Tajna uspjeha, Futsal klub Borac, najljepši trenuci u karijeri, neostvarene želje, "ukradeni" ino-transfer... samo su neke od tema kojih smo se dotakli u razgovoru sa osmostrukim šampionom turnira u Boriku!
Smiraj kalendarske godine, od polovine sedamdesetih godina do danas, u znaku je tradicionalnog turnira u malom fudbalu u "Boriku".
Prošle nedjelje, uz prisustvo oko 3.000 "svjedoka" na tribinama, odigrano je 47. finale ove smotre, a završeno je trijumfom ekipe "Kafe Kajak", koja je rezultatom 7:4 savladala "dužnika" iz finala odigranog u decembru 2021. godine, tim koji nastupa pod imenom "Kafe Nest".
A to je značilo samo jedno – da će trofej po OSMI PUT završiti u rukama "majstora malog fudbala" Igora Mirkovića!
Nekadašnji fudbaler Laktaša, Radnika, Rudar Prijedora i Kozare počeo je da sabira trofeje u banjalučkom hramu sporta prije deset godina, na turniru igranom 2012. godine.
Za sada ima osam titula, što je poduhvat koji je pošao za rukom još samo dvojici istinskih asova.
"Meni i Darku Milanoviću je osma, po čemu smo se izjednačili sa Željkom Dragoljevićem po broju titula. Međutim, za nas je najbitnije da kao ekipa dugi niz godina igramo u Boriku. Ove godine smo igrali 11. finale u ovoj dvorani, što svakako nije mala stvar. Drago nam je što smo se vratili na pobjednički kolosijek jer jednostavno posljednjih par godina turnir u Boriku je dosta aktuelan, tu su prenosi na Areni sport, stvarno su ljudi koji su zaduženi za organizaciju digli turnir na mnogo viši nivo nego prethodnih godina i sve pohvale na njihov račun, ali i svih onih koji učestvuju u svemu ovome", rekao je Igor Mirković na početku razgovora za MONDO.
Osvajao je Mirković titulu za najperspektivnijeg i najboljeg igrača, upisao se prije nekog vremena u spomenar "Borika" gdje je stao rame uz rame sa brojnim sportskim asovima koji su upravo na tom mjestu vodili svoje bitke za trofeje. Uprkos svim priznanjima, međutim, ne želi sebe da ističe u prvi plan.
"Ne mogu reći da se smatram legendom 'Borika', već jednostavno uživam u onome što radim. Bilo mi je veliko zadovoljstvo kad sam dobio poziv da se upišem u 'Borikov' spomenar, znajući kakva velika sportska imena su tu upisana. Stvarno mi je čast i to je nešto čime čovjek može da se ponosi. Što se tiče individualnih priznanja, jednostavno svakom igraču koji igra neki turnir imponuje individualna nagrada, međutim osam puta osvojiti Borik ne može da se poredi ni sa jednom individualnom nagradom. Mi smo ekipa koja nikad nije težila ka tim nekim individualnim nagradama. Osvojili smo ne znam ni ja koliko turnira, možda je na deset najbolji strijelac dolazio baš iz naše ekipe. Jednostavno taj naš kolektiv uvijek dođe do izražaja i uvijek je to bila neka naša prednost. Evo i ove godine, ne znam da li je iko dao više od deset golova, ali isto tako imali smo sedam-osam igrača koji su dali po sedam-osam golova, tako da je to naša prednost. Uspio sam, igrajući i za fakultete, isto da osvojim ovaj turnir, i u toj kategoriji imam nagradu za najboljeg igrača, tako da ostaje još ta kategorija veterana da upotpunim nekom titulom u odnosu na kategorije u kojima sam učestvovao. Nažalost, kao mlad nisam imao priliku da igram u 'Boriku', ni u jednoj mlađoj uzrasnoj kategoriji jer sam se u Banjaluku doselio 2004. godine. U nekoj budućnosti nadam se da ću upotpuniti tu kolekciju veteranskom titulom. Međutim, prvenstveno mi je cilj da, dok budem potreban ekipi, igram seniorski turnir."
