Glumac Dragan Petrović Pele o karijeri, teškim trenucima u životu, mladima, raspadu SFRJ, planovima i željama.
Glumac i profesor FDU Dragan Petrović Pele u ekskluzivnom intervjuu za MONDO govori o tome kako je protekao prijemni za glumu na tom fakultetu, o svojoj posljednjoj klasi, planovima i željama, ali i o devedesetim godinama, raspadu SFRJ, strahovima, tragediji u OŠ Vladislav Ribnikar, vaspitavanju djece...
Na početku Pele kaže da mu dolazi vrijeme za penzionisanje.
"Ja nisam od onih ljudi koji se tu ušanče do 70-te godine. Ima mlađih koji treba da zauzmu svoje mjesto, da pokažu šta znaju. Meni je to dovoljan razlog da se povučem i da radim svoj primarni posao."
Kako je prošao prijemni ove godine? Da li je bilo stresno?
To je uvijek naporno i stresno. Ne govori istinu onaj koji kaže da se navikao i da mu nije stresno i naporno. Prijemni je počeo 18. juna a završio se 29. juna. U prvih pet dana, to je onaj širi krug, to je bio posao od 9 ujutru do pola 10 uveče. Sa jednom pauzom od sat, sat i po za ručak. Možete onda da zamislite kako je to kada sve vrijeme morate da držite pažnju na kandidate i kada se trudite da od njih odvojite one najbolje. Cilj je da izaberete najbolju ekipu.
FDU od osnivanja prati taj teret - ko će studirati glumu. Imate li to u vidu, dok traje prijemni, taj pritisak javnosti posebno sada kada živimo u eri društvenih mreža?
Ni na to čovjek ne može u potpunosti da se navikne. Svi profesori na FDU koji su ozbiljni ljudi i ozbiljni profesori se uvijek trude da uvijek prime najbolje. I onda kad vas neko oplete po društvenim mrežama i novinama onda vam bude malo krivo. Ali šta da se radi. Ta priča traje već 75 godina. Ko bi se upustio u tako nešto da primite nekoga sa kojim unaprijed znate da ništa ne možete da napravite a treba da ga vodite četiri godine. Svi naši ispiti su javni. Dođe 300 ljudi da gleda ispit iz glume. Pa valjda bi se primijetilo, to ne može da se sakrije. Nedostatak talenta ne možete da sakrijete.
Koliko vam treba da vidite da je neko talentovan?
Može da se vidi odmah. Ja imam zaista puno iskustva i meni ne treba više od minut-dva da opazim i najmanju iskru.
Vi ste jedan od rijetkih koji je javno govoro o tome da ljudi prestanu da se unaprijed spremaju za taj prijemni po raznoraznim privatnim školama glume.
Ja nikog od studenata ne pitam da li je bio u nekoj školi glume. A i ako pitam to ništa ne znači. To više onako ćaskamo. U krajnjem rezultatu neće kandidatu to biti ni plus ni minus. Ja nemam ništa protiv toga. Onog trenutka kad sam došao na FDU da nije moralno da radim izvan fakulteta u bilo kojoj školi glume i da spremam bilo koga a da poslije sjedim u komisiji i primam tog istog kandidata. Ja sam samo protiv toga, ali ovo drugo mi je ok. Neka se ljudi spremaju. Ali, ovo govorim samo kao moje lično mišljenje, mislim da to spremanje nije mnogo korisno. Jer te škole uglavnom drže ljudi koji nemaju neki drugi posao. Ne govorim o svojim kolegama koji su angažovani i koje zovu te škole. Neki čak i ne rade nego im samo vise slike tamo. Bio sam svjedok tome da je bilo dosta djece koja su primljena na glumu, napravili poslije velike karijere a da nikada nisu bila ni u jednoj školi glume. Naravno to je danas rijetko. Danas je na nivou statističke greške da vam dođe neko ko nije bio nikada član nijedne škole glume.
Sad Vas pitam kao pedagoga – kakve su nam nove generacije?
