Srbija je na današnji dan prije deset godina osvojila zlatnu medalju na Evropskom prvenstvu u uzrastu do 19 godina. Evo gdje su danas ti fudbaleri.
Omladinska fudbalska reprezentacija Srbije je na današnji dan prije tačno deset godina osvojila Evropsko prvenstvo. "Zlatni orlićI" su u Litvaniji 1. avgusta 2013. godine ostvarili jedan od najvećih uspeha u istoriji srpskog fudbala. Ne samo da su se mladići okitili zlatom oko vrata, nego su najavili i jednu novu generaciju koja i dan-danas igra za seniorsku reprezentaciju Srbije, dok naravno nisu baš svi uspjeli da naprave uspješne karijere.
Bila je to generacija koja je sasvim tiho ispraćena u Litvaniju 20. jula 2013. godine, a koja je u narednih pet utakmica ostavila ubjedljivo najbolji utisak na turniru. Tim koji je predvodio selektor Ljubinko Drulović je prvo slavio protiv Turske (2:1), pa Gruzije (1:0), da bi za kraj grupne faze u finišu utakmice "izvukli" remi protiv Francuske (1:1) za prvo mjesto u grupi i "na papiru" lakšeg rivala u nokaut fazi. Ipak, s druge strane je bila velesila zvana Portugal u kojoj su igrali Kanselo, Bernardo Silva, Edgar Je, Orta, Košta i mnogi drugi danas poznati igrači...
Srbija se nije unaprijed predala i povela je golom Uroša Đurđevića u petom minutu, da bi Gedeš i Silva u nastavku režirali preokret. Ipak, Mijat Gaćinović je pet minuta prije produžetaka izjednačio rezultat, a kako u produžecima nije bilo golova - gledali smo penale koji su obilježili ovu i generaciju sa Novog Zelanda. Nije počelo dobro zbog dva promašaja u prve tri serije, ali onda su Portugalci stali - i Srbija je prošla u veliko finale. A tamo, u malom litvanskom gradiću Marijampolu, pao je i najveći favorit turnira Francuska. Gol za pobjedu delo je Andrije Lukovića iz 57. minuta, čime je drugi put na turniru rastužio "trikolore".
Tada su za Francusku igrali Antoni Marsijal, Emerik Laport, Benžaman Mendi, Žan-Filip Gbaman, Adrijen Rabio, Jasin Benzija i drugi, ali dosta o njima - šta se desilo sa fudbalerima iz "zlatne generacije" i gdje su deset godina poslije osvajanja Evropskog prvenstva? Idemo od početka...
GOLMANI - Polovičan uspjeh!
Srbija je na Evropsko prvenstvo u Litvaniji otišla samo sa dvojicom golmana, što su inače uradili i ostali timovi usljed toga što je bilo dozvoljeno tek 18 igrača na spisku. Iako je Stefan Čupić bio dvije godine iskusniji od Predraga Rajkovića, ipak je tadašnji golman Jagodine bio "jedinica". Dobro je poznato da je poslije toga igrao za Crvenu zvezdu, Makabi iz Tel Aviva, Rems i sada Majorku, dok je trenutno i drugi čuvar mreže reprezentacije Srbije. Danas, sa 27 godina, može da kaže da je 29 puta branio za "orlove" i taj broj će samo da raste u budućnosti.
Što se tiče Stefana Čupića, imao je vrlo neobičnu karijeru Nišlija. Još pune tri godine se zadržao u OFK Beogradu poslije EP, međutim išao je na pozajmice u Dorćol i OFK Bačku. Potom je igrao u Norveškoj za Sarpskobrg, pa se vratio u Voždovac, a zatim išao u Ararat (Jermenija), Olimpijakos (Kipar)... Nakon što mu je propao transfer u Azerbejdžan zbog političkih poruka, opet je u Srbiji gdje je prvo igrao za Radnički Kragujevac, a sada za Rad.
ODBRANA - Opstao tek jedan!
Od petorice defanzivaca koje je Ljubinko Drulović vodio prije decenije u Litvaniju, tek jedan je ostvario kakav-takav staž u seniorskoj reprezentaciji Srbije. To je Miloš Veljković koji je u to vrijeme kao tinejdžer bio u Totenhemu, a potom se skrasio u Verderu za koji nastupa punih sedam godina, pa i u Cvajti. Odigrao je preko 200 utakmica za klub iz Bremena, dok je za Srbiju nastupao na dva Svjetska prvenstva i za sada ima 24 nastupa u dresu "orlova".
Tada je uz Veljkovića igrao Aleksandar Filipović, koji je poslije Jagodine, Voždovca i BATE Borisova ljetos stigao u Partizan, dok su bekovski tandem obično činili njegov sadašnji saigrač Nikola Antić i Petar Golubović. Antić je igrao za Rad, Vojvodinu i Crvenu zvezdu, da bi se preko Bjelorusije i Rusije vratio u Srbiju, dok s druge strane Golubović (tada OFK Beograd) nije imao dodirnih tačaka sa srpskim fudbalom. Kao tinejdžer je otišao u Romu u transferu vrijednom milion evra, ali nikada nije igrao za "vučicu" i selio se u Novaru, Pistojeze i Pizu. Na kraju ga je otkupila Novara, da bi igrao još za Kortrajk u Belgiji, Alesund u Norveškoj i sada Himki u Rusiji.
