Prije tačno 10 godina osvojena je najveća srpska medalja. Nama na čast je to koliko se o njoj priča. A djevojke koje su je osvojile? Samo one znaju pakao kroz koji su morale da prođu da bi Srbija zasijala srebrnim sjajem.
"Nekako kod nas smo mi zaboravljene, malo smo maknute sa strane i neke druge, starije medalje su mnogima bitnije, ali ovo srebro sa Svjetskog prvenstva je najveća srpska medalja. To može da bude i naslov, znaš?", rekla je jedna od sagovornica za ovaj tekst. Pošto je ona za Srbiju osvojila jedinu medalju koju imamo, najmanje što možemo da učinimo je da joj ispunimo tu želju.
Na današnji dan 2013. godine, tog 22. decembra, Srbija je ključala. Preko 22.000 ljudi je napunilo "Beogradsku Arenu", a svako ko je ostao da gleda finalni meč Mundijala kraj malih ekrana uradio je to jer do karata nije mogao da dođe.
"Moram da se vratim na 2012. i prvu utakmicu kada je u Areni bilo 2.400 gledalaca. Znate šta je u Areni 2.400 ljudi? To je bukvalno kao da nema nikoga, da bi došlo do toga da na tom finalu bude 20.000! Mi smo praktično natjerali našom igrom publiku da dođe, da bodri! Ne molbom za podršku, nego igrom!", priča nam selektor tog tima.
Prva pomenuta sagovornica je Jelena Erić, a selektor tog tima je Saša Bošković. A ovo je priča o deceniji u kojoj je Srbija shvatila (ili možda nije?) kakvo se čudo desilo tog decembra u Nišu i Beogradu kada je ženska rukometna reprezentacija Srbije uzela srebrnu medalju na prvenstvu svijeta. Iz usta Jelene, Andree, Katarine, Saše i Velje čućemo kako je Srbija uspjela da pobijedi velesilu poput Norveške, kako je u finalu protiv Brazila jedna djevojka rizikovala svoje zdravlje, a jedna druga i "da ostane invalid, samo da igra za Srbiju". Dok gledamo kako Srbija završava Mundijal na 21. mjestu, sjetimo se kako je Srbija 2012. bila druga na svijetu i kako nam je to tada djelovalo – normalno!
ČIN 1 – LJUDI, OVAJ JE LUD!
"Kada je Srbija 2006. godine formirala poseban savez postao sam predsjednik. Pošto je to bio jedan novi početak, koliko god to ne prijalo nekim ušima, taj jedan surovi dan kad ti nisi na vrhu kao Jugoslavija, nego si 48, 49. na listi, pa Srbija igra pretkvalifikacije za kvalifikacije za Evropsko prvenstvo. Mi Srbi smo uvijek gledali prema željama koje jesu lijepe, ali lepe želje su naprotiv put da izgubiš i ono što možeš da postigneš", počinje priču za MONDO Velimir Marjanović, tadašnji predsjednik Rukometnog saveza Srbije.
Čovjek pod čijom je palicom Srbija uspjela da organizuje Euro 2012. za muškarce i tu osvoji jedinu medalju za Srbiju u muškom rukometu uspio je da djevojkama dovede Svjetsko prvenstvo u Beograd, pa da još osjeti kada je najbolji momenat za to.
"Ta 2013. je gađana zbog te tolikog kvaliteta te generacije gdje su Andrea, Sanja i jedne generacije nije imala kad da se ostvari jer je taj zajednički savez bio jedan savez stalnih previranja, znanja da će neko da se odvoji, ratova, trzavica... Ali nije se ovdje verovalo ni da ćemo da dobijemo domaćinstvo. Ja kad sam rekao da podnosimo kandidaturu mene su u rukometnoj javnosti svi su rekli: 'Ovaj je lud, megaloman, priča neke priče...'"
