Price iz izolacije Zidovi

  • Izdanje: Potvrdi
Čitaoci reporteri

ČITAOCI REPORTERI

Videli ste nešto zanimljivo?

Ubacite video ili foto

Možete da ubacite do 3 fotografije ili videa. Ne smije biti više od 25 MB.

Poruka uspješno poslata

Hvala što ste poslali vijest.

Dodatno
Izdanje: Potvrdi

Ukucajte željeni termin u pretragu i pritisnite ENTER

Kultura

Priče iz izolacije: Zidovi

Priča #49: Ivana Babić, Ugljevik

Izvor: Getty Images, Astrid860

Zidovi

Nema broja tim suzama koje bih mogla isplakati. Nema. U grudima se kovitla neka praznina pomiješana sa tugom i svaki put kada me drum nanese u selo u kome sam sklapala djeliće svoga djetinjstva, za koga nisam sigurna da li ga je bilo, počnem da tugujem, i ćutim, i… plačem, a ne mogu se isplakati. Mogla sam ostati jaka i svjesna onda kad su mrtvački sanduk stavili ispred kuće, onda kad su svi plakali, ali postoji taj neki mali sediment, ta naslaga duboko u srcu, što nikad ne isplivava na površinu već se razbježi po grudima i bode, a to niko ne vidi. Ne vidi jer ja sakrijem.

Bježim od patetike. Stvarno ne volim stvari koje ljudima skraćuju živote. Nekome poslije plakanja bude lakše, plače, zna da se ridanje mora zaustaviti kad je već počelo, pa će poslije opet moći da diše, a ja to ne mogu. Ne mogu disati kad se sve samo opet posloži, svi oni djelići djetinjstva, za koga ne znam da li sam ga imala, i tako me pritisnu da jedva dišem. Onda nastavim živjeti s tim tučanim slojem, hodamo zajedno i niko ga ne primijeti, ali kad pomislim na njih, na djeda i babu, odmah počnem plakati.
Razmišljam kako se svi oni zidovi, što nekad ječaše od života, prekrivaju paučinom. Zidovi među kojima nema mirisa sitnih kolača, šala, igrarija, priče. Kroz njih se više ne čuje smijeh, ni dječiji plač poslije pada, ni babinog „Operi to, pa evo, rakije stavi”.

Ona je umrla onda kad još niko nije znao da je tihi, mali i podli ubica počeo da hara ovuda. Bila sam juče tamo, smijala se našim fotografijama, a onda se sjetila: „Bože, pa ona je mrtva. Kako se mogu smijati?” Čim se pojavi neko od doktora sa novim ubitačnim podacima izlazim iz sobe. Boli me to! Stvarno boli svaki put kad čujem neki novi zbir, neku kobiva tačnu brojku. Znam da baka može biti jedna od onih koji zajedničkom neprijatelju cijeloga svijeta znače još neka pobjeda.

Tamo sad ima jedno veliko ništa, kao ona uskovitlana praznina, težak vazduh… Zjape prazni, pod katancem, čuvari naših tajni i dječijih dosjetki. Mogu vrlo lako da se pretvore u ruševine, postanu prah sravnjen sa zemljom, ali nikada više ne mogu biti ono što su bili jer sad je tamo, umjesto toplog utočišta, smrtno hladan prostor sa obrisima uništenog života. Ti zidovi su mrtvi, ali nikada ih neću sahraniti u svojim sjećanjima, tu ih oživljavam. Kad god zažubori rijeka mojih suza, oni će ponovo odzvanjati dječijom radošću.

Ivana Babić, Ugljevik

(Tema ovogodišnjeg regionalnog književnog konkursa "Priče iz komšiluka" je IZOLACIJA. Sve priče koje objavljujemo možete pratiti putem facebook stranice "Priče iz komšiluka", gdje možete i "lajkovati" svoje omiljene priče...)

Komentari 1

Komentar je uspješno poslat.

Slanje komentara nije uspjelo.

Nevalidna CAPTCHA

Zaga

Bravo, Ivana!

NAJNOVIJE

Dnevni horoskop

loader