Žikica Simić: Muzika je opasna stvar

Frenk Zapa je navodno rekao da je "pisanje o muzici isto što i plesanje o arhitekturi", a od pisanja o muzici vjerovatno je još teže napraviti priču o nekome ko piše upravo o muzici. Međutim, vrijedi pokušati i to, jer je glavni junak ovog teksta Žikica Simić, autor kultnih radio emisija "Tajanstveni voz" i "Dole na uglu", i pisac sjajne knjige - "Električna zastava".

Banjalučka promocija knjige "Električna zastava" održana je u četvrtak u Staklencu, a to je bio dobar povod za razgovor sa autorom, koji u Ex-Yu muzičkim krugovima već ima neku vrstu kultnog statusa.

Na početku, pitali smo ga kako on sebe doživljava - kao rok esejistu, rok kritičara ili nešto treće.

"Najviše volim da kažem da sam 'rok entuzijasta'- volim tu muziku i volim da je širim dalje i upoznajem ljude sa njom. Nemam neke pretenzije da donosim konačne sudove i nešto proglašavam za dobro ili loše, ali sticajem okolnosti bavim se i time - pravim godišnje liste. Ali one su prije rezultat moje ljubavi nego nekih objektivnih kriterijuma."

Po profesiji zatvorski psiholog, Žikica Simić cijeli radni vijek proveo je u Centralnom zatvoru u Beogradu, a takvo okruženje moralo je da utiče i na muziku koju sluša.

"Radio sam 30 godina kao psiholog u zatvorskoj bolnici sa narkomanima, alkoholičarima i ubicama, upoznao sam taj svijet, taj sirovi materijal iz kojeg talentovani rokeri uspijevaju da sublimiraju priču i pretvore ove sudbine u pjesme. Međutim, koliko su one lijepe u okviru tih rok pjesama i zavodljive kad se o njima pjeva i kad se snimaju filmovi o takvim likovima, toliko su to u stvarnom životu jako teške i neprijatne osobe, koje ipak treba izbjegavati. Najbolje je sa njima dolaziti u kontakt kroz pjesme ili kroz film."

Da li je slušanje muzike, u osami sobe ili na ulici sa slušalicama na ušima na neki način bijeg od  stvarnosti, neka vrsta zavisnosti, koja nekad može biti opasna poput alkoholne ili narkomanske zavisnosti?

"Ja sam svojevremeno, razmišljajući o tome i posmatrajući ljude oko sebe koji su na taj način snažno vezani za muziku, zaključio da je to zaista opasna stvar. Video sam da takvi ljudi nemaju 'normalne' živote, da su njihovi životi puni turbulencija koje nisu karakteristične za prosječnog čovjeka. Sve te osobe povezivala je nevjerovatna ljubav prema muzici. Ali, za razliku od drugih zavisnosti - alkoholne ili narkomanske - ona nije toliko štetna u smislu narušavanja zdravlja, gubljenja socijalne kompetencije koja je karakteristična za alkoholičare i narkomane, ili marginalizacije. Ali može da utiče na čovjeka da postavi neka pitanja sam sebi i potraži neke odgovore na neka važna životna pitanja u nekom drugom pravcu koji nije uobičajen. U svakom  slučaju - slušanje muzike je opasno, mada, možda je više lijepo nego opasno."

Tolstoj u noveli "Krojcerova sonata" kaže da je "muzika nešto strašno", jer slušaoca dovodi u nekakav  tuđi položaj, duhovno raspoloženje kompozitora, ne uzdiže dušu već je - razdražuje. Kako na vas djeluje muzika?

"Meni je muzika uvijek omogućavala da se odlijepim od stvarnosti i uđem u neki svoj svijet koji mi je bio jako lijep i prijatan. Na primjer, dođem sa posla kući umoran i iscrpljen, pa sebi pustim neku kantri ploču. Nekad se desi se da mi to toliko prija, toliko me odvoji od stvarnosti, umora i svakodnevnih briga, da me ubaci u neki potpuno drugi film i totalno me 'izliječi'. To je velika moć muzike. Slušam muziku na klasičan način - preko gramofona i CD plejera. Dosta slušam i sa kompjutera, ali ne preko YouTuba. Znači, ušima je slušam, a ne gledam je očima. Najviše volim da pustim neku ploču ili CD, uzmem omot sa tekstovima, zavalim se u fotelju i slušam muziku, čitam tekstove. Tako se potpuno odlijepim od stvarnosti i počnem na jedan pravi način da doživljavam to što treba da se doživljava."

Vaši tekstovi su uglavnom o stranim, odnosno britanskim i američkim izvođačima, rijetko pišete o  domaćim grupama. Koji je razlog?

"Sa jedne strane - uvijek sam vjerovao da je rok muzika nešto što dolazi sa strane, za mene je muzika uvijek bila most ka nekim drugim svjetovima. Rok muziku oduvijek sam povezivao sa određenom mitologijom vezanom za neke druge predijele. Danas sam baš pročitao jednu rečenicu poznatog pisca Zorana Živkovića, koji kaže: 'Leteći tanjir nikada neće da sleti u Lajkovac'. Znači, leteći tanjir uvijek sleti negdje tamo, na neko drugo mjesto. Tako je i sa rok muzikom. Ona ne može da dođe iz Lajkovca, već mora iz Memfisa. Takav je poredak stvari. Ja ne želim ni u jednom trenutku da dezavuišem naše lokalne bendove i njihove sjajne pjesme i sjajne trenutke koji su oni imali. Postoji ona priča, kako je sredinom 80-ih jugoslovenska rok scena bila treća u svijetu, poslije američke i engleske. Možda je to stvarno bila istina, ali ja nisam ulazio u to. Znači, ostajem pri tome da leteći tanjir ne može da sleti u Lajkovac."

Na kraju razgovora za MONDO zamolili smo Žikicu Simića da našim čitaocima preporuči nekog dobrog izvođača ili novi album vrijedan slušanja.

"Preporučio bih dva albuma, koji pripadaju žanru garažnog roka. Jedan je od grupe iz Memfisa - Oblivians, album se zove 'Desperation'. Ovaj bend se poslije mnogo godina vratio na scenu i snimio fantastičan album sa pjesmama koje traju minut-dva, ali koje su potpuno nevjerovatne i koje imaju taj garažni energetski protok. Drugi je od detroitskog muzičara Barensa Vitfilda - sjajan album 'Dig Thy Savage Soul'".

Žikica Simić je u svojoj knjizi objavio zbirku tekstova koji su u proteklih 20-ak godina izlazili u listovima "Ritam", "Danas" i "Politika", a koji se uglavnom bave američkim i britanskim r'n'r, kantri i garaž rok izvođačima i bendovima.

Banjalučku promociju "Električne zastave" organizovao još jedan veliki "rok entuzijasta" - Nebojša Ristić, koji je zajedno sa autorom proveo brojne goste kroz mitske predjele rokenrol muzike. Za muzičke poslastice uživo, tipa Bob Dilan, Velvet Underground, Nil Jang, Džoni Keš i Violent Femmes bio je zadužen r'n'r dvojac Stana&Jova. 

(Siniša Stanić/MONDO)