Sve je krenulo dve godine ranije, krajem 2011. godine, kada je stigao novi selektor, okupio novi tim i krenuo u pohod na medalju. Iako je posljednja medalja osvojena 2001. godine, deceniju ranije, u okviru druge, veće, države, odmah je rečeno – cilj je da se u Beogradu 2013. srpski rukomet okiti medaljom!
"Širi spisak djevojaka koje su igrale 2012. na EP i 2013. na SP je bio formiran 2011. u septembru, oktobru. Okupljanjem 2011. nama je počela misija - medalja 2013! Sve i jedna djevojka koja je bila tada prošla kroz kvalifikacije tu se već kockalo i puzle su se spajale od 2011", govori Jelena Erić, a selektor Bošković podjseća: "Prije toga Srbija nije učestvovala ni na jednom Svjetskom prvenstvu kao Srbija. Učestvovali smo na Evropskim prvenstvima i nismo imali nijednu pobjedu. Ja kada sam preuzeo reprezentacija Srbija je sve što je igrala na Evropskim prvenstvima izgubila. Nula pobjeda, nula bodova!"
Kao zemlja koja, pogotovo u ženskom rukometu, nije rukometna velesila, sa generacijom koja je ređala samo poraze, kako je nekome uopšte palo na pamet da može da se uzme medalja?
"Zato što sam tada znao da Srbija ima dobru reprezentaciju kao što i sada isto znam. Zašto sam bio siguran? Zato što sam ja većinu djevojaka trenirao prije toga pošto sam ja tad bio trener i direktor Knjaz Miloša. Ja sam većinu djevojaka poznavao i znao sam šta mogu i kakve su to devojke. Bio sam siguran da one to mogu i nije to bilo slučajno najavljena ta medalja", ističe Saša Bošković za MONDO.
ČIN 2 – KAD SMO IZGUBILE BRONZU ZNALE SMO – GOTOVO JE!
Samo godinu dana ranije, desio se presedan. Holandija se naprečac odrekla domaćinstva na Evropskom prvenstvu, a ono je brže-bolje dodijeljeno Srbiji, koja je kao organizator EP za muškarce već imala sve spremno.
"Rezultat koji je došao 2013. godine jeste vizija saveza koji nas je te 2006, 2008. pa nadalje pustio da igramo velike mečeve. Ta generacija je dobila dosta prostora da se razvija jer je u tom trenutku došlo do raspada Srbije i Crne Gore i onda je tu ostala ta mlađa garda igračica koja je dobila priliku da griješi na velikim takmičenjima, koja je dobila priliku da raste i da se razvija. Nama je ta 2012. godina donijela vjeru u sebe gdje smo mi shvatile da smo četvrte u Evropi, što znači da možemo. Kad osejtiš da možeš da igraš sa najboljima i da si ravnopravan, shvatiš da je većina ekipe bila u dobrim igračkim godinama. A 2012. je dala užasno veliki vetar u leđa. Nekako 2013. godine sama ta euforija planirana već neko vrijeme je donijela sama po sebi brojna čuda na tom nizu do finala.", govori za MONDO najbolja rukometašica Srbije svih vremena Andrea Lekić.
Ali prije nego što je mogla da dođe jedina srpska medalja, morale su negdje te djevojke da povjeruju da mogu da je osvoje. A to se desilo u Beogradu, godinu dana ranije. "Ipak smo igrali pred domaćom publikom, nismo bili uopšte spremni za to. To je bilo nešto novo za nas. Krenule smo dobro, ali recimo meč protiv Mađarske za treće mjesto to na je bilo najbolnije jer smo bili tako blizu, a tako daleko. Opet, znali smo da imamo drugu šansu da to popravimo na sljedećem prvenstvu. Taman smo vidjeli šta kako treba i taman smo se spremili za to drugo prvenstvo koje nam je bilo jako bitno", govori Katarina Krpež-Šlezak za MONDO, a Jelena Erić dodaje:
"To četvrto mjesto na Evropskom prvenstvu je bio pokazatelj da mi u stvari možemo da se borimo sa najjačima. I to nam je bio podstrek za našu medalju iz 2013. sa Svjetskog prvenstva, Možda nismo dovoljno vjerovale za to Evropsko, nismo znale koliko možemo, ali od momenta kada se to Evropsko završilo nije više bilo sumnje ni kod jedne djevojke. To nam je bilo svakodnevno ponavljano kada smo bile zajedno, a i međusobno kada smo bile u kontaktu stalno smo razmišljale kako ćemo da igramo finale u Beogradu pred punom "Arenom". To je tolika vjera bila koja se na kraju pretvorila u stvarnost. Što je prosto nevjerovatno, zar ne?", pita se ona deceniju kasnije.
