Odlazak, a posebno povratak sa stadiona u Kataru se pretvara u noćnu moru, i koji god prevoz da izaberete, nešto će poći po zlu. Morate da čekate na jedan ili drugi način... /od reportera MONDA Milutina Vujičića iz Katara/
Da odmah budemo konkretni i pređemo na stvar: najveća zabluda o Svjetskom prvenstvu u Kataru koju imaju ljudi koji trenutno nisu u Dohi je da je "sve veoma blizu" pošto se turnir održava praktično u jednom gradu, ali to je daleko od istine. Kada se u taj isti grad odjednom "slije" vjerovatno više od milon fudbalskih navijača (ne postoji još zvaničan podatak), sve postaje izuzetno otežano, čak i kada su vam na raspolaganju velelepni auto-putevi sa po deset traka u jednom smjeru, a smještaj vas čeka gdje god se okrenete - čak i usred pustinje u kućicama za kampovanje.
Noćna mora za sve novinare u Kataru postao je dolazak i odlazak sa stadiona u večernjim terminima (u odnosu na Srbiju, sat ide dva sata naprijed i posljednji meč je u 22.00), pošto nemaju nikakvu prednost u odnosu na ostale navijače. U razgovoru sa starijim i iskusnijim kolegama saznajem da to nikada nije bio slučaj na Mundijalima, odnosno da "press akreditacija" nije nikad manje vrijedila.
Ne samo da ne postoji garancija da ćete stići na vrijeme na stadion i kada krenete dva sata ranije, nego je i pitanje kada i kako ćete se vratiti u smještaj. Dosadašnji rekord drži dolazak sa "Ahmada bin Alija" oko pola pet ujutru, s tim da tu treba uzeti u obzir i skoro dvosatno čekanje u miks-zoni, uz nadu da će portparol poslati pred medije fudbalera koga želite da intervjuišete - i da će na kraju pristati da odvoji nekoliko minuta za strane medije.
Agonija nastaje na stadionima koji su, kako to piše u zvaničnim vodičima o Kataru, "odlično povezani metro linijom". Ukoliko se kojim slučajem odlučite da koristite metro umjesto "autobusa šatlova" koji sa stadiona vode u zvanični Medija centar, podjednako udaljen od smještaja kao i stadion na kome ste bili, odakle ponovo morate da "hvatate" dva-tri alternativna prevoza, ne očekujte nikakvu prednost zbog toga što imate akreditaciju. Štaviše, može da se kaže da je bezvrijedna. Obezbjeđenje, policija i volonteri usmjeravaju sve u isti red, a hodanje u "zmijici" do metroa pretvara se u vječnost, posebno kada ispred vas imate bubnjare iz Brazila, Ekvadora ili Argentine.
NAJVEĆA LAŽ O SVJETSKOM PRVENSTVU U KATARU: Slagali su nas, nisu trepnuli - i to KVARI fudbalski spektakl!
Na sve to, organizatori su smislili i da zabavljaju ljude koji se znoje u kilometarskim kolonama, pa tako volonteri čiji je zadatak da prstom pokažu gdje je metro, sve više pevuše pjesme ("Metro, this waaaay") i pokušavaju da vas napune pozitivnom energijom iako vama nije do života. Štaviše, sada su angažovali i nešto što možemo nazvati žonglerima...
Kao i čitavo Svjetsko prvenstvo, tako i dolazak/odlazak sa stadiona ima samo privid dobre organizacije. I zaista se trude u tome da to samo izgleda dobro, otud i zabavljači, ali je u praksi sve potpuno drugačije i ne odgovara uvreženom stavu o Dohi.
Možda je u neku ruku bolje kada je sve na jednom mjestu i moguće je svakog dana gledati i po dvije utakmice (samo za najhrabrije koji imaju 12 sati slobodnog vremena), ali postoji razlog zašto se Svjetsko prvenstvo do sada igralo u više gradova i nadamo se da će se tako nastaviti i u budućnosti. Jednostavno, nijedan grad ne može da podnese milion novih lica (sada i nikad više), čak i kada se potrudite i napravite metro linije samo za stadione - i stadione koji se "rasklapaju" poslije turnira. Nije to prirodno...