Šta sve niste znali o Gagi Nikoliću: Nije se zvao Dragan, a zbog tragedije je prestao da slavi rođendan

Dragan Nikolić napustio nas je prije četiri godine, a danas, 20. avgusta, napunio bi 77 godina. Ovo su zanimljivosti i dirljivi događaji iz njegovog života i bogate karijere.

Velikan domaće kinematografije napustio nas je u martu 2016. godine, i za sobom ostavio bezbroj kultnih uloga. Supruga Milena Dravić, njegova najveća ljubav, preminula je 2018. godine.

Gaga nije želio da slavi rođendan, jer je stariji brat Miroslav, kojeg je obožavao, preminuo baš na dan kada je Draganu bio rođendan.

Često je govorio da bi želio da Miroslav nekako može da dođe i slavi s njim, zbog čega više nije želio da proslavlja dan svog rođenja.

Velike udarce za glumca donele su i smrt majke, za koju je bio veoma vezan i koju je njegovao zajedno sa suprugom Milenom, ali i velikog glumca Bore Todorovića sa kojim je skoro pola vijeka bio nerazdvojan. Bora je preminuo dvije godine prije Gage.

Popularni Gaga rođen je u Beogradu, gdje je i završio glumačku Akademiju. U startu je ostavio neizbrisiv trag upečatljivo odigranom ulogom besposličara Džimija Barke u jednom od najboljih srpskih filmova do danas, "Kad budem mrtav i beo" (1967) Živojina Pavlovića. Nešto kasnije, snima se film "Mlad i zdrav kao ruža" (1971) - Gaga je i ovoga puta sjajan u ulozi buntovnog momka (nalik na Belmonda iz Godarovog "Do poslednjeg daha") koji ulazi u žestok sukob sa zakonom u ondašnjoj SFRJ. Ovaj drsko hrabar film Jovana Jovanovića godinama je bio zabranjen, pa publika zapravo nije ni imala priliku da uživa u odličnoj glumi Dragana Nikolića sve do početka novog vijeka.

Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina nižu se nebrojene uloge u domaćim filmovima, TV serijama (nezaobilazna uloga Prleta u "Otpisanima"), a sve popularniji Gaga postaje čak i voditelj zabavnih emisija na televiziji. Nikolića svi pamte, između ostalih, i po ulozi Flojda u "Nacionalnoj klasi" Gorana Markovića.

Sjajna uloga Vlaha Alije u epskom filmu "Banović Strahinja" (1981) donijela mu je nepodeljene pohvale i vrijedne nagrade, među kojima i pulsku "Zlatnu arenu" za najbolju mušku ulogu. "Poslednji krug u Monci", urbana melodrama u kojoj je Nikolić (blago rečeno) upečatljiv u ulozi beogradskog "žestokog momka" iz nekih ranijih vremena; film koji mu trajno učvršćuje imidž harizmatičnog tipa mangupske naravi koji pleni snagom karaktera, elegancijom ali i - brkovima. Gagu Nikolića već decenijama nesumnjivo ubrajaju u najveće šmekere na našim prostorima, uprkos njegovim godinama.

"I kao Prle, i kao Brana Flojd, Dragan Nikolić jednako je zračio, kako je to Momo Kapor primijetio, šarmom punokrvnog beogradskog momka sa umjerenom dozom cinizma. Taj senzibilitet mangupa sa asfalta nije nalik onom sjetnom buntovništvu Džemsa Dina niti Brandovom neukrotivom samotnjaštvu; Gaga je u startu puno vedriji, ekstrovertniji, njegov šarm je refleksija sentimenta karakterističnog za Beograd, Čuburu, Krst i Savamalu, mnogo toplijeg od onog sa Bruklina ili dokova Menhetna. Možda je, u ovom kontekstu, lik Urketa iz "Poslednjeg kruga u Monci" (1989) izuzetak koji potvrđuje pravilo," pisao je o njemu naš kolumnista Mladen Nikolić.

Uvek spreman za dobro zezanje ali kada zatreba, bez oklijevanja pomaže u nevolji, slijepo se držeći kodeksa časti momaka sa beogradskih ulica iz nekih davno prošlih vremena. Sve to, uvezano sa šmekerskim stavom i osmehom koji razoružava, Gagu je činilo neodoljivim, kako na ekranu, tako i u životu. Bio je zaista omiljen, među kolegama, djevojkama, prijateljima, sugrađanima; imati Gagu za prijatelja ili makar poznanika bila je privilegija.