To je teško pitanje zaista. Ja gledam u mlade ljude. Ja sam optismista po prirodi i želim da vidim samo ono što je dobro. Želim samo da vidim svjetlo a ne mrak. I kada dođe do nečega što nije primjereno ja to otpišem na mladalački propust, na danak neiskustvu. Sjećam se ja kakav sam bio kao mlad – nestrpljiv, blesav i krajnje nepromišljen. Mladi ljudi su pametni, pomalo im nedostaje kritičko mišljenje to jasno sagledavanje sebe u prostoru i situacijama. Toga malo nema ali to je logično. Trenutna situacija je takva kakva je i to svi znamo. Stalno nas neko povređuje na razne načine.
U svjetlu toga ne mogu a da ne pomenemo tragediju u OŠ Vladislav Ribnikar. Jesmo li mogli da predvidimo da će nam se tako nešto dogoditi?
Kako smo mogli da predvidimo? Ko je to mogao da zna? Ne možemo da predvidimo ništa. Ovo neće proći tako lako i tako brzo. Ovo je bio strašan udarac. Ne samo u glavu, ovo je bio udarac u srce. Mi smo sada kao ljudi u latentnom strahu, osjećamo nemir i nesigurnost šta će sljedeće da se desi. Ne znam koliko je strah opravdan jer strah je generalno iracionalna stvar. Imate ljude koji su uplašeni pa ulicom hodaju naoružani. I onda ih pitate što idu naoružani a odogovor je pa eto ako me neko napadne da se odbranim. Ko se tako odbranio? Ja nisam čuo u životu da se neko tako odbranio. Ako će nešto da se desi, možeš da nosiš top na leđima ali nema šanse da se odbraniš ako si meta. Ovo je trauma koja je prešla u psihozu i to će trajati. Neće nas to lako pustiti. Koliko će trajati ja to ne znam.
Može li da se to izliječi na neki način?
Može naravno. Samo da odlučimo da budemo dobronamjerniji. Da ne budemo bijesni nego dobronamjerni jedni prema drugima. Da naučimo da kažemo jedni drugima – oprosti. Oprosti. Izvini. A da to zaista mislimo. Da naučimo da ne zamišljamo da smo svi supermeni ili neki opasni tipovi. Da ne hodamo sa tom maskom već da shvatimo da smo ljudi koji u sebi moraju da sadrže čovjeka. Dobrog čovjeka. Probali smo sve ali rijetko kada mi probamo da budemo dobri. To nam najteže ide. Mi volimo da halabučimo, galamimo, da se junačimo. Sve je to lijepo ali ajde da probamo, da odvojimo jedan dan kada ćemo nepoznatim ljudima govoriti – oprosti. Bilo bi nam bolje.
Kada govorimo o vremenu kada ste vi odrastali u poređenju sa ovim vremenom u kome su odrastala Vaša djeca, koga je trebalo da bude više strah - Vaše roditelje onda, ili Vas kao roditelja sada?
Porediti vremena nikad nije zahvalno. Čovjek se sjeća svog vremena vrlo rado i svi govore kako je nekada bilo mnogo bolje. Bili smo mlađi. Prije 40 godina sam imao 22 godine i normalno da sam se bolje osjećao. Ništa mi nije falilo. Ali sigurno da su moji roditelji bili zabrinuti. Ja sam bio nestašno dijete. Nisam bio nevaljao, bio sam nestašan. I nije im bilo lako. I svaka čast mojim roditeljima kako su me trpili. Ja sada osjećam brigu prema svojoj djeci bez obzira što su oni odrasli ljudi. Inače ženska djeca prije sazrijevaju. Mnogo su zrelije, stabilnije, ozbiljnije. Čini mi se da je lakše sa ženskom nego sa muškom djecom. A mi muškarci tek oko 45. godine izlazimo iz puberteta. Šalim se naravno, ali činjenica je da je sa ženskom djecom lakše.
Skoro sam ponovo čitao Borhesovu pjesmu "Trenuci" u kojoj govori šta bi drugačije da može da proživi ponovo. Jeste li razmišljali o tome nekada?
