Postoji jedan stari, gotovo zaboravljeni žanr u domaćoj politici, zove se funkcija. Nekada je bila uslov da bi se putovalo, predstavljalo i govorilo "u ime". Danas je to, čini se, tek preporuka.
Milorad Dodik je proteklih dana napravio ono što bi se u turističkoj agenciji moglo prodati kao politička mini-turneja. Izrael, poruke podrške i istorijskih paralela, Mađarska i sastanak s Viktorom Orbanom, pa Amerika i molitveni doručak. Svjetski, nema šta. Skoro pa državnički. Da nije jednog sitnog, ali upornog detalja koji pomalo zagolica logiku. Čovjek trenutno nema nikakvu državnu funkciju. Osim, naravno, one najvažnije, lider SNSD-a.
I tu dolazimo do dijela koji se u ovoj zemlji često doživljava kao napad, iako to nije. Ne presuda, ne optužba. Samo logično pitanje, onako obično, građansko, gotovo knjigovodstveno - sa kojim i čijim parama?
Ništa od ovoga ne bi bilo ni čudno ni sporno da Milorad Dodik putuje kao privatno lice, kao predsjednik stranke, kao političar na ličnoj misiji. Ali tada bi to tako i pisalo - privatna posjeta, privatni trošak, privatni aranžman. Problem nastaje kada se privatno ponaša kao državno, a državni narativ služi privatnim političkim interesima.
U Izraelu slušamo kako je "Republika Srpska uz Izrael" i kako "ništa više neće biti isto". Ko to govori? Predstavnik čega? Entiteta? Naroda? Stranke? Ili samog sebe? Ako je Republika Srpska zauzela stav ko je o tome formalno odlučio i ko je za to nadležan? Ako ništa više neće biti isto koja je cijena te promjene?
I tu negdje, između Tel Aviva, Budimpešte i Vašingtona, postaje jasno da inat ipak ima rok trajanja. Kad sankcije pritisnu, inat je princip. Kad se vrata Amerike ponovo odškrinu, princip postaje fleksibilan. I odjednom se vidi da se može putovati, razgovarati, doručkovati i slati poruke "u ime", čim sankcije više ne stoje na putu.
Kad inat padne na međunarodnom planu, padne i na domaćem. Pa čak i 9. januar, koji godinama demonstrira političku snagu i raskoš patriotizma uz koncerte, bine, vatromete i poruke da sankcije ne znače ništa, ove godine je nekako utihnuo. Ne zato što se promijenio odnos prema datumu, njega će slaviti običan narod, nego zato što se promijenila računica. Sankcije se ne ukidaju pjesmom ni vatrometom, nego lobiranjem. A lobiranje košta. I zato se sada vidi kako se može i u Ameriku, i na sastanke i na "doručke", kad se procijeni da je politički interes važniji od ranijeg inata.
Narod će to jednostavnije reći, para vrti tamo gdje burgija neće, a principi, pokazalo se, traju tačno onoliko koliko traju sankcije.
U ovom novom svijetu, u kojem međunarodno pravo važi selektivno, nije ni čudo što se "u ime Republike Srpske" pokazuje razumijevanje i bliskost s onima koji ga krše bez mnogo dileme. Realpolitika, interesi, ustaljena pravila igre. U jeku međunarodnih drama, od Venecuele do sage oko Grenlanda, mene samo muči da naši konstitutivni predstavnici ne ponude Brčko.
U toj političkoj koreografiji predsjednika svih predsjednika prati i v.d. predsjednika Ana Trišić Babić, pomalo gurnuta u stranu, gotovo u ulozi tehničke pratnje. Više kao prevodilac nego kao nosilac funkcije. Država u pratnji, dok politiku vodi onaj bez funkcije. Sve, naravno, "u ime Republike Srpske". Nikako, ne daj Bože, u zaštitu sopstvenog političkog interesa. To kod nas niko nikada ne radi.
Navikli smo, ruku na srce, na političko bahaćenje. Nije to naš patent, niti je ono od juče ni od Izraela. Skoro da je postalo dio političkog folklora. Ali, majku mu, ima li ipak neka granica? Jeste budžet oko 80 miliona, ali ne mora se baš toliko klesati na avionske karte, protokole i "istorijske posjete", dok se s druge strane građani za svaku humanitarnu akciju pozivaju da zovu, šalju poruke i budu solidarni. Solidarnost, izgleda, važi samo u jednom smjeru, odozdo prema gore.
Analitičari na mrežama u međuvremenu objašnjavaju kako su veze s Izraelom duboke, istorijske, gotovo sudbinske. Sve je to legitimno. Ali nijedna istorijska veza ne objašnjava kako neko bez funkcije može da predstavlja bilo koga osim sebe. Simbolika ne plaća hotele, a patriotizam, koliko god bio glasan, još uvijek ne prolazi na aerodromskoj kontroli.
Poneki mediji, pa i naš, trude se da ne nasjedaju na floskule i izvještaje poslije sastanka. Ali ponekad se pitanje jednostavno samo nametne, iz protokola, iz pratnje, iz formulacije "u ime".
Ako je put plaćen ličnim sredstvima, odlično. Recite. Ako je plaćen iz budžeta Republike Srpske, još važnije da se kaže. Budžet nije metafora, niti istorijska paralela. To je novac. A on, za razliku od političkih funkcija, itekako postoji.