Srbija je na tom Evropskom prvenstvu zasijala! Redom su padale Ukrajina, Češka, Danska, Francuska, a onda uz prilično nefer odnos sudija srpski tim je pao za gol u polufinalu i poslije produžetka u meču za bronzu.
"Mi smo to jako teško doživjeli 2012. godine. Kada shvatiš da možeš da igraš sa najboljima definitivno više ne haješ. Spreman si, samopouzdanje je na visokom nivou i više razmišljaš koga god da ti daju kadar si da se suprotstaviš. Do prije par godina nisi dobijao ni poen u grupi, ali cijela sinergija je bila na jako visokom nivou. Nama je jako teško pao poraz u polufinalu od Crne Gore i nakon toga izgubljena bronzana medalja. Vjerujem da je ta 2012. bila užasno veliki motiv za 2013. godinu, što je meni zaista izuzetno drago jer smo 2013. u potpunosti bile užasno gladne nakon tog polufinala i borbe za treće mjesto. Bile smo sigurne da je ovo naša godina! 2012. je bila strašno veliki vjetar i sigurno je da je ostavila veliki trag u smislu gladi za 2013. i onda smo stvorili to neko čudo od srebrne medalje, čudo i dan-danas!", govori Andrea Lekić za MONDO.
ČIN 3 – KAĆA SE PORODILA, CECA RIZIKOVALA DA OSTANE INVALID!
Te 2012. Srbija je videla da može, a 2013. pred Svjetsko prvenstvo na Mediteranskim igrama i osvojila medalju i to zlatnu! Saša Bošković je na taj turnir zvao Jovanu Risović, Jovanu Stojiljović, Jelenu Živković, Katarinu Krpež, Sanju Risović i Draganu Cvijić koja je cijelu godinu pauzirala zbog povrede ligamenata.
"I stvarno te djevojke su tamo pregazile sve te reprezentacije: Slovenije, Crne Gore, Španije... Odigrali smo jedno od najboljih takmičenja. Mi smo se od prvog dana spremali ne da se uigravamo nego da uzmemo zlatnu medalju", priča deset godina kasnije Saša Bošković, koji je imao dovoljno vizije da te 2011. pozove Katarinu Tomašević, najboljeg golmana SP 2013. u tim!
"Kaća se porodila 2011. sin joj je imao mjesec dana kada smo mi išli u Niš na pripreme. Nije trenirala, nije igrala, ali ja sam tražio da ona bude dio te ekipe 2011. Ona je bila na spisku jer sam znao šta nas čeka 2013. i ona je morala da živi sa njima, bez obzira na sve. Tada sam lično otišao kod Erićke i Cece Ognjenović i zamolio ih da igraju. To podmlađivanje je alibi, to niko ne radi! Zamislite da Viktor Troicki kaže: ' Novak neće igrati, podmladićemo ga!' Nijedna reprezentacija ne podmlađuje tim! Ona ubacuje nove igračice, jer za reprezentaciju treba da igraju najbolji, najspremniji u tom momentu. Da li oni imaju 17 ili 37 godina, totalno nebitno. Jer mi imamo samo jednu Srbiju, za nju treba svi da radimo, kako mi na terenu, tako uprava van terena!"
