Glumac Miloš Biković otkrio u intervjuu da je junak njegovog djetinjstva majka, a da s bratom ponekad ulazi u konflikte
Glumac Miloš Biković, kojeg gledamo u hit filmovima i seriji "Južni vetar" i predstavi "Laž", gostovao je u emisiji Vesne Dedić, gdje je, između ostalog, govorio o svojoj porodici.
Na pitanje voditeljke ko je bio junak njegovog djetinjstva, Miloš Biković je rekao: "Mama. Najviše vremena sam proveo sa mamom iako sam se dosta rano osamostalio, to mi je neka karakterna osobina bila i kada sam bio dijete, tako kažu, ja se toga ne sjećam. Već sa tri godine sam imao svoju neku energiju, svoj neki put i svoju neku logiku. Otac je često bio na putu i radio je u inostranstvu, tako da tata je bio ta figura koja je stalno nedostajala. Naravno, mnogo veća je radost bila kada je tata tu", rekao je glumac i otkrio da li je razvod njegovih roditelja, kada je on imao samo 6 mjeseci, ostavio neke posljedice.
"Mislim da ostavlja, to pisholozi mogu da kažu bolje i kompleksnije. Ali koliko sam čitao otac i majka su neophodni za razvoj zdrave psihe. Naravno, ne znači uvijek ako su otac i majka zajedno da to garantuje zdravu psihu, moraju i oni da budu koliko toliko zdravi, a možda je nekad i razvod zdraviji za dijete od eventualog nasilja. Ali, svakako ostavlja. Atak na porodicu je atak na psihu u stvari ono što se u društvu dešava taj atak na uništavanje porodice je zapravo uništavanje budućih pojedinaca i psihičkog zdravlja cijelih naroda, celog čovječanstva".
Ovako izgleda majka Miloša Bikovića:
Miloš se osvrnuo i na odnos sa bratom koji je 16 godina stariji i monah.
"Bliski smo, pričamo", rekao je Miloš, a na pitanje da li mu daje za pravo da kao stariji brat sudi o njegovom životu odgovara: "On to pravo uzima, nema šta ja tu da mu dam, onda ulazimo u konflikte, onda se on povlači, ali s' vremenom je i on postao dosta delikatniji, a sa druge strane je shvatio da nema šta da mi priča, radi šta ti misliš da je pametno".
Voditeljka ga je pitala da li je moguće da ulazi u konflikt sa bratom Mihailom Bikovićem koji je monah na šta joj je glumac odgovorio:
"Da. Pa nije Isus, on je monah, čovjek kao i mi, samo ima neke obaveze, uniformu, brat mi je. Ljudi često smatraju da je to neko povlačenje neki odlazak iz života. Ja mislim da ljudi koji to rade smatraju da se približavaju istočniku života i da svoj život posvećuju zapravo onome ko je izvor života, a to je Bog. Mislim da narod kada dobije monaha, treba da se raduje, a ne da tuguje jer je dobio molitvenika za cijeli narod, za cijeli svijet. To je velika radost i na nebu kada se neko zamonaši. Postoje ljudi koji odu u manastir da nađu sebi krov nad glavom, da nađu sebi utočište, postoje ljudi kojima to možda nije poziv, kojima je to sklonište, mislim da u ovom slučaju o kom sad pričamo je bio poziv, to je drugačije i treba se radovati tome".
Ovako izgleda brat Miloša Bikovića, starešina manastira Jovanja:
Iguman je svojevremeno u emisiji "Duhovnici" ispričao da se sjeća prvog ulaska u crkvu:
“Bili smo u Trstu 1990. i odjednom mi dođe ideja da mi se ne gledaju više izlozi što je za mene bilo čudno jer sam bio okoreli materijalista. Otac je radio u Beču i kad me odvede u Beč - Marijahilfer Štrase je moja. Iskrivi mi se vrat od gledanja izloga. Poslije moram da pređem na drugu stranu da ispravim vrat od gledanja drugih izloga. I tako sam krenuo jednom ulicom, njima sam rekao da idu u šoping a da ja idem da razgledam grad. Krenuo sam ali ne gledam izloge, već gledam arhitekturu. Bio je topao dan. Dođem do kraja ulice i pogledam a ispred mene crkva. I moja prva misao je bila - Ajde da uđem u crkvu, u crkvi su debeli zidovi pa da se rashladim", kaže on I nastavlja:
"Boraveći tu jedno pet minuta ja sam osjetio jednu milinu koja je poprimila takvu snagu da sam počeo da ridam. Plakao sam od tuge i radosti, bukvalno sam se tresao od plača. A dvije tri godine unazad bio sam kao kamen. Polako izađem iz crkve i pogledam oko sebe i vidim da su mi boje ljepše, kako pomislim na ljude nekako su mi draži. I zbog tog lijepog osećaja kažem sebi da ću čim dođem u Beograd krenuti u crkvu samo da mi se ovo ponovo desi".
Po povratku u Beograd krenuo je da odlazi u Sabornu crkvu svake nedjelje. I kako hor zapjeva - od prvog do posljednjeg amin on nije prestajao da plače.
"Ništa nisam znao, ni kad treba da se prekrstim, ni šta znače ispovijest i pričešće. Malo po malo uz bakice naučim se i ja tim pravilima ali nisam znao šta hor pjeva. Poslije kada sam ja retroaktivno analizirao na koje sam dijelove liturgije najviše reagovao vidio sam da je moje biće, iako racio nije učestvovao, osjećalo. To je bio simbol vere", ispričao je iguman Biković.
(MONDO)