Dragana Nikolića izrodio je jugoslovenski "crni talas". Naravno, njegov Džimi Barka iz Pavlovićeve drame "Kad budem mrtav i beo" (1967) postao je opšte mjesto ne samo u srpskoj kinematografiji već i u kolektivnom nasleđu bivše SFRJ, kao paradigma one "druge stvarnosti", lišene dotjerivanja, šminke i lažnog blagostanja kao imperativa socijalističkog društva.

Ali stvar je, posle Žike Pavlovića i njegovog filma, otišla još dalje sa famoznim ostvarenjem Joce Jovanovića "Mlad i zdrav kao ruža" (1971), žigosanim kao svojevrsni "šok film" za koji se mnogi i danas pitaju kako je uopšte moguće da je uspešno snimljen i završen, a da akteri nisu dopali robije.

Iako nije bio formalno zabranjen, jedina pozitiv kopija filma (koja je prikazana na pulskom festivalu tog ljeta) naprosto je nestala, pa je publika dočekala da ga vidi tek 35 godina kasnije, na FEST-u (restauriran pronađeni negativ). Za tu epohu ultrabrza filmska priča o žestokom antiheroju, momku koji krade automobile, jurca po drumovima i usput ubija iz puke obesti pružila je Gagi Nikoliću jedinstvenu priliku da se "razmaše" pred kamerom i kreira verovatno najintrigantnijeg krimi lika kojeg je jugoslovenski film imao.

Poređenje sa Belmondovim likom iz antologijskog Godarovog filma "Do poslednjeg daha" samo se nameće, mada je Gagin Stevan za dvije klase brutalniji od simpatičnog francuskog kriminalca. Bezobzirnost i oholost koju je još uvek mladi Dragan Nikolić tako temeljno i autentično dočarao praktično je bez presedana u filmovima snimljenim iza "gvozdene zavese" tokom čitave epohe komunizma u istočnoj Evropi.

Iako ga svi pamte najviše i najradije po ulogama beogradskih šmekera, Dragan Nikolić bio je sve samo ne tipski glumac. Oblačio je uniforme oficira, ljekara, vojnog policajca, glumio je sveštenika, hodžu, filmskog reditelja, pevača, voditelja, fotografa, profesora, gazdu, makroa, lopova, siledžiju, političara, agenta DB-a, sudiju, na kraju karijere i seljaka ("Selo gori...")...

Nerijetko se od filmskih autora, ali i glumaca može čuti kako im je jako teško da se opredijele za svoje najdraže djelo, film, ulogu, pa se tu negdje pojavi i ona fraza kako je to isto kao kada pitate roditelje koje im je dijete najdraže. Gaga Nikolić se, po sopstvenom priznanju, za jednu rolu posebno vezao, bila mu je neobično važna.

Slobodan Šijan u svojoj knjizi "Filmus", baveći se sudbinom filma "Seobe" (1989) Aleksandra Petrovića, jednom od kapitalnih projekata srpske kinematografije u svakom smislu, pominje i svoju ličnu epizodu sa Draganom Nikolićem koji je u "Seobama" igrao jednu od tri ključne uloge. Dragan se svojevremeno Šijanu poverio kako je taj Petrovićev filmski ep, citiram, najveće razočaranje njegovog života. Naime, Gaga je ulogu kapetana Pavla Isakoviča lično doživio kao najznačajniju u čitavoj karijeri, a onda, kada je pogledao finalnu verziju "Seoba" ostao je šokiran činjenicom da se njegov lik pojavljuje u svega nekoliko kadrova.

Ipak, Saša Petrović u startu je projektu pristupio sa idejom da u cugu snimi materijal za dva sukcesivna filma, po ugledu na književni predložak M. Crnjanskog. Spletom tragičnih okolnosti (smrt Petrovićevog sina, koja je na reditelja uticala devastirajuće, kao i velika finansijska afera u vezi sa poslovanjem koproducenata što je dovelo do trajnog prekida snimanja), film "Seobe 2" nikada nije završen po volji autora, a u tom drugom dijelu Pavle Isakovič je ključna figura. Dragan je mnogo godina kasnije došao u priliku da pogleda tzv. nultu kopiju pomenutog nastavka posle čega je Šijanu rekao da je tek u tom trenutku shvatio da je riječ o remek-djelu.

I da tako neslavno završi ta epska tvorevina, pokušaj da se napravi ultimativni art film na temu stradanja i potucanja srpskog naroda između čekića i nakovnja, Osmanlija i Evrope, Habzburga i Rusije; da Gaga skroji možda i ulogu života u filmu koji ni do danas publika nije mogla da vidi kako dolikuje, na velikom platnu. Tako nešto moguće je valjda samo u Srbiji.

