Nekada trofejni strateg FMP-a priča o ulozi trenera u modernoj košarci, o Džonu Stoktonu, karijerama svojih bivših igrača...
Sistem FMP Železnika u proteklih petnaestak godina je "izbacio" veliki broj asova i još više solidnih klupskih igrača. Paralelno sa njima, klub iz predgrađa je afirmisao i trenere. Neki od njih su postali cijenjena imena ne samo u Srbiji, nego i u regionu, pa i na nivou Evrope.
Kao trener-debitant u seniorskoj konkurenciji, Vlada Vukoičić (36) je sa "panterima" osvojio Jadransku ligu 2005/06, a naredne sezone Kup Radivoja Koraća, uz plasman u polufinale tadašnjeg ULEB kupa.
Kada se tome doda zlatna medalja na Evropskom prvenstvu mladih reprezentacija 2007, jasno je da bolji početak karijere nije mogao da poželi.
Januara 2008. uslijedio je rastanak sa FMP-om, uslijedile su epizode u Hemofarmu, Ostendeu i Bosni. Negdje se Vukoičić zadržao kraće, negdje duže, stekao je dodatno iskustvo, ali je kolekciji trofeja dodao samo jedan kup Bosne i Hercegovine...
"Za svoje godine imam dosta iskustva i zavidan staž. Kada pogledam šta sam sve radio i gdje sam bio, nisam nezadovoljan. Nije najbolje što je moglo da bude. Ali mislim da imam i godina i prostora da sa optimizmom i elanom nastavim da se usavršavam i onda to prenesem na rezultate klubova koje ću trenirati", rekao je Vukoičić na početku razgovora za MONDO.
Sa Bosnom ste prošle sezone u NLB ligi ostvarili najbolji plasman u istoriji kluba, ali ste u decembru platili ceh kolapsu koji su Sarajlije doživjele, prije svega na finansijskom planu.
"Druga polovina 2009. nije bila ni blizu onog što sam očekivao - od formiranja tima, finansija, povreda, željene igre, načina treninga... Od planova koje smo postavili, jako malo smo uspjeli da ostvarimo. Otišli su Đorđević, Ikonić i Ovčina, neki igrači su promijenili uloge, trebalo je da postanu mnogo angažovaniji, ali nisu igrali u pravoj formi i sa pravim učinkom. Nadovezale su se povrede, finansijski aspekt se odrazio na dovođenje zamjena, tako da je priča ispala loše i za klub i za mene, kao trenera".
Kada se u takvim uslovima naređaju porazi, da li treneru ostaje samo da se pomiri sa tim da će u jednom trenutku postati "bivši"?
"Stvari mnogo puta jesu van kontrole trenera. Ne mogu da utičem da se obezbijedi budžet, ali ne treba ni da budem pasivan i gledam stvari skrštenih ruku. Sa saradnicima sam se trudio da reagujem u odnosu na igrače koje sam imao na raspolaganju, pokušavali smo..."
Ali?
"U trenutku mog odlaska, niko od prvotimaca i članova stručnog štaba nije dobio nijednu platu za sezonu 2009/10, a mnogi su imali potraživanja iz prethodne sezone. Ponešto je u međuvremenu isplaćeno, ali pitanje je da li je to dovoljno da igračima iščisti glavu, da ne razmišljaju o novcu, nego samo o terenu".
Ove sezone je slična situacija i u najvećim klubovima NLB lige.
"Svjedoci smo začaranog kruga. Ekonomska kriza se odražava na rad kompanija, a bez kompanija, odnosno sponzora i donatora, sport na ovim prostorima ne može da funkcioniše. Možda je u Španiji moguće imati finansijski samoodrživ klub, ali ovdje to ne ide bez pomoći pojedinaca, firmi, gradova i država, što znači svih struktura društva".
Poslije uspjeha sa FMP-om, svrstani ste u grupu mladih srpskih trenera koji imaju potencijal da naslijede proslavljene veterane. Dokle ste dogurali na tom putu?
"Veoma je teško ostvariti kontinuitet rada na ovim prostorima, pa čak i u Evropi. Praktično je nemoguće zadržati se nekoliko godina u istom klubu, a samo kontinuiran rad omogućava da se igrači i trener nadgrađuju iz sezone u sezonu, da pomažu jedni drugima i da ekipa sazrijeva. Mislim da samo u takvim okolnostima možemo da govorimo o nečijem kompletnom uspjehu ili neuspjehu".
