Što se dijete više osjeća manje vrijednim od svojih vršnjaka, to će i više da laže u pokušaju da podigne svoju vrijednost.
Ljudi se odlučuju da slažu u onim situacijama u kojima vjeruju da bi govorenje istine dovelo do nekog negativnog rezultata ili da ne bi donijelo željeni rezultat. Najkraće rečeno onaj ko laže pokušava da izbjegne nešto što je za njega negativno ili da ostvari nešto pozitivno. I zato kada neko laže, moramo da se zapitamo zašto to čini - koju praktičnu ili simboličnu korist pokušava da ostvari?
Jedna vrsta laganja koja nastaje u djetinjstvu je pokušaj da se laganjem postigne određeni status u grupi ili društvu. Zato ovu vrstu laganja nazivamo statusno laganje. Djeca se upoređuju s drugima i često zaključuju da su lošija od drugih ako nemaju ono što imaju drugi. Zato u tim situacijama počinju da misle da su drugi vrijedniji od njih, a da su ona manje vrijedna. Sebe i drugoga sagledavaju u nekoj vrsti društvene vertikale, smatrajući za sebe da su "dole”, a da je drugi "gore”, piše "Politika".
Neprijatno osjećanje niže vrijednosti ih pokreće na pokušaj da se "popnu” na isti nivo na kojem je drugi, ili da ga, ako je moguće, prestignu i budu "viši” od njega. Jedan od načina da u odnosu na drugoga poprave svoj status jeste da lažu kako i oni imaju isto to što ima drugi, ili da imaju nešto što je još vrijednije i bolje od onoga što ima drugi.
Što se dijete više osjeća manje vrijednim od svojih vršnjaka, to će i više da laže u pokušaju da podigne svoju vrijednost. Ako mu druga djeca povjeruju, ono počinje da se osjeća vrijednijim, tako da će i sljedeći put primjeniti isti postupak. Na taj način statusno laganje može da postane navika, koju osoba praktikuje i kasnije u životu, kao adolescent i kao odrasla.
Posmatrajući druge ljude i osjećajući snažno osjećanje niže vrijednosti, ove osobe izmišljaju raznorazne priče u kojima sebe predstavljaju kao uspješne, bogate, hrabre, plemenitog porijekla, rođacima poznatih ličnosti, s vezama u visokom društvu itd. "Baron” Minhauzen je najpoznatiji primjer. Takve osobe, svoju zavist prema drugima pokušavaju da pretvore u zavist drugih prema njima.
Drugi pokušavaju sebe da predstave kao siročad, velike žrtve i bolesnike, kako bi kroz samilost drugih dobili ljubav i prihvatanje. Drugi ovakve laži mogu lako da prepoznaju, a kako laži postaju nevjerovatne (a te priče i zabavne), oni podsmijevajući se toj osobi koja laže, kriju od nje da su je „raskrinkali”.
Ako dijete statusno laže, to ne treba da se shvati kao bezobrazluk, već kao izraz osjećanja niže vrijednosti. Tada ga treba naučiti da drugi koji nešto ima ne vrijedi više od njega, niti ono vrijedi manje od drugoga. A kada to nauči, prestaće emocionalni razlozi za ovaj oblik laganja.
(MONDO)