Želje su te koje nas pokreću na ostvarenje ciljeva, dajući nam energiju da idemo ka njima.
Ljudi ulaze u emocionalne veze sa nadom da će se izabrani partner tokom vremena ipak promijeniti, da bi kasnije, poslije nekoliko godina, shvatili da se to neće desiti. Tada raskidaju ili se razvode.
Želje su te koje nas pokreću na ostvarenje ciljeva, dajući nam energiju da idemo ka njima. Želje su veoma važne emocije. Kao što nas strah pokreće na udaljavanje od nečega, tako želje pokreću ka nečemu, piše za "Politiku" Zoran Milivojević.
Ali nisu sve naše želje u dometu naših moći. Postoje želje koje možemo sami da ostvarimo, ali i one na čije ispunjenje ne možemo da utičemo. Kada nismo u mogućnosti da bilo šta uradimo kako bismo ostvarili željeno, tada počinjemo da se nadamo – želimo na pasivan način. U svim situacijama u kojima nemamo moć da doprinesemo ostvarenju željenog, ostaje da se nadamo.
Neke želje su ljudima toliko važne da sa njihovim ostvarenjem povezuju svoje postojanje na ovom svijetu ili smisao svog života. Kada je neka od važnih želja osujećena, pojedincu ostaje da se nada da će sile koje su izvan njegove moći povoljno djelovati i omogućiti ostvarenje.
Moć nadanja omogućuje pojedincu da istraje u svom pogledu na svet i onda kada ništa u stvarnosti ne podržava njegovo gledište. Kada pojedinac shvati da se njegova želja sa kojom se poistovetio nikada neće ostvariti, nastaje slom njegovih predstava o sebi, drugima i svijetu i javlja se ono bolno osjećanje koje zovemo očaj ili beznađe.
Nadanje pomaže ljudima da izdrže periode nepovoljnih okolnosti, na koje ne mogu uticati. Tada je nada svjetlo na kraju tunela koje pomaže da se podnese i ono što bi bez toga bilo nepodnošljivo. Zato u teškim situacijama bliski ljudi jedni drugima pomažu da održe nadu – da izbjegnu ili odlože očaj. To rade roditelji sa djecom, zdravi sa bolesnima, političari sa narodom...
Nada može biti i zavodljiva. Ljudi ulaze u emocionalne veze sa nadom da će se izabrani partner tokom vremena ipak promijeniti, da bi kasnije, poslije nekoliko godina, shvatili da se to neće desiti. Tada raskidaju ili se razvode.
Tačno je da bi partner mogao da se promijeni kada bi to htio, ali iskustvo pokazuje da se to rijetko dešava. Zato je ova vrsta nade samoobmanjivanje koje zovemo lažna nada. Ipak, ljudi imaju pravo da se nadaju sve dok postoji i najmanja šansa da se nešto dogodi. Nekada čudima treba dati šansu. Pitanje je samo koliko dugo čekati.
Kada ljudi odbijaju da prihvate stvarnost, to čine zato što imaju neku svoju logiku koja takvu stvarnost čini potpuno neprihvatljivom. Kada preispitaju uvjerenja koja tvore ovu logiku, ljudi postaju sposobni da prihvate i onu stvarnost koja se ranije činila neprihvatljivom. Lažno nadanje im više nije potrebno. Nekada najbolje pomažemo bliskoj osobi ne tako što je spasavamo od očaja i stvaramo joj lažnu nadu, već tako što sa njom iskreno razgovaramo.
(MONDO)