A ove medalje sigurno ne bi bilo bez dvije djevojke koje su se prije dolaska sadašnjeg trenera Crvene zvezde oprostile od tima. Ipak, uspio je da ih ubijedi, iako je jedna od njih rizikovala da ostane invalid!
"Jelena Erić je prestala da igra za reprezentaciju. Kada sam ja postao selektor otišao sam u Zaječar gdje je ona tada igrala i rekao: 'Hoću da se vidim sa tobom'. Ona mi je rekla: 'Znam zašto dolaziš – bolje nemoj!' Jer je znala da ako je ja pitam da će da pristane da igra. Jer je znala da će biti uvažena, da će ona maksimalno da ispoštuje ono što ja tražim od nje, ali i da će sve što ona traži od mene ja maksimalno da ispoštujem. Ona je bila svjesna i rekla je da, ako treba, ona će da sjedi na klupi da bodri, da bi se uzela medalja. E to je pravi put! Ako treba biće na tribinama, ali mi moramo da uzmemo medalju", priča on i dodaje: "Ja sam pozvao Cecu Ognjenović i rekao: 'Dođi, treniraćeš kad ti budeš htjela i koliko ti budeš htjela!' Ona je djevojka bukvalno rizikovala ne karijeru, nego je rizikovala možda i da ostane invalid! Djevojka je došla da igra jer je vjerovala u to da mi možemo da uzmemo medalju."
ČIN 4 – UVIJEK IMA TA JEDNA!
"Ženska reprezentacija je bila stalno izložena užasnim napadima sa strane, na pojedinačnom, igračkom nivou, na sveznalačkom nivou raznih "stručnjaka", a sve je to odmagalo. Svako zbunjivanje, unošenje nemira slabi reprezentaciju. Oni su njima govorili u prvom krugu: 'Ako loše prođete smijeniće selektora!' Protiv Japana se slabo igra, odmah sutra: 'A, smjenjuje se selektor!'". priča Velja Marjanović, a Katarina Krpež-Šlezak ističe da je nešto slabija partija u Nišu protiv Japana (28:26) bila planirana!
"Mi smo znale da moramo da krenemo postepeno jer tako rade i te ekipe kao što su Norveška, Danska... Znali smo šta nas čeka u osmini finala i četvrfinalu i da neće biti lak put tako da uvijek smo imali razgovore i znali smo da je prva utakmica na prvenstvu najteža", a Jelena Erić dodaje: "Ta prva utakmica protiv Japana je bila izuzetno teška, prije svega zbog pritiska. Otvaranje je, igramo kući, u glavama nam je već bilo to da ćemo iz utakmice u utakmicu da ostvarimo naš cilj. Nijednog trenutka mi nismo dovodili u pitanje pobjednika na toj utakmici. Samo je bilo pitanje momenta kada ćemo da napravimo taj klik. Ako Sanju ne ide, povući će Lekić, Lavko, Jelena Popović, Filipović, ko god... I uvijek ta koja povuče, povuče i druge. I uvijek je bila neka druga ta koja je povukla. Da li Kaća Tomašević, da li ja u odbrani, Cvija, Niške..."
ČIN 5 – TO MOGU SAMO MAJSTORI!
"Što hoće naš narod da kaže – moraš nešto i da zaslužiš, a mi smo to zaslužili jer smo dvije godine krvavo radili", kaže selektor Bošković, kada sam ga pitao za onaj gol! Ne sjećate se? Uz zvuk sirene, sa deset metara, ispod ruke... Bomba i majstorija u isto vrijeme, za pobjedu u osmini finala protiv Južne Koreje (27:26) u režiji Jelene Erić!
