“Posle bombi” stižu nagrade

Kratki dokumentarni film "Posle bombi" do sada je osvojio sedam nagrada, što ga čini jednim od najnagrađivanijih ekoloških fimova ove godine.

Za dodjelu nagrada u Beču, Boško i njegova ćerka Emilija, glavna protagonistkinja filma, pripremili su posebne majice na kojima piše "Belgrade loves you", otkrivajući da film ima mnogo dublju poruku od one čisto ekološke.

Sa Boškom, koji je već "veteran" u Kanu jer je prije dvije godine tamo za svoj film "Plodovi zime" dobio Zlatnog delfina (ove godine nije dodijeljen), pričali smo o motivima snimanja ovakvog filma, njegovoj simbolici i poruci.

Kako ste došli na ideju da snimite film o drveću na zgradi Generalštaba?

Često se vozim ulicom Kneza Miloša i gledam one ruševine godinama i idu mi na nerve zato što se niko ne sjeti da konačno to sredi. Godinama pratim i kako to drveće raste. Razgovarajući sa prijateljima, pitao sam ih da li i oni primjećuju to drveće, međutim većina njih nije obraćala pažnju. Onda sam shvatio da smo mi postali nacija koja gleda u zemlju, da smo prestali da sanjamo, da gledamo gore negdje. Tako mi je palo na pamet da napravim priču o drvetu koje raste iz betona, iz kamena. Kroz neke razgovore, shvatio sam da je moja ćerka stara koliko i to drveće, pa sam dobio ideju da napravim poređenje rasta jedne čitave generacije, koja je to bombardovanje i te užase doživjela i kod mame u stomaku, u nekim skloništima, slušajući sirene umjesto uspavanki. Ta generacija sada upisuje srednju školu, a nama stoji ona zgrada onako razrušena i drveće raste.

VIDEO

Kakve su Vaše uspomene na bombardovanje?

To je baš bilo bombardovanje, kada kažu ljudi da je bio rat, ja kažem da nije, jer rat je kad imaš s nekim da se pobiješ, ovo smo mogli da radimo šta? Da sjedimo po kafićima, pravimo djecu, jer je više djece napravljeno u Srbiji te godine, nego godine prije i godine poslije toga, ona stara priča da u kriznim situacijama ljudi vode ljubav mnogo češće nego inače. Radio sam te stvari i radio sam za CBS kao producent, bio sam svuda, vidio svašta i najgore je to što se znalo i ja sam znao unaprijed kad će šta da se gađa jer smo svi imali te informacije, ali nekako mi se čini da mi kao država nismo učinili dovoljno da zaštitimo naše ljude. Tako da imam neke miješane uspomene, jer Beograd je moj grad i Beograd ne smije niko da mi dira, ja sam Beograđanin šesta ili sedma generacija i volim ovaj grad najviše na svijetu i bio sam potpuno očajan da vidim da neko bombarduje moj grad.

Zgradu Generalštaba je zabranjeno snimati. Kako ste dobili potrebne dozvole za snimanje i za ulazak unutra?

Četiri mjeseca sam jurio Vojsku republike Srbije da nam da dozvolu da snimimo tamo neke stvari. Imao sam potpisan ugovor sa Gradskim sekretarijatom za zaštitu životne sredine da treba da snimim film, dobio sam unaprijed neka sredstva, i stizao je polako oktobar, a ja nisam više imao nerava da čekam tu dozvolu i rekao sam samom sebi: 'Niko ti neće zabraniti da snimaš na ulicama svog grada!'. One scene koje su snimljene sa zemlje, ono okolno drveće gdje se vidi, to je sve snimljeno bez dozvole. Bilo je tu dosta policije, svi su nešto gledali, nije im bilo jasno, ja sam rekao ekipi da snima, tako da je bilo tu nervoze i tenzije. Niko nije smio da nas pita šta radimo, mi smo stavili tu četiri kamere, kontraplanovi, sve što se radi, ali sam snimao na ulici. Tek poslije dva dana je stigla dozvola da možemo helikopterom da nadletimo zgradu i da uđemo u sam objekat. Unutra nema ničeg. Unutra je raščišćeno onoliko koliko je moglo da se rasčisti, ali mislim da bi cijeli film bez tih kadrova iznutra na kojima se vidi koliko je to gadno kad padne bomba negdje i bez onih kadrova iz vazduha gdje se vidi sva tuga one zgrade i ono jadno drveće koje raste gore, ne bi bio to što jeste. Birokratija je kod nas takva, oni ne razmišljaju o tome hoće li meni da padne lišće sa drveća. Ja da sam čekao da mi padne lišće, ja ne bih imao film.

