Na tvrđavi iznad Knina ostavio je i suvenir.
Legenda jugoslovenske i hrvatske reprezentacije Dino Rađa ušao je u Knin samo dan nakon pada tog grada 1995. godine u akciji hrvatskih snaga "Oluja". Učinio je to na poziv predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana i o svemu tome je govorio u intervjuu Večernjem.
"Dobio sam poziv - 'Nacrtaj se na aerodromu, ne govori nikome ništa'. Bio sam na vikendici kod svojih kraj Rogoznice. Tokom rata sam bio u Splitu, ali vjerovatno sam trenirao, spremao se da se vratim nazad u Boston i bio sam kod svojih na ručku. Onda je došao poziv 'Dođi tamo, ne govori' i to je to", rekao je on.
Zajedno sa njim na tvrđavu u Kninu, u kojem je 1991. živjelo 80 odsto Srba, došao je i Stojan Stojko Vranković, ali ne i Toni Kukoč - zašto?
"To su gluposti koje se provlače već ne znam koliko. Stvari su vrlo jednostavne. Toni je bio sa mnom u Ražnju, kad su me zvali da budem u pet po podne na aerodromu i nisam smio nikome ništa da kažem, ni majci. A drugo, ko sam ja da pozovem bilo koga u avion predsjednika države? Prvo mi je rečeno 'Tišina', a kao drugo - ko sam ja da se miješam u protokol vlasti države? Išli smo helikopterom iz Splita, oni su došli avionom iz Zagreba. Gdje je zapelo? 'Beyond me' ('Iznad mene', na engleskom). Bila je to kratka operacija."
Rađa je priznao i da su mu osjećaji bili pomiješani u tom trenutku na tvrđavi. "Nijedan rat kao takav nije lijep. Bez obzira na situaciju, to je ono... Koliko god je to nama bilo svima drago što smo konačno riješili situaciju, toliko opet kad vidiš srušeno, rupe od granata, bombi, metaka... Nekako ti se stisne srce i duša. Zašto je to sve trebalo da bude tako? To je samo dio cijele te priče koji se zatvorio na taj način..."
Rađa je ponio i suvenir da postavi i zavijori nad gradom. "Naježiš se. Ponio sam Hajdukovu zastavu, stavio gore na tvrđavu, naravno. Različito je to od osjećaja kod sportskih pobjeda. Ovdje si došao u situaciju gdje zavisiš od nekog pilota, od nekoga ko te čuva dole ili sa strane... Nikad nisam u životu uzeo pušku u ruke, a dolaziš u situaciju gdje je jako riskantno. Nije ti svejedno. Daleko od toga da je to bilo sigurno, ali misliš se - Jebote, ako mogu da idu ljudi tamo, onda mogu i ja. Idu svi, ideš i ti, je*iga."
On je otkrio da je Tuđman još 1992. obećao košarkašima, pred Olimpijske igre u Barseloni, da će ih voditi na jagnjetinu u Knin. "Ma, to je bilo prije... On je nas primao prije svakog Evropskog ili Svjetskog prvenstva. Tako nas je i tu primio, krenula je priča 'Obećajte medalju'. Onda mu je neko obećao 'OK, a ti nama obećaj jagnjetinu...'" "Jagnjetinu u Kninu?", bio je upitan Rađa. "Da", rekao je slavni košarkaš.
Poslije rata, a onda i skandaloznog bijega hrvatskih košarkaša sa podijuma 1995. dok su Srbi i Crnogorci slavili istorijsko evropsko zlato u Atini, Rađa je zadržao dobre odnose sa srpskim košarkašima, ali i sa prijateljima u Srbiji. Čest je gost Beograda, u njemu se prijatno osjeća kao što je i Beograđanima prijatno da ga sretnu, a čak je svirao i gitaru na Bir festu zajedno sa dr Neletom Karajlićem. O ratu govori kao o katastrofi za koju ga "zabole".
Rekli mi - tišina, nikome ni riječ, ideš u Knin! Rađa sa Tuđmanom širio hrvatsku zastavu, a gdje je bio Toni Kukoč?
"Zabole me više ku**c za rat. Za četnike i ustaše, za antivaksere i sve ljude ograničene pameti koji nam ne dopuštaju da živimo normalno. Zabole me ko je prvi počeo, ko je više pogriješio. Odbijam da učestvujem u tim pričama, koje su samo hrana za idiote koji nemaju druge sreće nego da se mrze. Da mi je da vidim da puste ljude da normalno žive. Sjećam se kao da je bilo juče, sedamdesetih godina je malo dražih gostiju bilo od Nijemaca. Ej, Nijemci sa kojima smo ratovali 25 godina ranije, bili su nam dragi gosti, a danas, 30 godina od rata ljudi i dalje hrane svoje duše tim pričama", rekao je Rađa u intervjuu za srpski "Nedeljnik".
Posebno je emotivan doček dobio na oproštaju Aleksandra Saše Đorđevića od aktivnog igranja 2005, 10 godina nakon kraja rata u Hrvatskoj. Iako je razmišljao da se ne pojavi, da zvižduci njemu ne bi pokvarili taj događaj, Rađa je dočekan ovacijama i tada je pod emocijama zaplakao. Iste, možda i veće ovacije dobio je 2017, kada na promociji filma o uspjehu vjerovatno najtalentovanije generacije u istoriji jugoslovenske košarke.