Stav prema sebi podrazumijeva izvjesnu podijeljenost osobe.
Ako je neko, na primjer, ljut na sebe, to znači da u njemu postoji onaj dio njega koji se ljuti i onaj dio koji trpi ljutnju.
Brojne su situacije u kojima se ljudi, bilo u mislima bilo kroz stvarni govor, obraćaju sami sebi. Ako nas zanima kako se ljudi odnose prema sebi, možemo da ih upitamo šta kažu sebi kada naprave neku grešku ili kada ostvare neki uspjeh. Često nam njihov unutrašnji govor veoma jasno pokazuje kakav je njihov stav prema samima sebi, piše Zoran Milivojević za "Politiku".
Kao što zauzimamo stav ili odnos prema nekim drugim ljudima, isto tako ga imamo prema sebi, bilo da smo ga svjesni ili ne. Tako, na primjer, neko ima prijateljski stav, neko neprijateljski, a neko je u nekim situacijama sebi prijatelj, a u drugima neprijatelj. Svakako da sebi treba biti najbolji prijatelj, a to često znači da prema sebi treba imati pozitivan, ali i povremeno kritičan stav. Pozitivan stav prema sebi ne isključuje negativan odnos prema nekim svojim ponašanjima, željama i porivima. Odbacujući od sebe negativne aktivnosti, postajemo bolji kao osobe.
Malo dijete sebe doživljava cjelovito i nema izgrađen stav prema sebi. Stav prema sebi podrazumijeva izvesnu podeljenost osobe. Ako je neko, na primer, ljut na sebe, to znači da u njemu postoji onaj deo njega koji se ljuti i onaj deo koji trpi ljutnju.
Ova podvojenost nastaje tako što dečja psiha upija roditelje i usvaja njihov stav prema djetetu. Ako nam roditelji govore da smo dobri, mi i sami počinjemo da vjerujemo da smo dobri, a ako nam govore da nismo dobri, mi počinjemo da u to vjerujemo. Time što memorišemo stvarne roditelje i njihove poruke koje ugrađujemo u našu psihu oni kao "spoljašnji roditelji" postaju naši intrapsihički "unutrašnji roditelji".
Iz toga slijedi da smo kao roditelji u velikoj mjeri odgovorni za to kakav će stav prema sebi imati naše dijete. Najbolje je kada mu nudimo i ljubav i disciplinu. Zato što mu pokazujemo ljubav, dijete će izgraditi sposobnost da se prihvata, voli i poštuje, kao i da vjeruje u svoje sposobnosti. Zato što ga disciplinujemo, dijete će razviti sposobnost samodiscipline. Moći će da se strpi, da odustane od neke želje ili da odloži njeno zadovoljenje, imaće radne navike i sposobnost da upravlja sobom. Imaće razvijenu samoljubav i samodisciplinu.
Šta da rade oni koji nisu imali sreće da im roditelji i drugi pomognu da izgrade kvalitetan odnos prema sebi? Prvo je da prepoznaju da se ružno odnose prema sebi, a zatim da prestanu da to čine. To će najbolje uraditi ako umjesto da sebe tretiraju negativno, počnu da sebe tretiraju na pozitivan način.
Za nekoga će to značiti da treba da trenira prihvatanje sebe i ljubav prema sebi, a za nekoga da treba da trenira samodisciplinu. Najvažnije je da je moguća promjena načina na koji tretiramo sebe.
(MONDO, Foto: Guliver/Getty/Thinkstock)