. Stručnost je odavno luksuz, a odgovornost arhaičan pojam.

Vlasti će vam reći da ekonomija raste, da su plate najveće do sada i da je zaposlenost istorijska. Realnost će vam reći da rastu samo cijene, dugovi i spiskovi onih koji su spakovali kofere. Plate jesu veće, ali su računi brži.

 Ali neka se zabilježi i taj istorijski uspjeh, struja do kraja ove godine nije poskupjela. Premijer je održao riječ. Tačno je, već u februaru cijena skače za deset odsto, ali obećanje se, tehnički gledano, ne odnosi na februar. Kod nas je poskupljenje uvijek samo pitanje kalendara, nikad dileme.

Zaposlenost jeste stabilna, ako pod zaposlenima računamo partijske kadrove i one koji rade nekoliko poslova da bi preživjeli. I tako, dok BDP godinama uredno raste u prezentacijama koje godinama drži ista ministarka finansija, mi se kolektivno smanjujemo.

Jedino čega nikad ne manjka jesu obećanja i budžetske stavke za vrh vlasti. Budžet predsjednika za narednu godinu iznosi 80 miliona maraka, sada samo ljepše raspoređen na tri adrese.

U novu godinu ulazimo sa starim problemima i novim, vrlo kreativnim rješenjima. Završavamo je sa tri predsjednika, jer jedan očigledno nije bio dovoljan da nas uvjeri kako živimo bolje nego ikad. Jedan vrši dužnost predsjednika, drugi još ne zna šta radi, a treći će iz palate otići jedino ako ga iznesu u nosilima, jer je vječan.

A ni na lokalnom nivou ne manjka vizije. Godinu završavamo sa nekoliko novih parkova. Završavamo je i sa obećanjima o izgradnji novih naredne godine, onih koje niko nije tražio. Stvarni problemi, poput saobraćajnog kolapsa, grijanja, zagađenog vazduha... ostaju za neku drugu priliku, a parkovi su tu za instagramične slike i održavanje privida rada. Kod nas je, izgleda, važnije gdje se šeta nego gdje se zapinje.

To je demokratski luksuz koji skupo plaćamo, ali bar znamo da se na vrhu ništa ne prepušta slučaju. Bez obzira na to šta nam govore o procentima, rejting-agencijama i "makroekonomskim pokazateljima", mikroekonomija jednog frižidera i jednog novčanika neumoljivo pokazuje da optimistično tonemo sve brže.

Tonemo uz osmijeh, jer nam se stalno govori da nema razloga za brigu. Tonemo planski, jer je svaka kritika neprijateljska, a svako pitanje zlonamjerno. Tonemo patriotski, jer se od nas očekuje da vjerujemo više nego što vidimo.

Zato je rečenica bivšeg ministra bezbjednosti Dragana Mektića možda i najiskrenija novogodišnja čestitka koju možemo dobiti.

"Ne mogu da vam poželim srećnu Novu godinu jer sam realan",napisao je prije nekoliko godina, dok je X još bio Tviter.

U toj jednoj rečenici stalo je više istine nego u svim bilansima uspjeha koje ćemo slušati narednih dana.

Ne smijemo zaboraviti ni da, ipak, nekome Nova godina može biti sretna. Ako je ikome, onda je to Goranu Selaku, koji je postao ministar, ili Nikolini Šljivić, samostalnoj poslanici u Narodnoj skupštini RS, imenovanoj za vršioca dužnosti zamjenika direktora Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove. Za njih je ovo vjerovatno najljepši poklon od politike.

Realnost nije pesimizam. Realnost je početna tačka. A dok god se budemo pravili da ne tonemo, tonućemo. Srećna Nova godina? Možda jednom, kada politika stvarno postane realna.