Košarkaš koji je godinama sinonim za vjernost reprezentaciji i koji je uvijek tu za Srbiju, bez obzira na sve.
U danima u kojim je reprezentacija Srbije postala doslovno desetkovana otkazima važnih igrača pred Svjetsko prvenstvo, navijači često pominju ime "hrabrog srca" srpskog nacionalnog tima - Ilije Đokovića (27).
Sada već iskusni plejmejker Temišvara godinama je bio tu kad god je trebalo reprezentaciji, nikad nije rekao "Ne" Saši Đorđeviću, pa ni onda kada je znao da je tu da "pojača" konkurenciju na treningu ili da igra kvalifikacije za veliki turnir na kojem će otići neko drugi. Nikad ništa nije bio problem plejmejkeru velikog srca, koji ne želi pohvale za to, već skromno objašnjava da je to stvar kućnog vaspitanja.
"U mladim selekcijama, kada sam to doživio poziv i osvajanje medalja sa U-16 i U-18 reprezentacijom, bio sam presrećan. Tako sam vaspitan. Kad god za reprezentaciju treba, ja ću doći. Grb svoje zemlje je čast braniti, jer mnogo malo ljudi dobija priliku da brani, ne samo u sportu, nego u svemu. Ipak, kada se krećeš kroz mlade selekcije, jesi srećan, ali je manje zadovoljstvo. Očekuješ nešto jer si imao dobru sezonu, ali kada dođe poziv u 'A' selekciju, to ne može da se opiše. Sve do tada bih i mogao riječima, ali to - ne bih mogao", priznao je Đoković u MONDO podkastu.
Bivši košarkaš matične Jagodine, Borca iz Čačka, FMP-a i Splita dobro pamti 2017, kada mu je Saša Đorđević najavio da će ga pozvati u nacionalni tim za kvalifikacije za Mundobasket 2019. Plejmejker priznaje da nije mogao da vjeruje.
"Poziv se desio ranije nego što se tada znalo. Prije nego smo otputovali na Univerzijadu te godine, igrali smo pripremnu utakmicu u Kraljevu protiv 'A' selekcije. Odigrao sam dobru utakmicu, izgubili smo 16-18 razlike, pružili smo dobar otpor. Sale mi je prišao poslije meča i rekao 'Sine, samo tako nastavi' i vidimo se u novembru. Nisam tad pomislio da će nešto da mi se desi, a onda mi je poslije nekoliko dana Zoka Todorović rekao da se Sale nije šalio, da ću biti pozvan u novembru za prve prozore", sjeća se Ilija za Mondo. "Bio sam skeptičan, presrećan, ali nije se znalo da li će igrati igrači iz Evrolige. A kada je stigao poziv - bukvalno sam pao sa stolice", rekao je on.
"Ne mogu da ti opišem osjećaj, ne samo koliko sam bio radostan, već koliko mi je to dalo samopouzdanja da idem još jače. Nevjerovatno je... Mogu onda da shvatim saigrače u reprezentaciji zašto imaju odlične sezone poslije reprezentacije. Pa baš zbog toga, jer ti reprezentacija da samopouzdanje koje niko ne može da ti da. To je najbolji osjećaj na svijetu koji čovjek može da doživi. Samo krenu znoj i sreća, ne možeš da se smiriš. Dva dana ne možeš da spavaš, sve najljepše stvari ti prolaze kroz glavu i nevjerovatan je osjećaj."
Iako je igrao te kvalifikacije, duboko u sebi bio je svjestan da vjerovatno neće igrati Svjetsko prvenstvo.
"Pristupio sam ti kvalifikacijama tako da radim i da treniram, tako da to čeka nekog drugog jednog dana, zbog mene. Svi mi znamo da nismo u tom trenutku na kvalitetu na kojem su drugi igrači i tu nema da se ljutiš. Ali treniraš, radiš, da ti jednog dana dođeš do nivoa da ti ideš na prvenstvo i da ti učestvuješ. To je normalno sada zbog sistema kvalifikacija, za koje mislim da su dobre, jer neki ljudi sigurno ne bi nikad imali priliku da igraju za reprezentaciju. Nikad nisam mislio 'Oni će ići, a ja neću'. Došao sam da odradim svoj dio posla maksimalno i to je to, nema druge. A onda čekam svoju priliku da Bože zdravlja ja nastupim."
Košarkaš koji je u mladim kategorijama stasavao u dresu Srbije sa Vanjom Marinkovićem, Stefanom Penom, Stefanom Lazarovićem i drugim vršnjacima, a potom u "A" timu bio dio tima zajedno sa asovima poput Miloša Teodosića, Bogdana Bogdanovića i Nikole Kalinića sigurno će i dalje biti tu, kad god je to potrebno Srbiji.
U danima u kojima još jednom postajemo svjesni činjenice da reprezentacija većini najboljih srpskih igrača ne znači koliko znači Bogdanu Bogdanović, dok u NBA ligi plate ponovo "probijaju plafon" i to kada su u pitanju igrači koji su "B" kategorija, vjernost nacionalnom timu i značaj dresa reprezentacije naizgled gube na vrijednosti. Ali tu je uvijek i Đokovićev primjer, da podsjeti sve, a pogotovo najmlađe, kakva je to privilegija i čast i da i dalje ima onih koji će tu "vatru" prenijeti na mlađe generacije košarkaša.