Nobelovac Ivo Andrić rođen je na današnji dan 1892. godine, u Docu kod Travnika.
Od oca Antuna, školskog poslužitelja i majke Katarine detinjstvo je proveo u Višegradu, gdje je završio osnovnu školu, a u Sarajevu Veliku gimnaziju. Studirao je književnost i istoriju u Zagrebu, Beču, Krakovu i Gracu i doktorirao istoriju u Gracu, 1924. godine, temom "O razvoju duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine". Dvije godine kasnije postao je vanredni član Srpske kraljevske akademije u Beogradu, a njen redovni član bio je od 1939. godine.
Prvi književni rad, pjesmu "U sumrak" objavio je 1911. u "Bosanskoj vili", srpskom listu za književnost, koji je izlazio u Sarajevu. Odrastanje u sredini u kojoj su pečat utisnula dva carstva ostavilo je snažan uticaj na Andrića i njegovo djelo. Istorijski je promišljao i literarno oblikovao taj svijet, a istorija je i njega stavljala na iskušenja. Kao gimnazijalac bio je vatreni pobornik integralnog jugoslovenstva, pripadnik pokreta "Mlada Bosna" i borac za oslobođenje južnoslovenskih naroda Austrougarske monarhije.
Početak Prvog svjetskog rata zatekao ga je u Krakovu, tada Austrija, danas Poljska. Austrijska policija uhapsila ga je kada je rat počinjao u Splitu i odvela najprije u zatvor u Šibeniku a potom u Maribor, Ovčarevo i Zenicu, da bi pred kraj rata bio smješten u Bolnici milosrdnih sestara u Zagrebu.
Među zidovima mariborske tamnice, u mraku samice, "ponižen do skota", Andrić intenzivno piše pjesme u prozi. Po izlasku s robije, ondašnje vlasti odredjuju mu kućni pritvor u Ovčarevu, u kojem ostaje sve do ljeta 1917. godine.
Poslije Prvog svjetskog rata Andrić se zaposlio u Ministarstvu spoljnih poslova u Beogradu. Službovao je u ranoj fazi pri našim poslanstvima u Vatikanu, Trstu, Bukureštu, Gracu. U izvesnoj mjeri djelovao je u grupi umjetnika koji su se okupljali u beogradskom hotelu "Moskva", tada znamenitom stecištu literata.
Radio je u diplomatskoj službi Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim Kraljevine Jugoslavije, i u Rimu, Marselju, Parizu, Briselu, Ženevi, Madridu i Berlinu.To je period plodnog literarnog stvaralaštva i tada objavljuje zbirku pjesama u prozi "Nemiri" i pripovetke "Chorkan i Švabica", "Mustafa Madžar", "Ljubav u kasabi", "Most na Žepi", "Jelena, žena koje nema"...
Uoči Drugog svjetskog rata - 1939. godine, zbog neslaganja sa politikom vlasti u Beogradu, napustio je ambasadorsko mjesto u Berlinu, vratio se u Beograd i posvetio pisanju.
Tokom Drugog svjetskog rata, koji je dočekao kao poslanik odnosno ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, penzionisan je, što je on navodno odbio i povukao se iz javnog života. Živeći na političkoj i kulturnoj margini napisao je, upravo u ratnim godinama, tri velika romana "Na Drini ćuprija", "Travnička hronika" i "Gospođica".
Kritičari će reći da u krugu njegovih djela leži cijeli naš svijet, sve što je svjesno i podsvjesno doživio čovjek Bosne i Balkana i da se svi putevi tih sudbina sreću, u "Eks Pontu", "Putu Alije Djerzeleza", "Na Drini ćupriji", "Travničkoj hronici", "Prokletoj avliji", "Znakovima pored puta"...
Birajući između njegovih djela i djela engleskih pisaca Lorensa Darela i Greema Grina, Italijana Alberta Moravije i Amerikanca Džona Štajnbeka, 26. oktobra 1961. godine Komitet za Nobelovu nagradu je odlučio da to veliko priznanje pripadne Andriću za djelo "Na Drini ćuprija".
Na diplomi Nobelove nagrade za književnost uručene Andriću 10. decembra 1961, zabilježeno je da se ona dodjeljuje za "epsku snagu kojom je oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje".
Godine 1954. postao je član Komunističke partije Jugoslavije i prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije i te godine štampao roman "Prokleta avlija".
Andrić je umro na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu, 13. marta 1975, a sahranjen je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju.
(MONDO/Agencija)