"Tad više nema vremena ni za šta, tad ideš u napad, ja sam samo tražila loptu da mi daju. Nikakvi tajmauti, ništa, samo mi dajte loptu... Ubijeđena sam bila, idem na gol odmah, nema vremena, nema dodavanja, nema ničega", počinje Erić, a na konstataciju da to, znači, nije bilo slučajno što je lopta došla do nje kaže: "Ne, ne, ne! Sa lijeve strane je bio faul, ja sam vikala: "Daj, daj, daj!" Nije bilo slučajno što je bilo meni, ja sam je tražila. Posljednje sekunde utakmice, nisam ni razmišljala da dodajem već da šutiram na gol. Ja sam samo vidjela sudiju koji je digao ruku da je ušla i odsvirao kraj utakmice! To je to, nema dalje! Uvijek se dešava to da se svedena tu jednu loptu, ne znam koliko puta sam promašila u posljednjim sekundama utakmice nekih jako bitnih i vratilo mi se kada je bilo najpotrebnije za sve nas!"
Iz daljine, sa skoro pola terena, u zadnjoj sekundi... Nije lako dati takav gol? "E, pa to samo majstori", kaže ona za MONDO uz osmijeh. Ali, nema tu šale, to zaista mogu samo majstori!
ČIN 6 – NA SVE SI NAVIKAO, ALI NE NA MARŠ NA DRINU!
A onda – Norveška! U tom trenutku aktuelne svjetske i olimpijske šampionke, osvajačice srebra na Evropskom prvenstvu u Beogradu bile su ogromne favoritkinje. A meč su izgubile – na zagrijavanju! "Mi smo dobili tu Norvešku na zagrijavanju! Ne kada smo izašli na zagrijavanje nego u hodniku tamo!", počeo je Saša Bošković, a njegove izabranice su to znale mnogo bolje da objasne.
"Sve reprezentacije imaju neki svoj ritual, a mislim da su Norvežanke ostale šokirane tom energijom koja je bila već u hodniku prije izlaska na teren. Mi smo njih već tamo dobile, njima nije bilo jasno šta se dešava", priča Jelena Erić, a Andrea Lekić dodaje: "Mi smo urlale, one su stajale pored nas i gledale nas jako istraumirano. Nije to bilo lijepo pjevanje, to je bilo urlanje, mnogo više iritantno. Pretpostavljam da njima nije bilo lijepo da čuju naše pjevačke sposobnosti, ali u tom trenutku to se orilo. Nismo baš za operu bile!"
"Ja pričam danski, a norveški razumijem. Ja čujem njih šta sve govore i onda sam pričala: 'Pazi sad to, pazi ovo...' Kada smo igrale protiv Danske u grupi isto je tako bilo. Ja sam sa njima pričala na danskom na terenu, ovoj jednoj sam rekla: 'Nemoj kod mene, tu nećeš proći'! Mora malo, ipak su one došle kod nas!", prisjeća se tada naša najiskusnija igračica Jelena Erić i dodaje da su na svašta navikle Norvežanke... Ali ne na Srbiju!
"Kad se izađe na teren, kad krene "Marš na Drinu" za zagrijavanje, pa himna... Navikle su one na sve, osvojile sve živo, ali ne na to. To su im najgori rezultati, 2012. su izgubile zlato na Evropskom i onda su ispale od nas u četvrtfinalu. Tako da one ne pamte Srbiju baš po dobrom!"
Ipak, jednu bitnu lekciju su naučile srpske djevojke od tih istih Norvežanki, ali godinu dana ranije. Zbog njih su u torbama Andree Lekić, Jelene Erić i Katarine Krpež bile – toalete! "Mi prethodne godine na Evropskom prvenstvu izgubili meč za bronzu. Sve te reprezentacije su došle u Hajat na večeru u trenerkama. I Mađarice i Crnogorke i mi. Samo su u deset sati ušle Norvežanke top sređene, u toaletama. U dobrim haljinama, na štiklama, mogu na bal! One su se spremale znači! Pa nisu one dan prije otišle u Ušće i kupile to u "Zari". One su došle spremne da budu na toj večeri, ponijele su od kuće toalete. Onda sam ja to djevojkama rekao: 'Dogodine jedna torba mora da vam bude samo toalete! Znajte da ćemo da uzmemo medalju, bićemo u finalu!' I spremile su se, došle su sve spremne", kaže za MONDO Saša Bošković.
