Holandski reditelj Marinus Hrothof u intervjuu za MONDO otkriva sve o filmu "Nebo iznad nas".
Snimanje filma, čija je radnja smještena u četiri dana oko bombardovanja zgrade Radio-televizije Srbije 1999, počinje za dvije nedelje.
Film "Nebo iznad nas" prati priče troje ljudi različite starosti, čiji se životi odvijaju u blizini Tašmajdana, odnosno zgrade RTS-a. Glavni likovi su glumica Pozorišta "Duško Radović", tehničar na RTS-u i tinejdžer koji utočište pronalazi u izlascima. Glavne uloge povjerene su Nadi Šargin, Borisu Isakoviću i Nikoli Rakočeviću, a glume i Hristina Popović, Boda Ninković, Miloš Timotijević, Mladen Sovilj, Ivana Vuković...
"Nebo iznad nas" je koprodukcija kuća "LEV" iz Holandije i "Art and Popcorn" iz Beograda. Kostim potpisuje Dragica Laušević, scenografiju Jelena Sopić, a fotografiju Ruben Impens.
Marinus Hrothof (34) snimio je par kratkih filmova tokom prethodnih boravaka u Srbiji, a ovo će mu biti dugometražni debi, namijenjen međunarodnoj publici. Za Balkan se vezao zbog ljubavi, upoznao je i zaljubio se u djevojku sa naših prostora, sa kojom danas ima sedmogodišnjeg sina.
"Na prvu loptu mi je Srbija bila zanimljiva. U neku ruku, slična je mom Amsterdamu, ali ima i nešto svoje. Ljudi su izuzetno energični, a grad Beograd ima neku svoju energiju, ali i okrutnost. Što sam više dolazio, otkrivao sam sve više interesantnih stvari, i zato odlučio da snimim film o Beogradu".
Na kom jeziku će biti film, odnosno na kom si napisao scenario?
"Napisao sam ga na engleskom, ali će film biti na srpskom jeziku".
Kako ćeš uspjeti da dočaraš neke fraze, način govora ili humor karakterističan za naše područje?
"Uz pomoć dobrog prevodioca! Znam da Balkan ima prepoznatljiv način komunikacije, i pazićemo da dijalozi ne budu doslovno prevedeni, već da sve dobije ovdašnji šmek".
Da li je bilo teško ubaciti se u naš način razmišljanja, ponašanja, govora, i to napisati na engleskom?
"Kada sam napisao scenario, dao sam ga određenom broju ljudi odavjde na prvo čitanje. Glumcima, poznanicima... Neki od njih su me pitali - jesi li zaista ti ovo pisao? Rekao sam da jesam, a oni su me gledali u nevjerici - pa, pišeš kao da si odavde! Smatram to velikim komplimentom, pišem kao da sam iz Beograda".
Poslednjih godina, brojni filmovi su snimani o periodu bombardovanja. Da li si gledao neke od njih?
"Mislim da sam gledao sve, ili barem većinu. Čini mi se da su neki od njih fokusirani na sam rat, na sam događaj, a ja ću pokušati da cijelu priču posmatram kroz ljude, njihove živote i ponašanja, kao i kroz potpuno drugačiji vizuelni pristup".
Gledaš li filmove balkanske produkcije, imaš li omiljeni "naš" film?
"Pa, nemam baš omiljeni, ali imate kinematografiju koja ipak zahtijeva određen nivo pripremljenosti. Dok sam tek upoznavao Srbiju, htio sam, kao filmadžija, da saznam što više i pitao sam ljude koje filmove da gledam. Gomila njih mi je preporučila 'Underground'. Uzeo sam ga, pustio, smorio se posle 15 minuta, ništa mi nije bilo jasno, rekao sebi da je to glupost i ugasio ga. Ali kada mi je ponovo pao pod ruku nekoliko godina kasnije, odgledao sam ga do kraja i bio oduševljen. Jednostavno je trebalo da prođe neko vrijeme da upoznam cijelu kulturu i ljude, da bih mogao da ga shvatim u potpunosti".
Radnja filma smještena je u četiri dana oko bombardovanja zgrade Radio-televizije Srbije. Da li ćeš koristiti dokumentarne snimke, da li ćeš uopšte prikazati tu scenu?
"To je pipavo pitanje, jer film nije zamišljen kao 'vidite, bombe padaju, ovo je bombardovanje'. Ne želim da idem na tako jednostavan prikaz, želim da publiku lagano uvedem u to šta se zapravo dešava oko likova. Dovoljno je reći da se prva sirena za vazdušnu opasnost čuje tek negdje oko polovine filma".
Marinus nam je otkrio i nekoliko scena iz filma.
"Zamislite Anu, koja se dugo sprema pred ogledalom, oblači najbolju svilenu haljinu i visoke štikle, šminka se perfektno, da bi krenula napolje. Ulazi u lift, i nestaje struje. Izuva štikle, prlja haljinu dok pokušava da se iskobelja iz kućice lifta zaglavljene između spratova... Ali njen izgled je njen oklop, ona pokušava sebe da dovede do savršenstva jer je sve oko nje haos. Pokušava da vrati red i normalnost u svoj svijet. Ili Bojan, klinac koji nijemo gleda u televizor, gdje strana TV stanica daje svoju verziju događaja oko njega, a druga, domaća, zasipa nacionalističkom propagandom. On samo gasi televizor...".
Ljudi koji prate domaći film često kažu da im se smučilo toliko filmova o ratu. Da li misliš da će i tvoj biti shvaćen tako?
"Nadam se da neće, jer nije o samom ratu, već o ljudima. Nije istorijski, odnosno periodni. To je film o karakterima, osjećanjima, ponašanju i situacijama koje nastaju pod ogromnim pritiskom, kao i mehanizmima koje koristimo da se izborimo sa tim pritiskom".
Strani autori koji stvaraju djela o Balkanu često naiđu na otpor ovdašnje javnosti. Imamo primjer Anđeline Džoli, koja je snimila rediteljski debi "U zemlji krvi i meda" o ratu u bivšoj Jugoslaviji, što je ovdje dočekano, manje-više, na nož. Često se smatra da jedan stranac ne može da "pametuje" o onome što se ovdje dešavalo, jer jednostavno nije bio tu.
"Koliko ljudi, toliko različitih mišljenja, stavova... Razgovarao sam sa bezbroj ljudi sa ovih prostora o događajima, i mogu da kažem da svako od njih ima ne samo svoju verziju, obojenu sopstvenim iskustvom i stavovima, već i neku svoju istinu. Naravno da su mnogi ljudi istu stvar doživjeli na mnoštvo različitih načina. Ali smatram da je ponekad i objektivna perspektiva jedan dobar, novi ugao gledanja. Tačno, nisam bio ovdje, ali samim time nisam 'obojen' jakim osjećanjima, ni mržnjom ni ljubavlju, niti političkim stavovima. Upravo udaljenost daje novu perspektivu, i smatram da je to dobro", zaključuje Hrothof.
(MONDO)