Sigurno bih nešto promijenio, e sad ne znam koliko bi to bilo moguće jer malo šta zavisi od nas. Okolnosti nas vode u određenom smijeru. Ako ne pristajemo da nas nježno vode za ručice, to što nas vodi će nas vući za noge. A to nije baš prijatno. Vjerovatno bi mi život bio ne mnogo različit ali možda bih usput promijenio neke sitnice ako bi mi to pošlo za rukom.
Jednom ste rekli da čovjek nikad neće dobiti više od onoga što može da podnese i izdrži. Da li je bilo mnogo stvari u životu koje ste morali da izdržite?
Kako da nije. Nijedan čovjek neće dobiti više onoga što može da podnese i ponese. To pomaže kad se pomirite sa tim. Kad su Junga pitali da li vjeruje u Boga on je rekao – "Da, da, vjerujem. Mada nije ispravno to što sam rekao. Ja znam, ali to je kompleksno pitanje." Svi znamo da mi nikad nismo dobili nešto što nas je uništilo. Možda nas jako udari pa padnemo ali na kraju ustanemo.
Kakav je Vaš odnos prema religiji i Bogu?
Odgovoriću vam kao Jung što je rekao - Ja znam ali to je dosta kompleksno pitanje.
Pitam Vas to jer danas jedni zagovaraju da čovjek drži sudbinu u svojim rukama i da sami biramo svoj put, dok drugi čvrsto zagovaraju determinizam da je sve određeno unaprijed.
Koji je teži zadatak od slobodne volje? Ima li težeg zadatka od toga? Evo ja kažem Petre slobodan ste čovjek, uradite šta hoćete. Od sad možete da radite šta hoćete. Pazite koje je to opterećenje i odgovornost. To je priča o slobodi. Sloboda je ozbiljna disciplina. Mi se svi krećemo u malim okvirima. To su sve mala dvorišta naših života. Ima tu svega i svačega i radosti i tragičnih momenata. A mi čitavog života lijepimo kvadratić po kvadratić i pravimo mozaik. I trudimo se da neki ne otpadne. Nema teže discipline od slobode i od slobodne volje. Bela Havaš kada je govorio o depersonalizovanim stvarima on je to povezao sa đavolom i onda kaže zašto se čovjek tako grčevito drži za administraciju. Administracija neke države je odlučila nešto. Ali šta je ta administracija, i to su neki ljudi. Ali čovjek voli to jer je bezlično i oslobađa ga bilo kakve odgovornosti. Ako se čvrsto uhvati za taj stub on osjeća da je bezbjedan i siguran. Ali ga to ne čini srećnim. Ali su mnogi zadovoljni jer su se eto zakačili za administraciju i niko neće da ih dira.
Kada govorimo o tome kada je posebno bilo teško to su sigurno bile devedesete godine. Kako se njih danas sjećate?
Nije bilo lako. To je vrijeme sankcija. Nije bilo ničega ali čovjek kad je mlad onda mu to lakše pada. Ali ne bih nikako volio da se vratim u taj period. Ne bih volio da se to nikad nikome ne ponovi. Mi smo negdje uvijek dežurni krivci pa se nama te stvari redovno dešavaju a mi nemamo svijesti i pameti da uradimo nešto drugačije. Da drugim sredstvima reagujemo na te izazove. Taj period je bio strašan i ne znam koliko mogu objektivno mogu da govorim o tom periodu jer nisam siguran koliko sam razumio šta se sve tada dešavalo. Jako je teško da shvatite da država koju ste do tada poznavali i u kojoj ste rođeni a to je SFRJ više nema. Ja sam služio vojsku osamdesete i vama ne pada na pamet da će za 10-11 godina da se raspadne. I to da će da se raspada natenane. U nastavcima se raspadala. Svi smo ćutke to posmatrali i nismo bili svjesni šta će se desiti na malo duže staze. Inače, meni nikad nije padalo na pamet da odem iz Srbije. Nikad nisam razmišljao o tome. A mogao sam da odem. I to vrlo jednostavno.