A upravo su to zajedništvo i hemija, ali i porodična atmosfera, tajna uspjeha i dugovječnosti!
"Kada smo se skupili u Futsal klubu Sokrates, davne 2007. ili 2008. godine, pravili smo ekipu i to zajedništvo i od prvog finala 'Borika', 2011. godine pa evo sada do 2022. godine, konstantno igramo zajedno. Jednostavno, kroz te svoje karijere velikog fudbala ljeto i zima je nešto što nas je spajalo – kroz te turnire, kroz mali fudbal. U posljednjih par godina smo u to uključili i naše porodice, djecu, supruge, djevojke... Mimo tih sportskih dešavanja, imamo i druženja na porodičnom nivou. Imali ste priliku da vidite kad smo osvojili 'Borik', tu su bili svi smješteni. Sa klincima smo napravili neke fore oko dresova. Ne osjećamo se kao neki poslovni saradnici, da tako to nazovem, dođemo na teren i odigramo, idemo kući... Prvenstveno je to neki drugarski odnos u ekipi, mogu slobodno da kažem da imamo i ispreplitano kumstvo. Ja sam kum sa Jankom (Emilko Janković), Janka sa mnom i sa Munjom (Aleksandar Munjiza), Deko (Darko Milanović) sa Kaurinom (Đorđe), Srđan Ivanković i Mladen Orašanin... OK, težimo mi da pobijedimo, osvojimo turnir, međutim i kad dođe do neuspjeha kao na primjer kad smo ispali u četvrtfinalu turnira u Derventi, idemo dalje, nema svađe, nema neke nervoze, nema tih nekih stvari koje su prisutne u drugim ekipama koje traju kratko. Mislim da iz te činjenice da trajemo toliko dugo proizilazi drugarstvo i prijateljstvo."
Zanimljivo je, svakako, da je ideja o igranju turnira malog fudbala došla spontano – da se prekrati duga tromjesečna zimska pauza u prvenstvima u onom velikom, koja, ruku na srce, dosadi "i Bogu i narodu".
"Moja karijera je išla u smjeru velikog fudbala i profesionalnog igranja. Igrao sam Premijer ligu BiH i tada treneri nisu ni branili da se igra taj mali fudbal, baš iz tog razloga što su se sezone završavale u novembru, pripreme počnu tamo 1. februara, stvarno je pauza bila ogromna. Onda se kroz termine i te neke stvari pojavila mogućnost da se ide na turnire, pa smo pravili ekipe dok nismo napravili ovu našu sadašnju. Tad nije ni postojao futsal u smislu u kojem je sad. Mali fudbal je bio ljubav nama svima u djetinjstvu, svi smo počeli da igramo veliki fudbal poslije igranja na školskim igralištima koja su nažalost danas prazna, ali nadam se da će se ta vremena promijeniti. Kad smo počinjali sa ovim, nismo uopšte zamišljali da ćemo doći na taj nivo, da ćemo osvojiti toliki broj turnira, da će se to izdešavati u tom nekom smjeru. Ne mogu reći da sam to planirao, jednostavno spontano se to dešavalo iz godine u godinu i došli smo do svih tih titula i većih brojeva."
Kad je u pitanju sami kvalitet futsala u BiH, osmostruki osvajač turnira u "Boriku" u prvi plan ističe jedan problem koji za sobom povlači mnoge druge...