"Druga stvar, kada je bivša Jugoslavija imala dominaciju i na terenu i na klupi, dovođenje našeg igrača kao stranca ili dovođenje trenera sa ovih prostora, značilo je veliki iskorak i veliku prednost, vrstu garancije da će rezultati tog tima biti mnogo bolji nego prije. Danas su se svi izdigli na polju znanja, a trenerske organizacije u mnogim zemljama 'zatvorile' svoje lige i štite interese svojih članova. Teško da neki srpski trener ima preduslove i kapacitete da bude legitimni nasljednik Obradovića, Ivkovića ili Maljkovića".
Za kojeg kolegu u Evropi možete reći da donosi nešto novo, u bilo kojem segmentu košarke?
"Pored prve kategorije, u koju ubrajam Obradovića, Mesinu i Aita, postoji grupa mlađih trenera - to su Blat, Pjaniđani iz Sijene, koji je postao i selektor Italije, pa Druker (pomoćnik u Makabiju), Paskval iz Barselone... Ne mogu da kažem da je on unaprijedio odbranu od 'pik end rola' ili uveo novi način napada, ali Barselona demonstrira za oko lijepu igru, koja podrazumijeva fundamente košarke izvedene na jako dobar način. Mislim da će svi nabrojani treneri u budućnosti učestvovati u raspodjeli trofeja".
Kako vidite ulogu trenera u modernoj košarci?
"Zbog globalizacije, zbog nemogućnosti da tim dugo ostane na okupu - negdje je to manje, a negdje više izraženo - zbog broja utakmica i takmičenja koja se igraju, trener mora jako dobro da poznaje košarkašku materiju, da prema sastavu tima i ukupnom raspoloženju pronađe svakom igraču ulogu i poziciju. Da u masi napadačkih akcija, minijatura i defanzivnih mogućnosti, pronađe način da svoju filozofiju prilagodi timu".
Oduvijek su postojali strogi treneri i oni fleksibilniji. Na čemu Vi pokušavate da gradite autoritet?
"Potičem iz stare jugoslovenske trenerske škole, a ona podrazumijeva puno rada i discipline, gdje u svakoj situaciji, na terenu ili van njega, moraju da se znaju pravila i principi. Međutim, u evropskoj košarci je dosta toga postalo liberalnije i slobodnije. Kako nešto doživim ili čujem, počinjem da se prilagođavam i mislim da sam promijenio dosta sitnih detalja".
U čemu je razlika između rada u Srbiji i u inostranstvu?
"Mi smo specifična sredina. Igrači su mladi i nemaju usvojene navike, tako da je uporno uvježbavanje stvari na treninzima velika potreba. A u timovima koji igrače dovode na osnovu toga šta znaju i šta mogu da urade, moguće je kroz mnogo manji obim i intenzitet rada postaviti osnovne principe igre i onda ih povremeno obnavljati ili vršiti sitnije korekcije. Ako Mesini u Realu nešto ne funkcioniše, on neće poslije treninga da ostane tri sata u dvorani da bi korigovao svakog igrača ponaosob. Dovešće Marka Jarića kao provjerenu varijantu. Sve to diktiraju uslovi".
A što se tiče odnosa unutar ekipe, na relaciji trener-igrači?
"Generalno je došlo do promjene načina življenja. Koliko sam puta vidio da američki igrači sa slušalicama dođu na zagrijavanje pred utakmicu, a to prije 20 godina nijedan trener ne bi mogao da 'svari'. Nekada bi se igrač sa tetovažama, minđušama i u širokim pantalonama smatrao oličenjem problematičnog momka, a danas je samo važno da on ispunjava zadatke koji se pred njega postavljaju na utakmici i na treningu".
"Iznenadilo me je kada sam vidio timove, čak i na nivou Evrolige, kakav im je način dolaska ili odlaska sa zajedničkog obroka. Kod nas se i dalje gleda da se ekipa okupi, da se svi istovremeno raziđemo, što stvarno jača zajednički duh. A postoje primjeri gdje se sve to odvija po principu slobodnog izbora. Možda je NBA najbolji primjer za to... Onda dolazimo do zaključka da se Evropa, pa samim tim i mi, krećemo ka Americi. Zna se šta je zajedničko, to je jedan minimalan broj aktivnosti, sve ostalo je na igraču da sam odluči".