Šta Vas je zadržalo?
Ja mogu da vam pokažem grob svog pradede koji je u Šumadiji. Imam fotografiju ovdje u telefonu. Ovdje je moj život. Mogao bih privremeno da odem pa da se vratim ali mislim da to ne bi bilo fer. Ne mogu da zamislim da kad je teško ja nestanem odavde. Bilo bi me stid. Isto i kad je bilo bombardovanje. Ja sebe ne bih mogao da pogledam u ogledalo da sam tada pobjegao i da sam čekao da prestane i da se vratim nazad. Možda to nije baš normalno, ali eto. Znate propast zemlje je apstraktan pojam. Težinu mu daju ti međuljudski sukobi, ta mržnja među ljudima, ti ljudi koji su izgubili živote. Mi i danas evo zahvaljujući medijima i tv programu vidimo rat u Ukrajini. I onda analitičar priča koliko je onaj tenk na mapi prešao kilometara. I niko ne razmišlja koliko je ljudi poginulo u tom njegovom prelasku od 100 ili 200 kilometara. Niko ne razmišlja o tome. Ja govorim o ljudskim životima, o ljudskim sudbinama. Kad god se neki rat završi svi se zaklinjemo da nikada više nećemo ratovati. Ali to više niko ne uzima za ozbiljno. Čim se završi jedan mi čekamo kad će početi drugi. Ali zaista, mi gledamo mape, gledamo neke tenkove, avione, eskplozije, a nema nacrtanih ljudskih žrtava. A svi zaboravljamo na ljudske žrtve. A svaki život je jedan svijet, svaki život je milion uspomena i tovar emocija. Poludjeli bi kada bismo o tome mislili. A nisam siguran da već nismo. Ali ljudima je lakše da razmišljaju na ovaj način. A mi nismo stvoreni samo za lako, stvoreni smo i za teško. Zašto smo prihvatili samo ono što nam je lakše? U jednom trenutku neće biti takvih putanja. Ostaće samo jedna jedina – gdje je ultra teško.
Očigledno nam je potreban globalno jedan reset.
Ljudi se stide da izađu iz zvaničnog narativa. Ljudi su nepovjerljivi jedni prema drugima. Mada mislim da postaju svjesniji polako. Ovo je izgleda značajan trenutak u civilizaciji za koji se slutilo da će doći. Sad je ta katarza. Samo se molimo Bogu da da nas mnogo to ne ošteti. Mi se miješamo u sve. A ne bi trebalo. Trebalo bi malo da gledamo svoja posla.
Govorili smo o teškim i izazovnim vremenima, o životu i smrti, pa ne mogu da Vas ne pitam kako se nosite sa odlascima dragih ljudi?
Moram da kažem jednu strašnu ali istinitu rečenicu – navikao sam.
Može li na to da se čovjek navikne?
Pa nedao vam Bog…
To Vas pitam jer mi se čini da se čovjek iako racionalno zna da je smrt izvjesna podsvjesno se nada da će moći da je izbejgne.
Ko god da se rodio mora da umre. Ima ona poslovica koja je potpuno pogrešna – Ja ne moram ništa, moram samo da umrem. To je lupetaranje. Šta moraš, to je izvjesno. Ta poslovica pravilno glasi – ja ne moram ništa, ja moram samo da živim.
Može li nas onda svijest o konačnosti natjerati da se opametimo da drugačije živimo?
Ma ne, ma koga je to opametilo. Šta, jednog jutra se čovjek osvijesti da je smrtan i konačan i da je svakog dana sve bliže svome kraju i odluči da promijeni život?! Neki sigurno i odluče ali to su izuzeci, a izuzeci potvrđuju pravila.
Na kraju... imate li neku želju, planove za dalje?
Ne volim gužvu, nemam neke prohtijeve. Moja najveća želja je da ljudi prestanu da me gnjave.
(Petar Latinović/Mondo.rs)