"Mislim da u BiH ima dosta talentovanih dječaka i igrača, to su pokazale neke prethodne generacije i ove nove koje dolaze. Međutim, mislim da novac predstavlja najveću prepreku. Jednostavno, nemamo ljude koji bi ulagali u futsal. Nije to samo da se dođe, odradi trening pa će se igrači napraviti. Mi jednostavno nemamo uslove. U Banjaluci ne možemo da očekujemo od dvorane 'Borik' da nam ustupi termine za treninge, mali je broj dvorana. Evo sad nek Borac pokrene školu futsala, gdje da trenira? Toj djeci moraju da se obezbijede neki osnovni uslovi u smislu rekvizita, lopti, opreme, svega toga... Gledajući sad kroz seniorski Futsal klub Borac, to ide jako teško. Zahvaljujući samo pojedincima koji su ušli u klub, funkcionišemo na taj način. Klubovi koji imaju para poput Mostara SG uzmu najbolje igrače, osvajaju titule. Nažalost ovdje kod nas u Republici Srpskoj imamo dva-tri kluba koja se mijenjaju, jedne godine su u Premijer ligi BiH, jedne godine ispadnu, dođe drugi, ispadne, dođe treći, i tako iz godine u godinu. Nemamo taj kontinuitet ni igranja u tim jačim ligama a isto tako nema ni rada sa mlađim selekcijama. Da nema ovih turnira, ti igrači ne bi imali priliku nigdje da igraju. Prošle ili pretprošle godine se napravila futsal liga BiH za juniore, u Republici Srpskoj nema nikakva. U Savezu se ide u tom smjeru, radi se na tome da se napravi futsal liga Republike Srpske, pa ćemo da vidimo do kog nivoa će stići. Mogu sigurno da kažem da bi se dosta dječaka koji napuste veliki fudbal bavilo futsalom, ali jednostavno nemamo uslove."
I sam je spomenuo Futsal klub Borac, pa nije bilo razloga da ne nastavimo "istim tempom".
Mirković je od početka ove sezone član ovog kluba, koji je prilično dominantno osvojio jesenju titulu u Prvoj ligi Republike Srpske sa pet bodova više od gradskog rivala Policajca.
Nekako sve miriše na to da bi na proljeće, na mjestu gdje je osam puta podizao turnirski trofej, mogao da podigne i onaj namijenjen najboljoj ekipi Republike Srpske i putniku u bh. elitu!
"Kad sam dobio poziv od ljudi iz Futsal kluba Borac da se uključim u rad, moj jedini uslov je bio da se napadne plasman u Premijer ligu BiH. Dobio sam neka obećanja i onda smo ušli u razgovore sa ljudima koji su nam omogućili da budemo finansijski stabilni. Srećko Radišić, glavni finansijer kluba, prepoznao je to da imamo dobre namjere, da Futsal klub Borac treba pomoć u tom vidu i brzo i lako smo se dogovorili. Imali smo malo vremena da sklopimo ekipu i zajedno sa Slobodanom Blagojevićem koji je tu par godina, napravili smo koncept i uspjeli da dovedemo mahom igrače koji igraju sa mnom te turnire i koji su u našoj ekipi. Naravno u skladu sa budžetom koji smo imali, napravili smo jednu dobru ekipu za Prvu ligu, jedan dobar oslonac i za Premijer ligu BiH. Emilko Janković i ja imamo 37-38 godina, sljedeći najstariji igrač je Munjiza sa 33, ovi ostali igrači su ispod 30, imamo dosta mlađih igrača od 20, 22 ili 23 godine... Mislim da Borac ima lijepu perspektivu u narednom periodu, a cil je jasan – to je Premijer liga BiH. Imamo pet bodova prednosti, u trećem kolu smo napravili jedan kiks protiv ekipe Kotor Varoši. Nakon prvog poluvremena bilo je 2:0 za nas, utakmica je više išla u smjeru neke ubjedljive pobjede Borca nego poraza. Nismo iskoristili svoje šanse koje su nam se otvorile da tu utakmicu riješimo, ali to je sve fudbal. Možda je i taj poraz uticao na nas da vidimo da neće biti lako, da se zbližimo, ujedinimo... Posljednje utakmice protiv Leotara u Trebinju i Policajca u Banjaluci su pokazale da ova ekipa ima kvalitet i sigurno da ćemo i u nastavak prvenstva ući maksimalno fokusirani i ozbiljni da ispunimo cilj i Borac uvedemo u Premijer ligu jer mišljenja sam da Borac, ako igra, treba da igra Premijer ligu, da ne treba igrati neke niže lige s obzirom na to kakav kapacitet Banjaluka ima."
