”Za razliku od japanskog aikida, srpska verzija je neuporedivo efikasnija i zato je koriste bezbjednosne službe u cijelom svijetu”, kaže za Mondo Miroljub Jovičić, crni pojas 6.dan.
Uobičajeno je mišljenje da su borilačke vještine isključivo vezane za Japan ili Kinu, koje su u naše krajeve stigle preko holivudskih filmova o Brusu Liju, a kasnije i preko nauljenog Stivena Sigala ili šalama opjevanog Čaka Norisa.
Vjerovatno ima istine u tome, ali ne baš sasvim...
I srpski narod može da se pohvali činjenicom da je smislio vlastitu borilačku vještinu koja jeste u osnovi pokupljena iz Japana, ali je do te mjere usavršena da MOŽE i MORA da se nazove tim imenom.
Riječ je o realnom aikidu, koji je stvorio Ljubomir Vračarević (lijevo na fotografiji) s titulom crni pojas 10. Dan SOKE. To je najveće zvanje u borilačkim vještinama a majstor Ljubi je dodijeljeno na ceremoniji ”Borilačke kuće slavnih u SAD” (United States Martial Arts Hall of Fame) 9. avgusta 2003. godine.
O ovoj vještini, Mondo je razgovarao sa jednim od njegovih ponajboljih učenika Miroljubom Jovičićem (desno na fotografiji), koji je dodatno usavršio pojedine tehnike odbrane i prvi je majstor Republike Srpske i Bosne i Hercegovine s titulom crni pojas šesti dan.
”Prednost realnog nad tradicionalnim aikidom je što realni aikido konstantno napreduje, evoluira dok je japanski ostao isti otkako je stvoren. Brzina života, napredak u svim sferama je nezaustavljiv pa tako i ova borilačka vještina. Osim toga, nema tradicionalne istočnjačke religioznosti i filozofije koja je nama zapadnjacima strana”, počeo je Jovičić priču za Mondo.
Za razliku od japanske, srpska verzija je po njegovom mišljenju, neuporedivo efikasnija.
”Naš cilj je da tehnike odbrane budu što kraće i jednostavnije kako bi napadač bio što prije onesposobljen, dok u tradicionalnom Japanu ima mnogo više 'plesa', koji je na oko vrlo lijep, ali nije ni približno svrsishodan kao realni aikido. Osim toga, za razliku od japanskog aikida, naša vještina je provjerena na terenu obzirom da ove tehnike koriste brojne bezbjedonosne službe širom svijeta”.
"NE TREBA DA POSTANE SPORT"
Prema njegovim riječima sve borilačke vještine teško mogu da se uklope u sport, posebno olimpijski, jer bi ukalupljenjem izgubile svoju suštinu - efikasnost vještine.
”Zasad je džudo jedini olimpijski sport od boriličkih vještina, karate pokušava da se probije na Olimpijadu, ali po meni, to ne bi trebalo da se radi jer vi ne možete da napravite neka osnovna takmičarska pravila od 15, 20 tehnika, kad ih imate oko 200, 300, ili 500. Time bi se izgubila suština odbrane od napada jer ne možete kriminalca staviti u kalup tih 15-ak tehnika. Srž svega je da što brže, što efikasnije i što jednostavnije eliminišete prijetnju. To je ono što mi radimo i zato nas zovu da recimo uvježbavamo antiterorističke jedinice u cijelom svijetu”.
Majstor realnog aikida tvrdi da bi eventualna sportska takmičenja mogla biti i opasna u odraslom uzrastu.
”Pored toga, kada bi smislili pravila i oformili realni aikido kao sport, onda bi moglo da dođe do preloma zbog sistema poluga. A opasnih sportova već ima poput ultimajt fajta, pa ko voli, nek izvoli”.
Jovičić takođe smatra da je ova vještina idealna za djecu zbog motorike, učenja padanja, razvijanja koordinacije pokreta, samokontrole, ali i onog čemu najviše služi, odbrani od napada.
"JEDINA VJEŠTINA RADA S DJECOM"
”Osmislio sam program rada s djecom uzrasta do 14 godina i s njima je nekako najljepše. Drugi borilački sportovi (karate, džudo, boks...) nemaju poseban program za djecu jer je kod njih sve jednako za one od 7 i do 77 godina. Ali kod nas je sve podređeno djeci i kad završe naš program mogu da izaberu bilo koji sport, ne samo borilački, jer im 'usadimo' najvažnije osnove za nastavak sportskog života i sistem vrijednosti koji ih trajno skloni s ulice”, naglasio je jedini majstor ove vještine u Bosni i Hercegovini i predsjednik Saveza realnog aikida Republike Srpske.
”Na nivou države nema Saveza jer jednostavno nema majstora. Postoje ljudi u Sarajevu, Bihaću, koji bi željeli da to rade, ali vrlo teško se dobija ova titula jer osim naučenih tehnika, čovjek najprije mora da bude dobar pedagog, kako bi radio s djecom. A to procjenjuju drugi najveći majstori svojim preporukama. Ipak, ako neko želi da se ozbiljno posveti sve informacije može da pronađe na http://www.wcra.rs/, a u Republici Srpskoj http://www.realniaikido.net/aktivnosti.html ili na našoj Fejsbuk stranici”, zaključio je Jovičić.
Uvjerite se i sami o kakvoj vještini i kakvom majstoru je riječ!
(N. Šatara, MONDO, foto: MONDO, zvanični sajt)