U zadnjoj liniji imali smo još samo Slobodana Uroševića kome je najduže od igrača sa spiska trebalo da "zablista", ali je do skoro bio kapiten Partizana i nezamjenljiv po lijevoj strani. Danas igra za Aris iz Nikozije. Niko od pomenutih igrača sem Veljkovića nije došao do "A" reprezentacije, eventualno do državnog tima sastavljenog od superligaških igrača.
VEZNI RED - Od svjetske klase do amatera
Bez dileme je vezni red bio najjača osovina Srbije na Evropskom prvenstvu, ali deset godina kasnije - nije se baš potvrdilo da ko je tada bio najbolji, da je i danas. Dobro je poznato da je Sergej Milinković-Savić godinama nosio dres Lacija prije transfera u saudijski Al Hilal i da je sa "orlićima" bio i šampion svijeta 2015. godine na Novom Zelandu, kao i Nemanja Maksimović (Hetafe) i Mijat Gaćinović (AEK), ali tada se nije baš sve "vrtilo" oko njih.
"Šta o Sergeju da kažem, izuzev da je otišao u Al Hilal da opljačka Arape ha-ha.Žalim što iz Lacija nije otišao u veći klub, ipak, slovi za jednog od najboljih igrača u Evropi", kazao je tadašnji selektor Ljubinko Drulović za današnji "Sportski žurnal" o analizi deset godina od saradnje sa SMS-om.
Kapiten tadašnje reprezentacije bio je Marko Pavlovski, prije decenije "desetka" OFK Beograda, izgubio se negdje usput, kao i nažalost brojni igrači sa predznakom "vunderkind". Pavlovski je čudnim putevima, preko kiparskog Apolona, stigao do Porta, ali tu je potpuno nestao sa scene. Pokušao je da se vrati u Muskronu, pa opet na Karaburbi, da bi potom njegova karijera počela da dobija pomalo i sulud pravac. Split, Voždovac, Varzim, Minsk, Riterai, Suduva, pa Budućnost iz Podgorice za koju igra od prošle sezone. Nakon šest golova u dresu omladinaca, upisao je tek dva nastupa za U21 selekciju Srbije. Iako je mogao da bira i da igra za Sjevernu Makedoniju, poziv nikada poslije nije stigao.
"Iskren, ali najiskreniji da budem, ja ništa ne bih promijenio u dosadašnjoj karijeri. Srećan sam putem kojim idem. Uživam u fudbalu, radujem se svakom novom izazovu i jedva čekam sljedeći. Što je put ka vrhu teži, to je i moj pogled sa visine ljepši", kazao je Pavlovski za MONDO prošle godine.
Najbolji strijelac Srbije na turniru, i "autor" gola za titulu, Andrija Luković je takođe lutao i danas je u azerbejdžanskoj Ziri, a igrao je još za PSV, Crvenu zvezdu, Voždovac, Rakov, Famalikao i Belenenseš. Sličan put - veliki klub i povratak u srpski klub, pa pad - imao je i Dejan Meleg. Od odlaska iz Vojvodine u Ajaks, preko povratka u Novi Sad, Kajzeri, Crvenu zvezdu, Levadijakos, Radnički Niš, Borac iz Banjaluke, pa na nekoliko mjeseci Egipat.
Najmanje se zna o Milanu Vojvodiću, tadašnjem igraču Spartaka, koji je igrao za manje klubove u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji i Njemačkoj, a posljednji pisani trag je u Kozari iz Banatskog Velikog Sela. "Negdje se izgubio, nažalost. Potencijal nije manjkao i, zbilja, ne znam zašto se jedini nije afirmisao iz ove generacije", rekao je Ljubinko Drulović za današnji "Žurnal".
NAPAD - Najbolji u istoriji Srbije!
Iako je Aleksandar Mitrović postigao samo jedan gol za omladince u Litvaniji, i to u prvom meču na turniru, bio je jedan od najvažnijih igrača u sistemu Ljubinka Drulovića. Nije slučajno što je ponio titulu najboljeg igrača turnira, a još manje što je slučajno što je napravio fantastičnu karijeru. Igrao je za Partizan, Anderleht, Njukasl i Fulam, s kojim je sada u svađi zbog propalog unosnog transfera u Saudijsku Arabiju, međutim ono što je ipak najvažnije kada se pogleda njegova biografija - učinak za Srbiju. Mitrović je postao najbolji strijelac u istoriji srpskog državnog tima (52).
Osim njega, u strijelce se upisao i Uroš Đurđević koji je bio kapiten mlade reprezentacije Srbije, da bi potom usljed velike konkurencije kod "orlova" - izabrao dres Crne Gore. Imao je zanimljiv karijerni put pa je preko Rada, Vitesea i Palerma, stigao do Partizana gdje je "eksplodirao" u tandemu sa Leonardom kod trenera Marka Nikolića. To ga je odmah lansiralo u Olimpijakos, a zatim i u Hihon za koji nastupa već pet godina.
Što se tiče Ognjena Ožegovića, tada jednog od najvećih talenata Crvene zvezde, promijenio je mnogo klubova za deset godina i ni u jednom se nije predugo zadržavao. Možda je najbolje partije pružao u Čukaričkom i Adanasporu, dok je danas član grčke Kifisije, novog prvoligaša. Posljednji igrač o kome nije bilo riječi je Aleksandar Čavrić, tadašnje krilo OFK Beograda, koji se skrasio u Slovanu i za njih igra još od davne 2016. Svaki prelazni rok se povezuje sa Partizanom, ali ne planira da mrda iz Slovačke. Kao ni ostali igrači nabrojani poslije Mitrovića, nije igrao za seniorsku reprezentaciju Srbije.