Finale turnira u "Boriku" poslovično privuče veliki broj navijača, njih nekoliko hiljada.
Eh, kad bi ta atmosfera mogla da se ponovi na utakmicama Futsal kluba Borac...
"Igrajući za Sokrates i Policajac, naše gradske rivale, jednostavno nismo uspjeli da napravimo tu priču, da privučemo veći broj gledalaca. Sama ideja da Borac uđe u Premijer ligu je dobra, kvalitetna i Borac kao brend grada mislim da može da pruži mnogo više i da će publika to prepoznati. Na nama je da radimo, da treniramo, da pravimo dobre rezultate u nadi da će oni to prepoznati i doći. Da li će to biti u Prvoj ligi Republike Srpske ili u Premijer ligi BiH, ili u budućnosti na evropskoj sceni koja je svakako jedan od ciljeva, vidjećemo. Ne volim da idem nekim velikim koracima, već idemo korak po korak. Prevashodno je cilj da uđemo u Premijer ligu, da vidimo čime raspolažemo, kakvi su uslovi, da li imamo mogućnost da dovedemo neke reprezentativce koji su tu iz Banjaluke i sa kojima možemo da napadnemo titulu... Nije baš realno pričati o tim stvarima, ali da imamo te ambicije i ciljeve, svakako imamo. Ne bismo ušli tu samo da se takmičimo reda radi. Ja sam neko ko je uvijek motivisan maksimalno i jedan od ciljeva koji smo postavili pred sebe je svakako pun Borik."
Životna priča našeg sagovornika, inače, nije bila nimalo laka. Rođen je u Sarajevu 1985. godine, ali je kao i brojni ljudi u to vrijeme, nakon rata u BiH, napustio svoj grad.
"Poslije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, izbjegli smo u Vlasenicu 1995. godine. Tad sam i počeo da se bavim fudbalom, jedno vrijeme sam proveo u Boksitu iz Milića, koji je tad bio i šampion Republike Srpske. Za prvi tim Vlasenice sam debitovao sa 16 godina, odigrao dvije sezone prije odlaska u Švedsku."
A Švedska, sama po sebi, predstavlja nešto potpuno novo u odnosu na dotadašnji period. Drugačiji su sportski uslovi, drugačiji je način života....
"Mi smo kao porodica otišli tamo, a prvo smo bili smješteni u Štokholmu. Ja sam igrao za mlađe kategorije AIK-a, to je nešto što čovjek treba da doživi. Dolaziš tamo sa naših terena za koje svi znamo kakvi su, dolaziš na vještački teren, to je 2003. ili 2004. godina, a mi se i dan-danas ovdje borimo da napravimo te neke uslove. Jednostavno, to je neki novi nivo treniranja, svega, međutim s obzirom na to da sam bio sa roditeljima, dobili smo premještaj u Sundsval. Tamo sam igrao za GIF, seniori su tad igrali Prvu ligu Švedske, ja sam tad bio član juniorske ekipe. 'Migrationsverket', odnosno Zavod za migracije Švedske, odlučivao je da li mi možemo da ostanemo ili ne. Dobili smo odbijenicu, tako da sam zajedno sa sestrom i roditeljima vraćen u Sarajevo. Nisam imao priliku da se javim trenerima u klubu ili bilo kome, da oni urgiraju da bar ja ostanem."
A kada se vratio na naše prostore, prva fudbalska stanica bila mu je Lokomotiva Brčko, koja je u toj sezoni, 2004-05, JEDINI PUT u klupskoj istoriji igrala u Prvoj ligi Republike Srpske.
"Tad sam na poziv Dragiše Krajšumovića, mog trenera u mlađim kategorijama i prvom timu Vlasenice, dobio poziv da dođem u Lokomotivu, gdje se pravila jedna priča sa mlađim igračima. Moram da priznam da je to bio idealan odabir u tom momentu, tad sam bio i jedini igrač koji je iz Prve lige Republike Srpske dobio poziv u mladu reprezentaciju BiH. Bio je to neki širi spisak, međutim nisam uspio da dobijem poziv i za zvanične utakmice. Te sezone smo ispali iz lige, ekipa koja je imala prosjek godina između 19 i 20."
