Oluja, 14 godina kasnije

U vojnoj operaciji "Oluja" na području Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj ubijeno je i nestalo blizu 2.000 Srba, a protjerano oko 220.000, dok su u nastavku ove akcije u susjednoj BiH pod nazivom "Maestral" hrvatske oružane snage u sadjejstvu sa Petim korpusom muslimanske armije ubile još 655 i prognale oko 125.000 srpskih stanovnika.

Vojna operacija "Oluja" preduzeta je uprkos tome što je dan ranije, najprije na sastanku u Ženevi, a zatim i u Beogradu, srpska delegacija prihvatila prijdlog međunarodne zajednice poznat kao Plan Z-4 za mirnu reintegraciju u Hrvatsku, uz čvrste garancije da srpska Krajina neće biti napadnuta.

RSK, čija teritorija je bila pod zaštitom UN, napadnuta je 4. avgusta 1995. godine, uz prećutnu saglasnost SAD i Njemačke, kao i odobrenje i podršku NATO o čemu, prema dostupnim podacima, svjedoči i činjenica da je dan uoči napada avijacija zapadnog vojnog saveza uništila radarski sistem Krajine na ličkoj Plješevici.

Napad je počeo oko pet sati ujutro artiljerijskom vatrom po Kninu, tadašnjem sjedištu Republike Srpske Krajine, a istovremeno je napadnuta većina drugih gradova i sela u Krajini.

Knin je cijeli dan bio pod artiljerijskom paljbom, poginulo je oko 30 civila, a tog i narednog dana na grad je palo blizu 4.000 projektila, oko 1.000 civila potražilo je zaštitu u bazi Unprofora, dok je većina stanovnika krenula u egzodus prema Republici Srpskoj i Srbiji.

Hrvatske snage su u grad ušle 5. avgusta oko 12.30 minuta i na kninsku tvrđavu pobole šahovnicu, a dan kasnije u Knin su stigli i hrvatski zvaničnici sa Franjom Tuđmanom na čelu.

U agresiji na područja Banije, Korduna, Like i Dalmacije, na kojima je tada živjelo 230.000 Srba, učestvovalo je oko 138.500 pripadnika hrvatskih oružanih snaga i Hrvatskog vijeća odbrane iz susjedne BiH, uz sadjejstvo oko 15.000 snaga muslimanske Armije BiH.

Prema izvještaju hrvatskog Helsinškog odbora za ljudska prava, hrvatske snage su četiri dana "neselektivno granatirale civilna naselja u kojima nije bilo vojnih ciljeva, pljačkale i uništavale imovinu Srba".

Kolonama srpskih izbjeglica bosanska muslimanska armija je blokirala puteve, a pripadnici hrvatskih snaga ubili su oko 400 civila koji su automobilima i traktorima bježali iz zone sukoba. U napadima je korišćena i avijacija.

Izbjeglice su kamenovane prilikom prolaska pored naseljenih mjesta, dok su Srbi koji su ostali u svojim selima, većinom stariji ljudi, bili izloženi nasilju hrvatskih vojnika i policajaca.

Oko 400 njih je ubijeno u vlastitim kućama, oko 700 je likvidirano poslije završetka borbenih dejstava, a 3.200 deportovano u logore.

Izbjegličku kolonu kod sela Žirovac presjekla je s jedne strane 505. bužimaska brigada muslimanske vojkske takozvane "Hamze", a s druge - udarne jedinice gardijske brigade Hrvatske vojske "Crne Mambe" koji su izvodili civile iz kolone i likvidirali.

O zločinu na cesti Žirovac-Rujevac govore video snimci do kojih je došla nevladina organizacija "Veritas" februara 2006. godine, dok su prije toga objelodanjeni snimci na kojima se vidi kako komandant Petog korpusa Armije Federacije BiH general Atif Dudaković izdaje naređenja za likvidacije i paljevinu srpskih sela.

Tadašnji predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman je u isto vrijeme putem radio talasa Srbima slao pozive "da bez bojazni za svoj život i imovinu dočekaju hrvatske vlasti".

Otpor oko 31.000 pripadnika Srpske Vojske Krajine bio je slab i kratkotrajan, pa je slomljen poslije četiri dana - 7. avgusta.

