Pročitajte osvrt Nemanje Savanovića na album "You Want It Darker" Leonarda Koena...
Kako je ova godina odmicala i kako su nestajali oni po kojima su se stvari mjerile, žal za onima koji nisu tu može da preraste u žal za onima koji su ostali; zbog onih sa kojima su ostali. Religiozniji od Dilana, pesimističniji od Springstina, smireniji od Vejtsa - Leonard Koen odlazi u panteon rezervisan za najveće, čija će poezija uvijek biti relevantna usljed nemogućnosti ljudske prirode pravim promjenama.
Kritika je uzela pod svoje da posljednji Koenov album "You Want It Darker" prvenstveno označi kao album nakon kojega je Koen preminuo; kao da se radi o marketinškom triku. Slična morbidna stvar se dešava i sa zadnjim albumom Nika Kejva koji je u kolokvijalnim razgovorima postao album snimljen nakon smrti Kejvovog sina. Ljudi se potajno nadaju da će uvijek mračni Kejv zagaziti na nepoznati nivo crnila, pogotovo kada ima razlog za to. Pored ove čudne poveznice, Koenov i Kejvov album su dva najbolja albuma u prokletoj godini. Poučen prethodnim mjesecima biću oprezan i reći - najbolji za sada. Ko zna, možda se do Nikoljdana Dilan objesi o Nobela po završetku novoga albuma.
Ljubavnik je u priči, ali priča je i dalje ista. Godine, strah i odsustvo one sigurnosne mreže koje religioznim ljudima pruža vjera nikada mi nisu dozvoljavale da iskreno shvatim ono finalno, konačno pomirenje sa jedinim neminovnim. Iz nekog razloga Koenu vjerujem. Od prve, naslovne pjesme vjerujem i ne sporim, tako da se mogu prepustiti još jednom i da uživam bez nepotrebnih gluparija koje bi zamutile vodu. Kod trubadura kao što je Koen davno su prestale rasprave o dobrim ili lošim albumima. Aranžmani su uvijek ogoljeni i sve je podređeno tekstu, a to je Koenova šoljica čaja još od prvog albuma. Koenovi tekstovi su ono zbog čega mu se vraćamo iznova. Koga briga za bitovima i gudačima u recenziji, jer kada Leonard kaže "jedno od nas je bilo iskreno, a to sam bio ja", sve pada u vodu.
U vrijeme kada smo sahranili romantiku - mnogo prije nego Koena - njegove pjesme su bile himne ostavljenih i utjeha sjetnih. Poistovjećivali smo se sa emocijama za koje nismo bili spremni priznati da su nam nedostižne, a prodavali su nam ih kao banalne, na dohvat ruke. Bilo nam je potrebno da ih neko osvjesti, slažući ih u stihove za koje nikada nismo bili dovoljno pametni, elokventni ili nešto treće? Ni album pred nama nije izuzetak.
Album donosi devet pjesama i odgovor na pitanje: "You want it darker?" Naslovna pjesma će postati i ostati hit i vremenom će se nametnuti kao nezaobilazan dio svih budućih esencijalnih kolekcija, a ako su nas posljednje godine naučile nečemu, to je posthumna hiperproduktivnost svih relevantnih umjetnika. "Traveling light" je stara pjesma u donekle novom ruhu, meni jedna od omiljenijih na albumu. "Treaty" je balada sa kojom možete uvesti u Koenov svijet i one koji se nikada nisu sreli sa njegovim radom, a da im bude jasno o kome i čemu se radi. Stihovima iz pomenute pjesme se i završava album zatvarajući krug.
Kada je Keš odlučio da prepjeva Trenta i "Hurt" imali smo gorak okus u ustima; okus nedorečenosti nekoga ko (misli da) ima još toga da ponudi, ali Leonard je namirio teku i sve elegične note ovoga albuma ne mogu, a da ne zvuče kao kraj prave balade, gdje je tužan put, a ne cilj. Labud može da se jebe sa svojom pjesmom. Koen je otišao u velikom stilu, spreman za smrt i kritike.
Nemanja Savanović, Mondo