Po okončanju epizode u Brčkom, uslijedio je angažman u još jednom prvoligašu – ali se rezultatski ponovo završilo neslavno...
"Došao sam u Slogu iz Trna, a tad kad sam stigao, napravljena je jedna stvarno fantastična ekipa, skup sjajnih individualaca. To je sezona u kojoj baš nismo imali sreće. Neke stvari su se poklopile na taj način, niko nije mogao da vjeruje da će Sloga ispasti iz lige. Namjestilo se da smo u posljednjem kolu gostovali Famosu iz Vojkovića, gostovali 1:0. Eto dogodilo se da u prve dvije godine imam dva ispadanja iz Prve lige RS, ali isto tako imao sam i 50-60 odigranih utakmica i to sve sa 22 godine."
A onda – jedan poziv koji je promijenio sve, nešto potpuno novo u odnosu na dotadašnja fudbalska iskustva na ovim prostorima.
"Dobio sam poziv od gospodina Vlade Jagodića da dođem u Laktaše gdje je postojao plan da se pravi neka posebna priča, koja će trajati. Nakon poziva Vlade Jagodića, rečeno mi je da klub ima ambiciju da se plasira u Premijer ligu BiH. S obzirom na dvije godine ispadanja iz Prve lige Republike Srpske, to je bilo nešto novo, zanimljivije i naravno da sam prihvatio taj poziv. To je bio moj prvi plasman u Premijer ligu, u toj sezoni 2006-07 smo osvojili titulu u Prvoj ligi Republike Srpske, a mislim da sam jedini igrač Laktaša koji je ostao tu od ulaska u ligu do ispadanja 2010. godine. Promijenio sam mnogo saigrača, trenera, tad je to funkcionisalo na taj način. Kad smo ispali iz lige, namjestilo se tako da gostujemo na Grbavici, kad je 'Željo' slavio prvu titulu od osnivanja Premijer lige. Petnaest hiljada ljudi na Grbavici, jednostavno najteži mogući protivnik u tom momentu, nažalost nakon te utakmice smo ispali iz Premijer lige BiH."
U premijerligaškom takmičenju Mirković je još branio boje Radnika i Rudar Prijedora, a u prvi plan ističe dvogodišnji period u Semberiji.
"Znate kako – gdje se čovjek osjeća najviše cijenjeno, onda taj period i najviše pamti. Tada sam na poziv Darka Nestorovića otišao u Radnik koji je želio da se vrati na stare staze uspjeha. Napravili smo stvarno dobru ekipu, glavni konkurent nam je bila Sloga Doboj koju je vodio i tad sadašnji trener Zoran Ćurguz, sa kim sam imao priliku da radim i u Laktašima. Uspjeli smo da se plasiramo u Premijer ligu BiH i to je period gdje smo u Bijeljini igrali jedan lijep, dopadljiv fudbal. Mislim da smo tek tamo negdje u 22. kolu protiv Željezničara upisali prvi domaći poraz. Dobili smo Široki, Sarajevo, Zrinjski, igrali neriješeno protiv Borca... Stvarno su to bile dobre utakmice i period gdje sam ja možda igrao u najboljoj formi u svojoj karijeri."
Tad je stigla i određena ponuda za prvi seniorski odlazak u inostranstvo, ali je "krivac" što do toga tada nije došlo – fudbaler jedne protivničke ekipe, koji je u duelu sa Bijeljincima "ukrao šou"...
"Sjećam se posljednjeg kola, predstavnici Makabija iz Haife su bili na Koševu, mi smo gostovali Sarajevu. Došli su da pogledaju utakmicu, tada smo izgubili 5:0, Emir Hadžić je tada dao pet golova i umjesto što su došli mene da pogledaju, vidjeli su nešto drugo, zanimljivije, bolje, kvalitetnije..."
Bilo je, osim toga, još kontakata kada je riječ o potencijalnom ino-angažmanu, ali jednostavno nije bilo suđeno...