Vi i vaša ekipa ste bili u toj zgradi, koliko je ona (ne)bezbjedna?

Mi smo normalno prolazili kroz tu zgradu, nema neeksplodiranih bombi kao što se priča, takođe su nas uvjeravali da nije ozračena i da za njeno gađanje nisu korišćene bombe sa osiromašenim uranijumom. Međutim, vrlo je nebezbjedna, može da padne bilo kad bilo šta i da nekoga ubije. Šta god vam pričali da je navodno moguće da se uradi neko renoviranje, ja vam tvrdim da nije, zato što su one bombe rastresle zgradu do te mjere da u njoj raste drveće, ušao je vazduh u konstrukciju, ja uopšte ne znam kako to može da se popravi.

Kakvo drveće raste tamo?

Meni je bila potpuna fascinacija da vidim to drveće koje raste iz betona. Ja sam mislio da se tu nešto nataložilo, vjetar doneo neku prašinu, međutim ne, ovo je drveće koje raste potpuno iz kamena. Tamo gdje je beton pukao malo, drvo je krenulo. Pojedino drveće je visoko po 15 metara.  Priroda samo pokazuje da je jača od svih nas i to smo htjeli na kraju da poručimo, da možemo svi da bacimo sve bombe koje postoje, da ćemo na kraju dobiti neku planetu iz koje će opet da se razvija priroda.

Da li ste pričali sa nekim stručnjacima, postoji li naučno objašnjenje kako je moguće da drvo raste iz kamena?

Pričali smo sa nekim ljudima sa Biološkog instituta, rekli su nam da je drvo, biljka, sklona tome da poraste bilo gdje. Međutim, svi su tvrdili da je to kiselo drvo, ona neplemenita sorta, a kad sam otišao gore, ja sam se uvjerio da tamo ima i bresta i hrasta i breze i jablana, topole, da ima svega.

Da li je neka od državnih institucija podržala finansijski produkciju filma?

Vojska nam je pomogla najviše jer nam je dala prava da snimamo tu zgradu. Gradski zavod za zaštitu životne sredine nam je dao neka neophodna sredstva da se krene u realizaciju, ali morate da znate da su ta sredstva tako mala u poređenju sa onim sa čim se u svijetu prave filmovi. Ipak, kad me pitaju da li je moj film niskobudžetni, ja kažem da nije. Svaki tomahavk košta po milion i po dolara, a ako su tamo bačena tri tomahavka da bih imao scenografiju, to je onda ozbiljna cifra. Šalu na stranu, ako odbijemo te milione koji su potrošeni na scenografiju, doći ćemo do neke cifre od 6.000 evra, a poređenja radi, film iz Dubaija koji je ove godine takođe bio u konkurenciji je koštao milion i po dolara.

Film nosi duboku simboliku, nije samo ekološki, prikazane su srpska zastava, Vaša ćerka nosi maramu sa motivima američke zastave, majicu na kojoj piše Beograd, britanske naočare za sunce...

Ovo je zapravo politički film, vide se zastave, vojske, snimci bombardovanja, podsjećanje na UN, građanske ratove, postoji i ta simbolika rasta djeteta i drveta. Mislim da je ovo duboko antiratni film. Što se tiče majice i marame, poruka je vrlo jasna: 'Mogu da vam oprostim, ali neću da vam zaboravim. Dođite ovdje, stavite svoje marame i šalove, niko neće da vas bije, mi smo i dalje otvoreni grad i volimo cijeli svijet kao što smo ga voljeli nekad'.

(MONDO)