U jednoj epizodi popularne serije "Black Mirror", koja prikazuje ne tako daleku distopijsku budućnost u kojoj je ljudsko ponašanje u još većoj mjeri uslovljeno medijima i tehnologijom, britanski premijer zbog pritiska javnosti mora da opšti sa svinjom...
Kaže se da u ratu prvo strada istina. U politici, prvo nastrada dostojanstvo.
Sjećate li se jeseni 2020. kada je Milorad Dodik, frustriran izbornim porazom Igora Radojičića, u ljutnji dao rafal izjava koje su Banjalučani mahom protumačili kao prijetnje da će republička vlast "isključiti gradu grijanje" i na brojne druge načine "kazniti" glasače zbog promjene.
Nakon što se prašina slegla, Dodik je uradio nešto sasvim drugačije: na Banjaluku je poslao Vladu Đajića.
Nije to bilo tako zamišljeno, bar u megalomanskim vizijama Draška Stanivukovića dok je upisivao prve sate radnog staža. Bivši odbornik, narodni poslanik, a zatim gradonačelnik nikada nije krio ambiciju da svoje utakmice igra sa Dodikom, sa Aleksandrom Vučićem, Kristijanom Šmitom. Taman kada je krenuo da izlazi sa malog terena na veći stadion u hodniku je začuo zlokoban smijeh.
Umjesto Lige šampiona, Brus Vejn sa Petrićevca se okrenuo i ugledao kako se iz zadimljene koncertne dvorane u "Čajavecu" kroz kafansku buku i dim pojavljuje lice narodnog poslanika, profesora Medicinskog fakulteta i direktora najveće zdravstvene ustanove u Republici Srpskoj, njegovog ličnog Džokera, doktora Vlade Đajića.
Uloge su bile obrnute u vrijeme Đajićevog mandata u ulozi superheroja tokom pandemije i tada je ustvari nastao i korijen ovog sukoba. U (zaboravljenoj) aferi "kiseonik" koja je u tišini zatvorena obustavljanjem istrage protiv Đajića, Draško Stanivuković, i ne samo on pokušao je da onečovječi Vladu Đajića. U političkoj borbi, ne misleći na posljedice htio je da ubijedi ljude, mnoge je i ubijedio, da na UKC RS umjesto doktora rade ludaci i ubice koje truju sopstveni narod, a da ih sve predvodi Mengele, Vlado Đajić.
Od kidanja asfalta preko Kajaka, Agapea i kiseonika (ko se još sjeća protesta Pravde za Davida) Stanivuković je pokazao da je naučio lekciju od starijih kolega: sve je dozvoljeno u politici ako to dovoljno želiš, potrebno je samo usuditi se i svaka afera, problem, kriza mogu biti municija za vođenje politike. Nije važno da li su stvarne ili izmišljene jer kod nas se sve otvara, a nikad ne zatvara, sve počinje i nikad ne završava, sve istrage su uvijek u toku i ko ustvari može i znati šta je stvarnost, a šta nije? Da parafraziramo aktuelni moto: Granica ne postoji!
Granicu je Stanivuković pomjerio i Đajića je afera sa kiseonikom udarila pravo u dušu. On je sve svoje aktivnosti, svu energiju, usmjerio na jedan jedini cilj, a zaboravljajući da Stanivukovićev cilj nije bio on, već vrh vlasti.
Paradoksalno, najveću političku štetu gradonačelniku među biračkim tijelom koje ga je dovelo na vlast, SNSD pravi, ne kada mu kontrira, već kada mu povlađuje. Đajića to ne zanima. Shvatio je to veoma lično, toliko da je sada njegova ličnost podijeljena i u njemu se bore dvije sile: osjećaj dužnosti prema stranci i predsjedniku i potreba da ostane na putu svoje sudbine - putu rušenja gradonačelnika. Nikad nije mogao ni zamisliti da će mu najveća prepreka u tome biti upravo SNSD.
Istovremeno, doktor Đajić je postao izuzetno posvećen svom specifičnom načinu popularisanja SNSD-a u Banjaluci. Poznajem ljude koji su se šalili, kada je Đajić imenovan na čelo gradskog odbora stranke, kako će baš sad učlaniti jer kod Vlade Đajića, ako ništa, sigurno uvijek ima meze i pića. Stvarno, to je istina. Đajić je od Gradskog odbora SNSD u Banjaluci napravio jednu zabavu i prelo i stranci da svoj pečat, obojio je dijelom svog karaktera.