"Iskreno, svako od nas ko igra ovdje ima cilj da u nekom dijelu svoje karijere ode u inostranstvo i naplati se. Jednostavno, nisu se poklopile kockice. Prvo sam bio u Rijeci, pa pojavila se ta priča oko Makabija, bilo je i nekih opcija za Poljsku, nekih poziva, dogovora... Međutim, u tom momentu ljudi su gledali samo svoj lični interes, najmanje je bio bitan igrač. Jednostavno, mislim da oni tad nisu znali da prepoznaju da igrača odvedu negdje odakle ga je kasnije lakše prodati. Jednostavno, gledalo se da se sad i odmah uzmu pare i da se to riješi, tu je igrač bio potrošni materijal. Naravno da mi je žao, ali Bože moj, nemam zbog čega da se kajem. Nije bilo do mene, jednostavno teško je kad nemaš ljude uz sebe. Ja sam na početku karijere bio pod menadžerskom agencijom Damira Špice, i tad se spominjalo inostranstvo, Grčka, svakakvih poziva je bilo."
U ljeto 2013. godine napustio je Radnik, iz ličnih a ne sportskih razloga.
"Ono što je uticalo da ja odem iz Radnika jeste prerana smrt moje majke. Ona je umrla 2012. godine i s obzirom na posao koji je moj otac radio, jednostavno sestra je bila sama i ja sam odlučio da se vratim u Banjaluku. Sigurno da se to nije izdešavalo, taj period u Bijeljini bio bi još duži."
A tada se, po treći put u njegovoj karijeri, spominjalo da bi mogao da karijeru na ovim prostorima kruniše oblačenjem dresa banjalučkog Borca. Nije se to, međutim, dogodilo – i za tim Mirković žali...
"U tri navrata se spominjalo – poslije Sloge iz Trna, Laktaša i na kraju Radnika iz Bijeljine. Osjetio sam u tom momentu da se možda ne cijeni moj kvalitet dovoljno, prepoznao sam da ti ljudi misle da su ti igrači koji su bili tu kvalitetniji. Moje mišljenje je bilo da sam poslije Radnika iz Bijeljine, kada smo osvojili i Kup Republike Srpske 2013. godine na Gradskom stadionu protiv Borca pobijedivši na penale, zaslužio veće poštovanje iz razloga što sam tu u Banjaluci, tu sam već bio domaći, osjećao sam Borac u tom smislu i mislim da se to i danas vidi kroz ovaj Futsal klub Borac, da imam želju da tu napravim neki rezultat. Svakom igraču je čast i privilegija nositi taj dres, ali eto Bože moj, takva je sudbina bila i okrećemo se nekim daljim stvarima. Nikad se ne zna, možda se otvori u nekom drugom poslu..."
Uslijedio je angažman u Rudar Prijedoru,anakon jedne polusezone u taboru iz Gradiške, osjetio je, kako kaže, zasićenje igranjem u najvišem rangu pod okriljem FS RS.
"Došao sam u Premijer ligi, ispali smo iz nje i onda smo se ponovo vratili, to je bila treća titula u Prvoj ligi Republike Srpske. Onda odlazak u Kozaru 2015. godine i onda sam jednostavno shvatio da treba da se okrenem nekim drugim stvarima. Ja sam već 2009. godine upisao Fakultet fizičkog vaspitanja i sporta, za trenera, a tad sam poslije Kozare i te polusezone u Prvoj ligi Republike Srpske, sa 29-30 godina, bez ijednog poziva iz Premijer lige BiH nakon dobre polusezone, osjetio da više nisam motivisan da igram Prvu ligu. Došlo je do zasićenja, puno toga sam odigrao, te sam se okrenuo trenerskom poslu uz igranje, ali sam se spustio u Drugu ligu, igrajući prvo za Slogu iz Srpca, a poslije toga sam otišao u Slobodu iz Mrkonjić Grada."
A kad je došao tamo...