ČIN 7 – IZ URGENTNOG NA FINALE, BOLOVI SU BILI NEOPISIVI!
Poslije pobjede jednim golom razlike u osmini finala nad Južnom Korejom i trijumfa nad Norveškom nakon "minus pet", Srbija je u polufinalu pregazila Poljsku. "Arena" se konačno napunila, a onda je u posljednjem napadu – zanijemila...
"Ja sam napravio grešku! Ona se povrijedila u zadnjih pola minuta. Mi smo vodili, već smo dobili utakmicu, a Kiki Liščević i Andrea Lekić su htjele da odigraju taj cepelin. Andrea me je molila da uđe, samo da odigra taj cepelin i moja je greška što sam to dozvolio, da im ispunim želju. Međutim Andrea nezgodno doskoči i povrijedi se na toj utakmici. Povreda je bila takva da nismo bili sigurni da li ona uopšte može da igra. Zamislite da najbolji igrač vam ne igra finale!", prisjeća se Saša Bošković.
A kako je tek bilo Andrei... "Katastrofa! Ja sam imala dislokaciju petne kosti i nakon polufinalne utakmice sam prevežena u urgentni centar, urađena je dijagnostika i gdje je rečeno da moram biti u gipsu četiri nedjelje. Ja to nisam prihvatila kao opciju, iako nisam mogla da taknem petom pod uopšte", počinje ona, a onda konačno, nakon deset godina skromnog ćutanja govori o agoniji kroz koju je prošla: "Nije se o tome pričalo nikada, ali eto prošlo je mnogo godina pa sada možemo. Pokušali su to da saniraju koliko god su mogli, ali za 48 sati to je zaista bilo nemoguće. Međutim, ne izaći kao kapiten svoje zemlje pred 22.000 ljudi u gradu u kome si rođen je bilo za mene nemoguća misija. Imala sam užasno velike bolove, bila sam na teškim injekcijama pred samu utakmicu i na poluvremenu još jedna injekcija, jer je bol bio nevjerovatan. Bilo je jako, jako teško, jako izazovno i za mene je najveća rukometna agonija koju sam doživjela to finale. Četiri momka su me držala u svlačionici dok sam primala injekcije protiv bolova da bih ja uopšte mogla da hodam. To je, bilo najteže nešto što sam ja doživjela. Imala sam jako veliku količinu krvi i veliki hematom u peti i potpunu dislokaciju petne kosti, sve je izletjelo dole."
Ne može ni Saša Bošković sebi da oprosti što je to dozvolio... "Moja greška! Ona je ležala na stolu za masažu i sve djevojke su gledale i čekale kako će da reaguje. Možda sam ja pogriješio što smo otišli na zagrijavanje svi zajedno, što nisam Andreu pustio kasnije da uđe onda bi publika drugačije reagovala..."
Igrala je Andrea Lekić, postigla je i nekoliko golova, provela veliki broj minuta na terenu, a da nije imala nikakvu kontrolu nad jednom nogom. Jer, kad Srbija zove, onda ništa ne boli.
"Igrala sam, ali to nisam bila ja, ja nisam bila na terenu. Tu je veliki problem bio što ja nisam imala kontrolu desne noge. Bila sam paranoična jer nisam znala kako ću da potrčim kako valja. Kad je počela utakmica naravno da adrenalin radi svoje, ali definitivno moja kretnja nije mogla da bude adekvatna. Stvarno smo pokušali sve, da bilo kako ublažimo ali već oko 20. minuta je bol opet počeo da bude nesnosan, bukvalno nesnosan. Pa smo onda pristupili još jednoj injekciji na poluvremenu, pa sam ja kasnila na izlasku sa poluvremena, tako da je to sve ostalo duboko urezano. Nismo pričali o tome, nismo ni željeli da se zna, naravno, ali bilo je više nego teško, slobodno to mogu reći. Za mene jedna potpuna i nerealna agonija. Pukla mi je Ahilova tetiva, to je bio početak problema. Nakon toga nedovoljan oporavak, pa klupske obaveze zbog kojih se vratiš ranije... Uvijek jurimo nešto, zato ja uvijek savjetujem mladim igračima kada je u pitanju povreda da se uvijek prvo sanira, pa da se polako dalje onda razmišlja o sportu. To je nešto što bih ja rekla onoj maloj Andrei, da povede računa o svom zdravlju. Mnogo stvari ide iza toga, od bezbroja povreda mnogi ljudi su invalidi nakon svojih karijera jer je ovo izuzetno težak kontaktni sport", priča deset godina kasnije najbolja srpska rukometašica.