Pričalo se da Vam je Džeri Sloun uzor i da ste imali mnogo video kaseta sa utakmicama Jute Džez?
"Meni se dopadao Džon Stokton kao igrač. Plejmejker koji nije bio mnogo cijenjen kada je došao u ligu, a onda je kroz karijeru, sa prosječnim fizičkim mogućnostima za standarde NBA lige, ispratio generacije i generacije rivala - od Medžika Džonsona, Ajzeje Tomasa i Moris Čiksa, kasnije do Hardaveja, Ajversona i drugih. Igrao je 19 sezona i bio mi posebno drag. Kada sam košarku počeo da gledam više sa trenerske strane, onda mi je i Sloun postao simpatičan, jer je Juta bila specifična NBA ekipa po načinu igre, hijerarhiji, pristupu odbrani..."
Koliko sada pratite američku košarku i koliko Vam se dopada ono što vidite na utakmicama NBA lige?
"Nisam previše u tome. Sada su mnogo pristupačnije utakmice evrokupova i stranih liga. Svaki dan možeš ponešto da ispratiš, a to mi je bliže, srodnije i na kraju krajeva od toga živim. Ono što vidim na NBA utakmici, teško mogu da primjenim. Kako da primjenim ono što radi Lebron Džejms, kada igrač kojeg treniram nije sposoban to da uradi".
Vratimo se na početak Vaše karijere i FMP, u kojem ste proveli 15 godina. Šta mislite o karijerama igrača sa kojima ste radili u mlađim kategorijama ili u prvom timu? Pomenimo Teodosića, Rašića, Labovića, Ercega, Savanovića, Vasića...
"Svaki je priča za sebe... Mislim da su svi imali dobre prilike, da su otišli u dobre timove... Neki od njih nisu napredovali koliko se očekivalo, ali u sportu ništa nije garantovano. Jedna grupa igrača nikada ne može da napreduje istim tempom u dužem vremenskom periodu".
"Od našeg rastanka su prošle tri-četiri godine. Tada su to uglavnom bili mladi igrači, danas su neki uspjeli da se dignu na viši nivo, neki su čak i prevazišli očekivanja. Svi oni su imali dječačke snove, ali nisam baš siguran da su neki mogli da sanjaju o pozicijama koje zauzimaju danas".
Da li je seniorski pogon FMP-a zapao u krizu, u poređenju sa danima Ace Petrovića, Vlade Đurovića, Boška Đokića, Vukoičića...?
"Bilo bi pretenciozno da pad rezultata poistovjetim sa mojim odlaskom. Ali mogu da kažem da je ova sezona donijela neočekivano nisku poziciju na tabeli NLB lige. Očekivalo se da bude koja pobjeda više na kontu, ali raspored, povrede i promjena trenera, odlaganje utakmica i gubljenje ritma, dovelo je do gubitka nekih mečeva koje je bilo moguće dobiti".
Da li je moguće ponoviti uspjehe kao što je bilo polufinale ULEB kupa i euforiju koja je tada vladala oko "pantera"?
"Za tako nešto ekipa mora da bude na mnogo višem nivou. Postojeći igrači imaju potencijal, imaju dovoljno malo godina, iako su mnogi u pozicijama nosilaca igre. Šta reći kada je Samardžiski najstariji sa 23 godine? Za nešto više mora da bude i malo sreće, da se poklopi dobra hemija u timu. Važno je da FMP nije klub koji će se zadovoljiti trenutnom pozicijom".
Vaše ambicije u bližoj budućnosti?
"U trenerskom poslu možeš da isplaniraš nerad, ali nemoguće je procijeniti kada ćeš početi da radiš i kada ćeš dobiti ponudu koja zadovoljava tvoje ambicije. Mora da se pogodi nekoliko stvari - prvo da nekom treneru 'padne glava' i da se otvori mjesto. Kada i gdje će se to dogoditi, jako je teško prognozirati", zaključio je Vlada Vukoičić.
(Ivan Bogunović, MONDO, foto: MN Press)