"U klubu su bili drugi ljudi i tad je bio cilj da vratimo što više domaćih igrača. U tome smo uspjeli i onda je došla ta sezona o kojoj se pričalo. Tad još uvijek nije bio izabran gospodin Borislav Šarić za predsjednika kluba, u dogovoru sa načelnikom Draganom Vođevićem sam dogovorio te neke detalje. Cilj je bio da se uđe u Prvu ligu Republike Srpske, odnosno da se Sloboda nakon par godina igranja u Drugoj vrati u Prvu ligu. Išlo je u lijepom smjeru, napravljena je dobra ekipa koja je u prijateljskim utakmicama igrala samo protiv prvoligaških ekipa, dvije utakmice protiv banjalučkog Borca u kojima smo pokazali kvalitet. Međutim, najmanje što želim je da se osvrćem na taj neki period poslije utakmice protiv Laktaša. Prošlo je kako je prošlo..."
A završilo se tako što je u derbiju posljednjeg jesenjeg kola Druge lige Republike Srpske protiv Laktaša na "Lukama" dobio crveni karton zbog navodnog udaranja golmana protivničke ekipe Đorđa Vukovića.
Laktaši su u tom meču trijumfovali rezultatom 0:3, a Mirković je odlučio da digne sidro i napusti Mrkonjić Grad – i kao igrač i kao trener.
"Napustio sam klub ne zato što smo mi izgubili tu utakmicu, ja sam uzeo svu krivicu na sebe i to nije nikakva tajna. Meni je bilo krivo jer nisam znao da ulaze i prvoplasirana i drugoplasirana ekipa u Prvu ligu Republike Srpske. To je bila utakmica koja bi išla u nekom drugom smjeru, da su te neke stvari bile poznate. I dan-danas sam siguran da nisam napravio to za šta sam napadnut na društvenim mrežama. Bogu hvala, nisam nikad imao ni Instagram ni Fejsbuk, naravno da su mi ljudi pokazivali, da sam čitao, uvrijedi te to sve, kad neko nešto radi sa ljubavlju i emocijama, mora ga uvrijediti. Svi mi koji smo bili na terenu svjesni smo šta se dešavalo, tako da ne bih želio sad na to da se vraćam, najmanje to želim. Ja sam preuzeo odgovornost na sebe, ali podatak da je Sloboda tada kasnila pet bodova u trenutku mog odlaska, a na kraju je ta razlika iznosila 16 bodova, a da pri tome niko nije spomenuo nijednog momenta da se ekipa praktično plasirala nakon prve polusezone jer su Sloga iz Trna na trećem i Jedinstvo Žeravica na četvrtom mjestu već kasnili desetak bodova za nama. Sam podatak da je poslije mog odlaska otišlo još 10-15 igrača, mislim da je to dovoljan podatak da se primijeti ko je kako radio u datom momentu u klubu. Međutim, to sigurno neće promijeniti moje mišljenje o Slobodi, o ljudima u Mrkonjić Gradu sa kojima imam izuzetno dobar odnos, izuzetno mišljenje imam o svim Mrkonjićanima u klubu, o načelniku, ljudima koji su mene doveli tad u klub, ali se nisu poklopile kockice da to potraje duže. Nadam se svakako da će Sloboda uspjeti u ovoj drugoj polusezoni uspjeti da napravi ekipu dostojnu Prve lige i da ostane tamo s obzirom da smo svi vidjeli koliko je teško vratiti se kad ispadneš."
Nakon te utakmice, rekao je sebi da više nikad neće igrati veliki fudbal na ovim prostorima i preselio se u "komšiluk", u Hrvatsku, gdje za svoju dušu, igra u taboru jednog četvrtoligaša.
