Sjajan gest Fudbalskog saveza Srbije
Istorija fudbala je prepuna legendarnih priča i herojskih trenutaka koji su ušli u kolektivnu svijest ljudi širom svijeta. Od senzacionalnih pobjeda do tragičnih poraza, od individualnih bravura do kolektivnih trijumfa. Momenti koji su duboko usađeni u sjećanja navijača i predstavljaju neizbrisiv dio kulturnog naslijeđa.
Fotografije koje je 1962. godine na Svjetskom prvenstvu u Čileu napravio čileanski fotograf Huan Luko Valencuela i koje su šest decenija kasnije pronađene pod prašinom u podrumskoj prostoriji zabačene kuće u seocetu na obalama Biskajskog zaliva, od prije nekoliko dana krase i porodičnu galeriju jednog od rijetkih živih aktera 'nemogućeg Mundijala'.
Članovi medijske službe Fudbalskog saveza Srbije posjetili su Josipa Skoblara u njegovoj rodnoj Privlaci i priredili mu lijepo iznenađenje. Uramljena timska slika sa utakmice protiv Urugvaja, kao i kadar proslave istorijske pobjede protiv zapadne Njemačke u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva, izazvale su bujicu emocija kod legendarnog fudbalera OFK Beograda i jugoslovenske reprezentacije.
Skoblar je kao član slavne generacije 'romantičara s Karaburme', osvojio dva trofeja Kupa Jugoslavije, a u periodu od 1961. do 1967. godine odigrao je 32 utakmice za državni tim i postigao 11 golova. "Mnogo ste me obradovali. Ove fotografije oživljavaju sjećanja na najljepše dane moje karijere" - nije krio emocije čovjek koji je nastupima u dresu Olimpika iz Marseja stekao orden viteza Nacionalnog reda u Francuskoj.
FS Srbije ostavio legendu bivše Jugoslavije bez teksta! "Mnogo ste me obradovali! Ove fotografije..."
"Nijemci su po mom mišljenju bili glavni favoriti za osvajanje Svjetskog prvenstva u Čileu. Rame uz rame sa Brazilom, za koje se znalo da imaju moćan tim i pored toga što se Pele povrijedio već na prvoj utakmici sa Bugarskom. Počeli smo loše, porazom od Sovjetskog Saveza koji nije uticao na raspoloženje u ekipi. Nismo imali rješenje za čuvenog Viktora Ponedeljnika koji je na svakom važnom takmičenju tresao mrežu naše reprezentacije."
Nije bilo razloga za paniku, pobjeda u drugom kolu protiv Urugvaja odškrinula je Plavima vrata četvrtfinala.
"Dao sam gol iz penala za izjednačenje rezultata, jer je Urugvaj u ranoj fazi utakmice došao do vođstva. Kasnije su Galić i Jerković osigurali našu pobjedu. Dan uoči treće utakmice u grupi, povrijedio sam se na treningu i nisam mogao da igram protiv Kolumbije. Zglob mi je bio toliko otečen da sam se plašio hoću li biti spreman za Nijemce."
Fotografija sa utakmice protiv Urugvaja otkrila je tajnu zašto su obe reprezentacije dočekale kraj sa desetoricom igrača na terenu. "Vidim da je došlo do neke gužve, ali se ne sjećam šta je bio uzrok. Sudija je isključio Kabreru i Vladicu Popovića. Sa Vladicom sam bio cimer u reprezentaciji, bio je oličenje poštenja i sportskog fer-pleja. Vjerujem da je i protiv Urugvaja neopravdano zaradio isključenje. Važno je da smo tukli Kolumbiju sa 5:0 i bez problema izborili plasman u drugi kru."
Jugoslaviju je u četvrtfinalu čekao okršaj sa najtežim mogućim protivnikom. Nijemci nisu bili samo veliki favoriti za prvo mjesto, već i reprezentacija sa kojom u tom periodu nikako nismo uspijevali da izađemo na kraj.