Brzom vojnom slomu, doprinijela je i odluka Vrhovnog savjeta odbrane RSK o planskoj evakuciji civilnog stanovništva, jer je za njim počelo povlačenje vojske ka Banjaluci i Srbiji.

Prema podacima Dokumentaciono-informativnog centra "Veritas" u "Oluji" su ubijene i nestale 1.992 osobe, od toga su 1.192 ili 62 odsto bili civili, a više od polovine njih bilo je starije od 60 godina. Većina je ubijena do kraja avgusta.

Među civilnim žrtvama su 534 žene, od kojih su dvije trećine starije od 60 godina. Ubijeno je i 19 maloljetnika, među kojima je devetoro djece do 14 godina starosti. Bez roditelja je ostalo 1.772 djece, a 1.500 pripadnika Srpske Vojske Krajine bilo je zarobljeno.

Prema izvještaju vojnih posmatrača UN, u "Oluji" je spaljeno 22.000 srpskih kuća i drugih objekata, pri čemu nisu pošteđeni ni crkveni, istorijski i spomenici kulture.

Prema popisu Međunarodnog komiteta Crvenog krsta po završetku "Oluje" je na području nekadašnje RSK ostalo manje od 8.500 Srba, uglavnom starijih i nemoćnih osoba.

Dosad je riješena sudbina 813 osoba, dok se na evidenciji nestalih vodi još 1.109 lica, od čega 756 civila, među kojima 364 žene.

Hrvatske vlasti još nisu ekshumirale registrovane grobnice sa 550 posmrtnih ostataka žrtava.

Savjet bezbjednosti UN, osim verbalne osude, nije izrekao nikakve sankcije Hrvatskoj, a vlasti u Zagrebu tvrde da su vodeće svjetske sile odobrile napad na Krajinu uz uslov da akcija bude "munjevita i bez masovnih zločina".

Kako u memoarima pod nazivom "Sve moje bitke" otkriva tadašnji načelnik Generalštaba Hrvatske vojske, pokojni hrvatski general Janko Bobetko, plan ove operacije usvojen je još 25. aprila 1995. godine.

Na prijedlog tadašnjeg komandanta sektora Jug, generala Ante Gotovine, odluka o početku akcije donijeta je na sastanku Tuđmana sa najužim krugom povjerljivih saradnika 17. jula 1995. na Brionima.

Brionski transkripti, objelodanjeni nekoliko godina kasnije, dokazuju da su pregovori sa krajiškim Srbima o političkom rješenju sukoba bili fingirani i da je hrvatski državni vrh znatno ranije odlučio da "srpsko pitanje" riješi progonom Srba s prostora na kojem su živjeli pet vijekova.

Na tom sastanku u Titovoj Vili u Brionima, Tuđman je jasno definisao cilj operacije "Oluja" poručivši da treba nanijeti "takve udarce Srbima da praktično nestanu s ovih (hrvatskih) prostora".

Pred haškim tužilaštvom u toku je suđenje zapovjednicima hrvatske vojske u Oluji generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku pod optužbom za "udruženi zločinački poduhvat" čiji je cilj bio trajno uklanjanje Srba iz RSK i druge ratne zločine.

"Oluja" je bila završna operacija u sukoba tokom kojih je ubijeno i nestalo blizu 7.000, a protjerano 404.887 Srba, od toga 141.887 iz gradova i ratnih dejstava, a samo 57.000 prognanih se dosad vratilo u Hrvatsku.

Udruženja prognanih su proteklih godina insistirala da se zločini počinjeni nad Srbima u Hrvatskoj pred Haškom tribunalom proglase genocidom.

To se nije dogodilo, ali je Hrvatska pred Međunarodnim sudom pravde 2. jula 1999. podigla tužbu protiv Srbije za agresiju i genocid.

Pošto se u ovom sporu taj sud proglasio nadležnim, u Beogradu se sprema protivtužba koja će se, prema najavama iz Ministarstva spoljnih poslova, bazirati na kontinuitetu genocida nad Srbima u Hrvatskoj iz vremena Drugog svjetskog, rata kada je u vrijeme nacističke Nezavisne Države Hrvatske ubijeno 700.000 Srba.

(Tanjug)