Baš kao što je samo ovdje, među nama, moguća (čak i naširoko razumljiva) ona epizoda o kumovima, bokseru i njegovom pajtosu Sveti u Paskaljevićevom "Buretu baruta" (1998).

Lazar Ristovski i Gaga Nikolić jedan drugom, bez vidljivog povoda (a i šta će im?), priznaju izdaju za izdajom, od onih djetinjastih, pa redom, sve do najvećih, jezivih, neljudskih. Iracionalna pakost prerasta u realnu mržnju, u erupciju zla - devedesete, kontrapunkt sentimentu onog Gaginog Beograda iz sedamdesetih, "Obraz uz obraz" negde daleko u prošlosti, baš kao i Prle, Flojd, Marko iz "Nešto između"...

I tu, u mraku devedesetih, Dragan Nikolić moćno uvjerljiv, iako svi u startu imamo problem dok ga gledamo kao antagonistu, jer Gaga je to, sinonim za šmekere, Čuburu, Atelje 212, "Kosu"; a on, taj isti Berger iz "Kose" uverava nas svojom glumom da može, da je umetnik, da nije rođen da bude Flojd, "parazit društveni", već mnogo više, mnogo dublje, šire.

Onako kao što nas je opčinio ulogom "anadolskog šejtana" Alije, pa u senku bacio jednog Franka Nera, italijanskog Roberta Redforda. Kakvo proviđenje je snašlo hrvatskog sineastu i slikara Vatroslava Mimicu kada je odlučio da tog crnog đavola u "Banović Strahinji" (1982) da Gagi da ga izvaja? Pa, za naslovnu ulogu je dobio jednog Franka Nera, Jug Bogdana je glumio veliki nemački as Gert Frebe, Aliju je u takvoj konstelaciji mogao komotno da odigra, recimo, Alen Delon. Ali ne - Mimica veruje u Prleta, baš kao što se oslonio na Šerbedžiju u koži Alijinog sluđenog brata, derviša Abdulaha, da bi publika poslije svega uživala u trijumfalnim plotunima iz glumačkog arsenala dvojice šmekera naših, balkanskih. Gaga je tu, u "Banović Strahinji", što bi rekli današnji klinci, objasnio.

Dragan Nikolić je, zajedno sa svim onim likovima koje je izvajao na filmu i televiziji, simbol jedne epohe, jednog društva, jednog naročitog senzibiliteta, i sada, kada je zauvijek otišao, postaje jasno da je to nešto ostalo iza nas, u sve daljoj prošlosti, da toga više nema. Mnogi kažu kako nas je 2016. napustio poslednji šmeker, kako više nema takvih ljudi.

Oplakivali su ga i u svim susjednim zemljama, i u Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani, žaleći zapravo za naivnošću minulog doba, za prividom bezbrižnosti koju smo osjećali odrastajući u eri Prleta, Flojda, pa čak i onog zlosrećnog šlager pjevača...

Ta Gagina univerzalnost, širina, harizma, na impresivan način sublimirani su u scenariju i režiji Gorana Markovića, u finalu drame "Turneja" iz 2008. godine; scena u kojoj se zapovjednik Armije BiH (izvrsni Branimir Popović) ispoveda zarobljenim beogradskim glumcima i, posebno, Mišku, tj. Gagi priznaje da mu je ovaj bio idol kome bi poklonio sestru Hatidžu, biciklo, pa čak i psa vrhunac je čitavog filma. Zašto? Jednostavno zato što se, ubijeđen sam, ogromna većina gledalaca u tom trenutku poistovijetila sa pomenutim oficirom, doživljavajući Dragana Nikolića i kao svog idola jer, kako reče Branimir u toj sceni, "mislio sam, taj može sve".

Voja Brajović reče da Gagino mjesto nije ostalo upražnjeno, već da je - zatvoreno. U svemu tome, usred te praznine koja se toliko osjeća odlaskom takve gromade, jedna stvar me neizmjerno raduje - snimljeni filmovi, ti vizuelni tragovi, prikazi iz života kamerom otrgnuti od entropije, prolaznosti, smrti. Pozorište, nažalost, nema tu moć da doskoči protoku vremena, ljudskoj konačnosti, kada glumci odu, nema ih više na sceni. Ali imamo filmove, i Gagine uloge, da nas osvjetljavaju u mraku sobe ili bioskopske sale, dok je sveta, dok je publike.

"Kad već budem mrtav i beo, ja bih ipak nekako hteo da makar kakva nekakva svetiljka budem".