"Na prethodna dva Svjetska prvenstva u Švajcarskoj i Švedskoj, redovno su nas izbacivali na startu nokaut-faze takmičenja. U Čileu su opet imali više od igre i bili bliži polufinalu. Čuvao me je čuveni bek Bajerna Hansi Novak, više sam ja trčao za njim, nego on za mnom. Baš me je namučio. Vrlo borbena i zahtjevna utakmica koju smo uz mnogo sreće riješili u svoju korist golom u finišu susreta."
Strijelac istorijskog pogotka koji je srušio bivšeg svetskog šampiona bio je Petar Radaković u 85. minutu.
"Vladica je prošao po krilu i uputio centaršut u šesnaesterac. Više je to bila povratna lopta koju sam i ja mogao da uputim ka golu Njemačke. Bio sam na prvoj stativi i čuo Radakovića iza sebe kako viče: 'pusti je, pusti je'. Očigledno je bio u boljoj poziciji i sve se završilo na najbolji mogući način. Opalio je iz prve i zakucao loptu pod prečku golmana Farijana. Mi smo odmah nakon Mundijala igrali prijateljsku utakmicu u Zagrebu protiv Njemačke koja je nastupila u sličnom sastavu i slavila sa 3:2. Bili su zaista velesila svjetskog fudbala."
Eliminacijom favorita, Jugoslavija je stekla simpatije velikog broja neutralnih navijača u Čileu. "Imali smo odličnu atmosferu u reprezentaciju. Niko tu nije štrčao, možda samo Šekularac. Ali iz opravdanih razloga. Šeki je bio čudo od igrača. Virtuoz. Kada smo krenuli nazad sa Svjetskog prvenstva, samo njega nije bilo u avionu. Gdje je, šta je... Kažu: 'ostao je u Njujorku da se provede pa će doći kasnije'. Njemu se moglo tako, jer je imao i igračku i ljudsku širinu. Prije svega veliko srce. Poslije jedne utakmice protiv istočne Njemačke, pita me on u svlačionici: 'zašto nisi potrčao kad sam ti gurnuo loptu'. Ja mu kažem: 'pa zato što mi prethodnih deset puta nisi gurnuo'. A on je imao onaj čuveni lažnjak, gleda u tebe, a odigra pas na potpuno drugu stranu. I ti onda trčiš u prazno."
Polufinale sa Čehoslovačkom jedna je od najvažnijih utakmica u istoriji jugoslovenskog fudbala. "Mnogo mi je žao što nismo dobili priliku da izađemo Brazilcima na crtu u finalu Svjetskog prvenstva. Niko ne može da me ubijedi da su Česi imali bolji tim od našeg. Dominirali smo tokom svih 90 minuta, propustili veliku broj prilika. U fudbalu je tako, sve se vraća. Nijemci su bili bolji u četvrtfinalu, a mi smo prošli dalje. Vilijam Šrojf je izrastao u heroja. Utakmica protiv Jugoslavije mu je obilježila karijeru, proglašen je za najboljeg golmana i izabran u idealnu postavu Svjetskog prvenstva. Poslije jednog mog voleja sa desetak metara, lopta ga je pogodila u čelo i odbila se skoro do centra igrališta. Rezultat od 3:1 za Čehoslovačku nikako ne odslikava pravi odnos snaga na terenu." - prisjeća se Skoblar i dodaje da su pred polufinalni meč naši momci imali i dodatno opterećenje.
"Organizator je donio odluku da se naša utakmica igra u Vinji Del Mar. To je poznato ljetovalište u Čileu, ali svjetlosnim godinama daleko od Santijaga. Putovali smo autobusom, stigli umorni i iscrpljeni. Ali, putovali su i Česi, nema tu opravdanja. Da se razumijemo, imali su odličan tim na čelu sa Jozefom Masopustom koji je te godine osvojio Zlatnu loptu kao najbolji fudbaler svijeta ispred Euzebija i Šnelingera."
Upravo je Masopust šokirao Brazilce na početku finalne utakmice u Santijagu, ali su Amarildo, Zito i Vava brzo postavili stvari na svoje mjesto. "Sjedili smo pored povređenog Pelea u svečanoj loži i pratili meč za svjetskog prvaka. Ljudi iz našeg Saveza očigledno nisu očekivali poraz od Čehoslovačke, izvadili su karte za povratak tek poslije finala. Garinča je odigrao strašnu utakmicu, kao i celo Svetsko prvenstvo. Nadoknadio je Peleovo odsustvo i preuzeo ulogu zvijezde reprezentacije. Brazil je zasluženo slavio sa 3:1 i po drugi put zaredom postao svetski šampion."
