Emotivan tekst Đurđice Dragaš sa ''Radio Beograda'' o njenom zemljaku Bori Drljači.
Koliko stvarno vrijediš i koliko si traga na ovom svijetu ostavio, najbolje se vidi onda kada ga zauvijek napustiš! Da je ova životna istina surovo tačna, potvrdilo se i kad je stigla vijest da je umro Bora Drljača.
Priznajem, nisam ni u snu mogla da naslutim da će me toliko potresti Borin odlazak. Uvijek sam ga nekako doživljavala "zdravo za gotovo". Znate ono – neko postoji, znate za njega, ima svoje mjesto u vašem okruženju, ali ste gotovo sigurni da vas lično sve to ne dotiče baš previše.
E pa, pokazalo se da nije baš tako. I pokazalo se nešto još neobičnije – da je mnogo onih koji su razmišljali slično kao ja!
Vijest o Borinoj smrti prenijeli su gotovo svi naši mediji. Malo je reći da sam bila iznenađena što su to učinili čak i oni koji ime i djelo ovog pjevača nisu nikada pominjali (a i ako jesu, to je bilo nadmeno ili uz često neprimjerno izrugivanje).
I nisu me samo mediji iznenadili! U nevjerici čitam objave po društvenim mrežama. Od Bore se biranim riječima opraštaju ljudi za koje nikad ne bih pretpostavila da uopšte znaju ijednu njegovu pjesmu. Priznajem, i ja sam to učinila. Jednostavno sam imala potrebu, iako to gotovo nikad ne radim.
Razmišljam od sinoć u čemu je stvar! Zašto je nasmijani, pomalo sirovi i često preglasni Krajišnik izazvao toliko emocija? Zašto su mu priznanje odali i oni koji njegovo ime nikada nisu pominjali, oni koji nikad ne bi priznali da znaju i pjevaju njegove pjesme?
Shvatila sam ipak da je odgovor sasvim očigledan. Zato što je Bora bio baš to – jednostavan, nasmijan, neuglađen, preglasan! Bio je običan čovjek, Krajišnik iz Donje Suvaje kod Bosanske Krupe. I nije se stidio svog porijekla, gena i nasljeđa. Naprotiv, ponosio se time i gradio karijeru pjevajući o Krajini, ljudima, o običnim a tako važnim životnim odnosima i događajima.
Priznajem da, iako potičem iz "Borinih krajeva", nisam ljubitelj onog što se danas naziva krajiškim pjesmama. Ljuti me to što se neprimjerenim tekstovima i osrednjim, često lošim pjevanjem, u trci za "tezgama" obesmišljava i izvrgava ruglu krajiška tradicija, ali Bora Drljača je, uprkos nekim "izletima", bio daleko iznad toga.
Pjevao je lako i lijepo i bio je pravi, nepatvoreni krajiški izdanak. Zato ni pjesme poput "Plači, mala, plači", uprkos prilično banalnom tekstu, u njegovom izvođenju nisu zvučale tako... banalno i jeftino! Naprotiv!!!
Postale su zaštitni znak ne samo Bore već i svih Krajišnika koji širom svijeta u njima prepoznaju istu emociju, istu jednostavnost i životnu energiju! Pitam se samo ko će ih sada pjevati, ko će biti "dežurni" kad zatreba da se predstavi i taj dio srpske tradicije.
Putuj, Boro, nek ti je vedro nebo, bistra voda i zelena šuma – baš kao u tvojoj Krajini!!!