Zvezdan Terzić je ispričao kako je došao u Crvenu zvezdu, kada je prvi put to trebalo da se dogodi i kroz šta je sve prošao...
"Trebalo je da dođem u Crvenu zvezdu 1999. godine, ali sam došao 2014". To je rečenica koju je izgovorio Zvezdan Terzić na gostovanju u emisiji "Seciranje" na Kurir TV. To je bila jedna od tema o kojoj je pričao u emisiji.
Među mnogim temama pričao je i o svom odrastanju, samom klubu i svemu što je prošao. Otkrio je koliki uticaj je porodica imala na sve to, kao i zašto nije ranije stigao na "Marakanu".
Moglo je to da se dogodi i krajem devedesetih godina prošlog vijeka, ali nije. Potom i 2004. godine, da bi na kraju stigao u Crvenu zvezdu 10 godina poslije toga.
"Nisam odjednom došao u Zvezdu. Oni koji me ne vole misle da sam prepotentan. Došao sam 2014. godine, a trebalo je da dođem 1999. godine, tada sam prvi put pričao sa Džajićem. Ja sam 1997. postao direktor OFK Beograda, pravio sam ozbiljne rezultate i Džaja je to prepoznao, rekli su mi da me hvali. Uslijedio je poziv i razgovor. Nije se to realizovalo, pa smo 2004. pričali, Džajić je ponovo bio inicijator svega. Dogovorili smo se, tada se desila čuvena utakmica sa Zenitom kada je tribina skandirala protiv njega, napustio je klub. Zvao me je, rekao da preuzmem, rekao sam mu 'Šta ću u Zvezdi bez tebe'. Ja sam 2014. godine došao u danu kada je Džaja otiša. Naši putevi su tako isprepletani. Prošlo je punih 15 godina od te prve ideje. Uvijek sam postojao kao neko prirodno rješenje dolaska u Zvezdu", rekao je Terzić.
Ističe da za njega ne postoji radno vrijeme.
"Nama se dan nikada ne završava. Zvezda ima kompleksan sistem, ne hvalim sebe da sam radoholik, već kao i svaki veliki klub Zvezda ima pravila, nema tu radnog vremena. Radno vrijeme nije u kancelariji, najmanje vremena provodim u kancelariji. Trudim se da budem tamo gdje treba i gdje zahtijeva. Radim i od kuće i iz kafane i iz automobila. Zvezda je sistem koji zahtijeva posvećenost."
Prisjetio se djetinjstva i svega kroz šta je prošao u mladosti.
"Rođen sam u Vrbasu, ali sam djetinjstvo proveo u Lovćencu, mjestu pored Vrbasa. Volim i dan danas da odem tamo, da se sjetim dečijih nestašluka i svega. Odrastao sam u zdravoj porodici, poneo sam mnogo toga iz kuće, pre svih te porodične vrednosti. Etiku, moral, otac mi je najveći učitelj. Mnoge stvari koje mi je govorio tada nisam shvatao, imao sam i otpor prema njegovom autoritetu. Kako sam bio stariji, sjetio sam se riječi koje su mi postale životne lekcije. Osjećam to kod svojih sinova, vidim da što su stariji, da se sve više vezuju za mene."
Zatim se vratio na fudbalsku temu i spomenuo je Džajića i Pižona.
"Meni je Zvezda ostvarenje dječačkog sna. Obožavao sam Džajića, imao sam mnogo svesaka koje sam lijepio. Došao sam na stadion 1978. godine na posljednji meč Džajića. To koračanje od ulaza, kada mi redar pocijepa kartu, pa dolaska na istočnu tribinu, pa sam onda vidio zeleni teren, igrače. Mislio sam 'Sad mogu da umrem, došao sam na stadion da vidim Džajića'. Tada se pojavio Pižon, bio mi je neki dječački uzor. Bio je u zenitu, epicentru svega. Danas sam počastvovan da svaki dan provodim vrijeme okružen ljudima kao što su oni."
Istakao je da je uspjeh Zvezde važan za sve.
"Kažu da kad Zvezda pobijedi, da je Srbija srećna. To pokazuje koliko je Zvezda važna za sve. Preklapa se ovde mnogo interesa i društvenih i sportskih i političkih. Svi vole, žele i imaju cilj da kontrolišu Zvezdu. Ne mogu to, zato što sam ja tu. Uvijek će postojati zaintereosvane grupe koje bi voljeli da imaju menadžment Zvezde pod kontrolom zbog značaja svega."
Spomenuo je i koliki uticaj na sve imaju navijači.
"Kada pregovaram sa igračima koristim navijače. Kažem im da dođu i osjete duh. Ako nikad nisi zaigrao na prepunoj 'Marakani', onda kao da nisi igrao fudbal", poručio je Terzić.