"Jednostavno su me neke stvari u Mrkonjić Gradu pogodile, uvrijedile i nisam želio da pravim sebi neke minuse na kraju karijere. Otišao sam tamo, gdje je u smislu ambicija kluba sve na rekreativnom nivou. Klub igra četvrti rang u Hrvatskoj, uslovi su stvarno odlični za taj rang, teren... Stigao je poziv preko nekih prijatelja i onda smo Aleksandar Munjiza i ja otišli zajedno tamo. Dva stranca mogu da igraju, klub je bio 13. ili 14. od 18 klubova, bila je borba za opstanak. Uspjeli smo da ostanemo u ligi i dogovorili smo se da ostanemo još ovu sezonu, sad na polusezoni kasnimo jedan bod za prvim Tomislavom iz Cerne, završili smo kao vicešampioni. Jesenje titule nas je koštala utakmica u gostima protiv posljednjeplasirane ekipe Višnjevca gdje smo vodili 0:3 do 80. minuta, završilo je 3:3, taman ta dva boda su nas koštala prvog mjesta. Stvarno jedno zanimljivo iskustvo, nema nekih obaveza, prihvaćeni smo na jedan odličan način, uklopili se sa tim momcima, to je baš ono igra iz ljubavi."
Uklapanje paralelnih obaveza, ističe, nije bilo teško...
"Nismo bili primorani da idemo na treninge, kad su se utakmice poklapale, ja sam ljudima iz Babine Grede rekao da je Futsal klub Borac prioritet i da, ako se nekad poklope neke utakmice, jednostavno neću biti u prilici da dođem u Hrvatsku i da igram. Sad je u ovom momentu sve podređeno Borcu i ulasku u Premijer ligu BiH."
Mirković je takođe i vlasnik UEFA A licence, pa nas je svakako zanimalo kakve su ambicije po tom pitanju.
"Kad sam upisao fakultet, moj jedini cilj je bio da postanem trener. Međutim, tad su se na fakultetu dogodile neke stvari koje su uticale da sam nakon 34 položena ispita od 36 bio prinuđen da se okrenem polaganju za licencu u Sarajevu jer navodno fakultet koji sam ja upisao ne bi mogao da dobije adekvatne licence ako ne budem išao u Sarajevo. Nažalost, nisam još završio to, nadam se da ću u nekoj skorijoj budućnosti i to završiti, ta dva ispita i diplomski rad. Onda sam se okrenuo licencama u Sarajevu, dobio B licencu, tad je bilo potrebno da imate 70 utakmica u Premijer ligi BiH da biste upisali za polaganje za B licencu. To je nešto što ja stvarno volim i što me zanima. To kad sam završio, okrenuo sam se radu u Slogi iz Srpca kako bih stekao uslove za dobijanje A licence. Poslije toga sam položio i za A, i sad slijedi posljednji korak, polaganje za UEFA Pro licencu, pa ćemo vidjeti. Iskreno, ne vidim se u tom smislu da idem na školovanja za futsal, moja trenerska ljubav je veliki fudbal. Ne kažem da se za godinu-dvije to možda neće promijeniti, ali u ovom momentu mislim da mogu u velikom fudbalu napraviti neku trenersku karijeru jer da ne mislim tako, ne bih imao te najviše ciljeve."
A najviši trenerski ciljevi vezuju se za inostrani angažman, uz, kako Mirković kaže, dozu sreće. Kad nije urodilo plodom kao igrač, zašto ne kao trener?
"Sreća je sastavni dio svake utakmice i karijere, svega u fudbalu. Treba je zaslužiti, treba biti hrabar. Ja imam tako neke pobjedničke principe i mislim da će na kraju to sve izaći na dobro. Međutim, u svakom slučaju vrijeme će pokazati", iskren je Mirković, koji je na kraju razgovora za MONDO poslao i prazničnu poruku.
"Želio bih svima da poželim srećne novogodišnje i božićne praznike, prije svega prijateljima, rodbini, drugarima, saigračima, svima koje poznajem, a navijačima Futsal kluba Borac da od druge polusezone dođu u što većem broju da nas podrže u sljedećim utakmicama i da nam pomognu u ostvarenju ambicija koje smo postavili iza sebe. Mislim da će biti srećni i zadovoljni na kraju sezone, svi se nadamo tom ishodu", završio je Mirković, uz nadu da bi 2023. godinu ponovo mogao da isprati na način na koji je navikao.
Devetim peharom turnira u "Boriku"!
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!