Jošku Skoblara veoma lijepe uspomene vežu i za aktuelnog predsjednika Fudbalskog saveza Srbije Dragana Džajića.
"Džaja je veliko ime jugoslovenskog fudbala i meni je zadovoljstvo što me je smatrao uzorom na početku svoje igračke karijere. Igrali smo na sličnoj poziciji i novinari su u to vreme često pravili ankete i poredili nas dvojicu kao najbolje jugoslovenske igrače svih vremena. Sećam se jednog revijalnog meča između starije i mlađe generacije nacionalnog tima. Više se pisalo i pričalo o duelu Džajića i Skoblara, nego o samoj utakmici. Stigao sam u Beograd direktno iz Švedske gdje je Marsej igrao utakmicu u sklopu transfera Rodžera Magnusona. Panta me je dočekao u hotelu Jugoslavija i još s vrata referisao imena restorana i noćnih klubova u kojima je rezervisao stolove i separee. Kažem mu: 'Panto polako, vidiš da su klinci našpanovani i da žele da nas počiste s terena'. Sutradan utakmica na stadionu Crvene zvezde, vrućina, 50.000 gledalaca. Rezultat, 5:0 za mlađariju. Kažem Panti: 'eto ti tvojih kafića'. Ne može se na Džaju pravo iz noćnog života. To je ona generacija koja je na Evropskom prvenstvu u Italiji 1968. godine osvojila srebrnu medalju.“
Dio te ekipe tokom kvalifikacija bio je i iskusni Josip Skoblar. "To mi je svakako najveća žal u karijeri. Dao sam gol za pobjedu od 1:0 protiv Njemačke u najvažnijoj utakmici kvalifikacija i doprinio plasmanu na završni turnir, smatram da sam zaslužio mjesto među putnicima za Italiju. Saopštili su mi da zbog novih propozicija, igrači iz inostranstva ne mogu da konkurišu za državni tim. Sad, da li je zaista bilo tako, ne znam. Sumnja ostaje." - setno konstatuje Skoblar i priznaje da mu u tom trenutku nije bilo toliko krivo kao danas.
"Čak mi je prijalo da se odmorim i posvetim obavezama u Marseju. Vremenom, počeo sam da razmišljam više o tome i shvatio koliko bi mi značilo učešće na Evropsko prvenstvu. Moram biti iskren, momci su odigrali fenomenalno prve dvije utakmice protiv Engleske i Italije. Džaja posebno, bio je junak polufinala u Firenci. Šteta je što u toj ponovljnoj utakmici protiv domaćina nisu imali snage za jači otpor."
Josip Skoblar je ostavio neizbrisiv trag u dresovima OFK Beograda i jugoslovenske reprezentacije, a u glavnom gradu naše zemlje stekao veliki broj prijatelja. "Pozdravite mi puno Pericu Radenkovića koji je najzaslužniji što sam se svojevremeno opredijelio za OFK Beograd. Služio je vojsku u Zadru i povukao sve moguće veze da me odvede na Karaburmu. Znajući za tu kombinaciju, Zvezda je pokušala da promeni naše planove. Miljan se dosetio da naruči neko pismo od svog prijatelja koje sam ja morao da ponesem za Beograd. Čekao me je na Železničkoj stanici, ali je voz kasnio. U međuvremenu se pojavio Dunja Milić i sve se završilo kako treba. Cilj mi je bio da brzo napravim karijeru i znao sam da najbrže ide preko 'centrale', odnosno Beograda. Tako je i danas, ko je u Beogradu, najbliži je oltaru. Ja sam poslije samo godinu dana igranja u OFK-u, dobio poziv da debitujem za A reprezentaciju protiv Mađarske." - zaključuje jedan od najboljih igrača u istoriji naše reprezentacije koji je 1971. godine sa 44 gola u dresu Olimpika iz Marseja osvojio Zlatnu kopačku kao prvi strijelac evropskih nacionalnih šampionata.