ČIN 8 – U FINALU SE NISMO DOČEKALE!
"Mi smo negjde čekale jedna drugu i nismo se dočekale", kaže Jelena Erić o porazu Srbije pred punom Arenom. 22.000 ljudi je napunilo halu do vrha da vidi Srbiju sa zlatom oko vrata i zapjeva "Bože pravde" na kraju, ali na kraju je Brazil sa dva gola u finišu od 20:20 stigao do 22:20 i svoje jedine zlatne medalje na Mundijalima.
"Imaju jako čudan stil igre koji većini ekipa ne odgovara. Specifično je da one ne igraju 6-0 ili 5-1 odbranu, to je više neka divlja odbrana gdje ti nikada nisi siguran šta će one da igraju. Taj stil nama nikako nije ležao i poslije toga se dešavalo da igramo sa njima i uvijek smo bili ili egal ili smo gubile, ali smo mi vjerovale da možemo da ih dobijemo u finalu pogotovo što je bilo nepisano pravilo da dvaput ne može da te pobijedi ista ekipa", ističe Katarina Krpež-Šlezak.
ČIN 9 – KAO DA SMO SVAKU IZGUBILE!
"Vremenom plemeniti metali dobijaju na vrijednosti, kako u ekonomiji tako i u životu. Tako i ta medalja. Znači ona ako je onda bila srebrna sada postaje zlatna kad vidimo neke stvari danas", kaže Velja Marjanović, a Jelena Erić dodaje da joj sada "to srebro sija kao zlato". Ipak, tog 22. decembra prije deset godina, na terenu "Beogradske arene" vidjeli smo samo beskrajnu tugu.
"To je živa istina, ali u tom trenutku, to je jako teško shvatiti. Igraš pred 20.000 svojih ljudi i u tom trenutku hala eksplodira. To je takva atmosfera bila, za mene nezapamćena na jednoj rukometnoj utakmici, ja se sva naježim kad pomislim na to. Normalno da je bilo izuzetno teško, ali potrebno je da prođe vrijeme i da negde shvatiš: 'Čovječe, ti si napravio čudo!' Jer mi nismo Norveška, Francuska, Danska, mi nismo ni Rumunija! Nismo među zemljama koje su uopšte pretendovale na medalju. Mi smo tog trenutka bile apsolutni hit. To je jedno čudo, jer mi nismo bile reprezentacija koja je uživala bilo kakvu reputaciju na svijetu", sjeća se Andrea Lekić, a Katarina Krpež-Šlezak otkriva da je zapravo trebalo vremena da djevojke shvate da nije sve tako crno.
"Mi smo postale svjesne to kada smo izgubile i kada smo otišle malo sa strane da se obučemo i sačekamo dodjelu. Tada smo još uvjek bile u šoku, ali smo stale u krug i pričale smo: 'Mi smo osvojile medalju, djevojke, 'ej, medalju!', i dan danas se sjećam tog govora kada smo pričali između sebe. To je ogroman uspjeh za jednu Srbiju i od tada do dana današnjeg smo svjesne kakav je to uspjeh. Dosta nas je istetoviralo ili datum ili tu medalju, pogotovo što smo imale dogovor između nas da ako se osvoji medalja to mora da se obilježi negdje. Ja imam na leđima datum istetoviram jer je to za mene ogroman uspjeh i ponosna sam jer sam bila dio te generacije i sigurno da to neću zaboraviti. Možda će neki ljudi zaboraviti, ali mi nećemo sigurno!", poručuje ona.