Sada se čini da taj pokušaj da poboljša stanje u stranci – jer je rukvodstvo nakon Radojičićevog poraza smatralo da je to potrebno – isisava energiju i dušu direktora UKC RS i neurologa. Sve njegove mane sada su preuveličane, svaka loša rečenica i nemogućnost da jasno kaže ono što misli, pogotovo pred kamerama, vraća se kao bumerang i udara Đajića u glavu. Kod njega nema mimikrije, sve strijele koje su upućene UKC-u - on nosi na leđima.
Taj čovjek je meta koja svakim pojavljivanjem, svakom izjavom, postaje još veća meta. To je jedinstven slučaj gdje PR pravi kontra-PR, gdje pokušaj pozitivnog javnog djelovanja po pravilu izaziva negativne reakcije. Svuda su kore od banane i Đajić će naletiti na svaku.
Njegova glavna osobina je da i pored toga, ne odustaje. On nastavlja na jedini način koji zna, koji mu na kraju krajeva i stoji i nikako ne može da se promijeni. Stanivuković je jednom pričao kako mu je dobacivao i pred vladikom Jefremom. Čak su ga i njegovi vukli za rukav: Vlado, nije mjesto i vrijeme. Jednostavno, ne može da se suzdrži.
Tako smo došli do peticije za opoziv, lične i na težak način izlobirane inicijative Vlade Đajića. Čini se da je sve protiv njega: rukovodstvo stranke, ankete, nesigurna podrška koalicije, bijeljinski poraz i da je Đajićev pokušaj osuđen da propast pa makar se po dva puta potpisali svi radnici UKC RS i svi članovi SNSD-a. Da li će nakon toga biti žrtvovan? To je nebitno, jer kao čovjek, Đajić, isto kao i Stanivuković, već jeste žrtva politike, ali mu ono kroz šta prolazi nanosi vidljiviju štetu nego njegovom glavnom takmacu.
Slučaj njegovih tzv. saradnika i ljudi od povjerenja koji u njegovo ime "rješavaju" stvari samo pokazuje da je Vlado Đajić čovjek kojeg drugi ako hoće mogu iskoristiti, istovremeno ga uvjeravajući da je to za njegovo dobro, da tako rastu njegova moć i ugled. Kad ga grle i traže da se uslikaju s njim Đajić misli da ga vole. Isto to možda misli i Zmaj od Šipova.
Draško Stanivuković je vremenom uspio od sebe da načini temu u regionalnim medijima. Zanimljivo, nije im zanimljivo kada on nešto uradi kao političar ili gradonačelnik, već s kim s slikao na koncertu, koja pjevačica ga prati i kojeg repera je zabranio. Uporno kao muva Đajić je potrčao da postigne i taj status. Gostuje kod Marića, uživo se javlja iz kancelarije direktora UKC, fotografiše se dok pregleda Halida Bešlića... Ranije dosta revnosna Đajićeva PR služba, dovela je Netflix na UKC, ali najsjajniji trenutak imala je kada je saopšteno da je Jovana Jeremić nakon pregleda kod doktora pohvalila UKC.
Ako Gradska uprava može biti šou, zašto ne bi i klinički centar? Ako Stanivuković može da plaća sve sam, aktiviste, događaje, parkove i festivale, može i Vlado Đajić koncerte, proteste i kotlićijade. I tako prolaze dani u Banjaluci u simulaciji politike.
Ogromna energija troši se na borbu i lične iracionalne ciljeve ljudi koji imaju višak novca (možda i vremena) i nalaze se na najodgovornijim pozicijama. Politika traži žrtve i našla ih je i to idealne. Ne biraju šta će baciti na oltar svojih ličnih, potpuno manijakalnih ambicija. Roditelji, djeca, unuci, braće, sestra, ujaci, stričevi, babe, djedovi, radnici Gradske uprave, gradske službe, pacijenti, sestre, doktori. Živi i pokojni, nevažno je. Svi ljudi koji žive u Banjaluci su statisti u njihovom filmu.
Vremenom se razvio poseban vid zabave: nakon svakog novog video snimka ili verbalnog sukoba gledaoci se dijele u dva tabora i nikako ne mogu da pronađu odgovor na jedno pitanje: „Ko je ovaj put imao luđi video, Vlado ili Drale? Crta ili Simbioza?“
Gore vajber grupe i prepiske u cirkusu u kojem svi učestvujemo.
U jednoj, često spominjanoj epizodi popularne serije "Black Mirror", koja prikazuje ne tako daleku distopijsku budućnost svijeta, gdje je ljudsko ponašanje u još većoj mjeri uslovljeno medijima i tehnologijom, britanski premijer zbog pritiska javnosti mora da opšti sa svinjom. On odluči da tu granicu pređe. Dobra vijest je da afrička svinjska kuga nije prelazna.
*Stavovi autora kolumni ne odražavaju nužno i stavove redakcije portala Mondo