ČIN 10 – NE ZNATE VI KAKO JE BILO 22. DECEMBRA 2013!
"Uvijek su htjeli da nipodaštavaju taj veliki, nenormalan uspjeh. Pričali da smo mi uzeli to samo zato što smo domaćini, a nijedna reprezentacija poslije toga koja je bila domaćin nije uzela medalju. Bukvalno nijedna, ako ne računamo Norvešku!", kaže Saša Bošković za MONDO.
Deset godina kasnije, nažalost, djjeluje da se ovog uspjeha rijetko ko sjeća. Ne može niko medalju oduzeti devojkama, ali da li to boli? "Naravno da boli, pogotovo što svi gledaju samo trenutni uspjeh, a ne gledaju prošlost i šta smo uradile, da smo osvojile medalju, da smo imale odlično prvenstvo i prije toga iako nismo osvojile medalju. Uzele smo Mediteranske igre, a tada su tamo bile jake ekipe. Kada pogledate druge zemlje koje toliko ulažu, a isto tako nemaju nekih uspjeha kao Mađarska koja godinama ništa ne osvajaju. Ovdje imam osjećaj da se gleda samo trenutni uspjeh. Boli, to sigurno, ali mi znamo ko smo. Boli, ali ti vremenom to prihvatiš, a meni bitni ljudi to neće zaboraviti i to je meni bitno. Ja neću zaboraviti, što je meni najbitnije", kaže Katarina Krpež-Šlezak.
A među tim "bitnim ljudima" koji pamte uspjeh su i neki mališani koji su tada sa tribina gledali svoje mame, tetke, ujne, strine... Jedna od njjh je i Jelena Erić! "Ne mogu klupski golovi i uspjesi da se porede sa uspesima sa reprezentacijom. Totalno je drugačiji osjećaj jer kad izađeš na teren i zasvira himna, ti ne možeš da ne treperiš. Koliko god voliš neki klub i koliko dugo da si u njemu ne postoiji taj naboj, jer ovo je patriotski naboj. Pogotovo jer smo mi tada igrale pred svojom publikom, pred našim prijateljima, roditeljima, braćom, sestrama, decom... Na primjer mali sin od mog brata je tada bio na svim utakmicama, dvije i po godine je imao. On mi je skoro rekao: "Tetka, što ti sad ne igraš?" Pamte!"
"Svi mi to najviše volimo na svijetu. To nije nikakva fraza. Kako god igrao u klubu, kakav god status tamo imao, kakvi god bili ciljevi kluba, momenat kad obučeš državni dres je nešto što ti voliš najviše na svetu. Uprkos bolovima, povredama, nedostatku sobodnog vremena... Jednostavno i takav smo narod, mi to njegujemo, mi volimo reprezentaciju. Ništa neće zamijeniti 22. decembar 2013. godine. Sam taj trenutak kada smo izlazili na teren ja nikada neću zaboraviti u životu. To je 22.000 ljudi, obaraš rekord u svom gradu, sa svojom ekipom, nikad ništa slično tome! Ja se često sjetim toga. Vjerujem da ljudima djeluje da je prošlo jako dugo vremena jer se medalja nije desila nakon toga, ali vjeruj mi da svi mi koji smo bili dio toga mi se jako često sjetimo toga. Mi igramo sa osvajačicama raznih medalja, ali ja uvijek kažem: 'Vi ne znate kako je bilo 2013. godine!'", kaže za kraj ove priče Andrea Lekić.
Hajde da u Srbiji ne budemo među onima koji "ne znaju kako je bilo 2013. godine". Hajde da se sjećamo. Ove djevojke su makar to zaslužile.
Pratite sve sportske vijesti na jednom mjestu, budite dio Mondo sportske zajednice na Viberu!
(MONDO, Nikola Lalović)