Višestruko nagrađivani banjalučki autor Branko Lazić za MONDO priča o svojim filmskim počecima, prednostima dokumentarnih nad igranim filmovima, komentariše trenutno stanje filmske umjetnosti u RS...
Čudne su sudbine novinara i ljudi sa dugogodišnjim medijskim stažom - jedni usljed teškog i stresnog posla otupe i postanu mašine, drugi se "uozbilje" i postanu, recimo pravi pisci, dosta ih se otisne u političke vode... A, samo rijetki od njih zadrže ono inicijalno oduševljenje, radoznalost i očaranost malim ljudima i njihovim velikim životnim pričama i sudbinama, koje iskaču iz uhodanih matrica i obrazaca.
U ovu zadnju grupu sigurno spada banjalučki filmski autor Branko Lazić, koji od svojih početaka kao ratni snimatelj na TV BL izrastao u cijenjenog i višestruko nagrađivanog režisera dokumentarnih filmova. Njegova najpoznatija ostvarenja, kao recimo o našoj legendarnoj kantautorki Jadranki Stojaković, ili o Ivanu Hitiju, hrvatskom vojniku koji je spasio srpsko crkveno blago, osvojila su brojne nagrade na festivalima širom regiona i svijeta.
Ove sedmice u Banjaluci je premijerno prikazan Lazićev film "Socijalno/društveno preduzetništvo u Republici Srpskoj", u kome su mjesto dobile četiri sjajne "domaće" priče, a to je bila odlična prilika da se pobliže upoznamo sa ovim plodnim i cijenjenim autorom.
Na početku razgovora za MONDO zamolili smo ga da nam kaže nešto o svojim filmskim počecima...
"Ja sam kao klinac želio da se bavim muzikom, ali sam bio antitalenat, pa sam zato radio fanzine koji su banjalučku alternativnu muzičku scenu predstavljali u Jugoslaviji (Exces, Akt i Gutemberg). Ti fotokopirani fanzini su bili neka preteča društvenih mreža, sa posebnim muzičkim ukusom. Povezivali su nas sa ostatkom pank i alternativne scene u zemlji. Bavio sam se i skulpturom i grafikom koju sam učio kod vajara Slobodan Dragaša, a od oca, koji se amaterski bavio fotografijom i filmom, naučio sam da radim fotografije", priča nam Lazić.
Kaže da ga je to na neki način preporučilo za prvi profesionalni angažman u omladinskom časopisu Prelom, da bi poslije toga radio kao fotoreporter u dopisništvu Oslobođenja u Banjaluci. Objavljivao je u svim značajnim časopisima u zemlji i čak imao i nekoliko izložbi, a onda se desio rat.
"Nisam se snašao kao ratni fotoreporter, pošto sam se više osjećao kao fotograf u ratu, a manje kao ratni fotograf, a takvi baš i nisu bili potrebni nikome i tu je otprilike bio kraj moga profesionalnog bavljenja fotografijom. Kada je počeo rat osnovana je TV BL i nije bilo profesionalnih snimatelja u gradu, pa je snimatelj Ljubo Paljević pozvao nas nekoliko fotoreportera da se obučavamo za snimatelje. Odmah su nas bacili u vatru i bili smo prinuđeni da vrlo brzo učimo i profesionalno odrastamo. Jedan od mojih prvih zadataka bio je snimanje reportaže o banjalučkim bebama.
Nakon rata nas nekoliko prijatelja otišlo je sa tadašnjeg SRT-a i osnovalo ATV. Tu sam počeo da se bavim produkcijom i režijom dokumentaraca, ali uglavnom kao koautor sa drugim kolegama. Dokumentarnim filmom ozbiljno sam počeo da se bavim tek sa ponovnim dolaskom na RTRS, prije deset godina jer je to jedina medijska kuća u RS koja ima dovoljno resursa i potrebe za ovom vrstom produkcije", priča nam.
Lazić smatra da je za nekoga ko želi da se bavi dokumentarnim filmom vrlo bitno da ima široka interesovanja.
"Mislim da je vrlo bitno da sluša različitu i dobru muziku, mnogo čita potpuno različite žanrove, da gleda dobre slike, fotografije i filmove, da radi sa pametnijim od sebe, da više sluša, a manje priča ili prosto da bude radoznao. Veoma je bitno znati postavljati prava pitanja koja mogu da otvore ljude, ali ponekad treba znati samo ćutati. Tamo gdje prestaje novinarstvo počinje dokumentarizam", kaže Lazić.
U nastavku razgovora, zamolili smo ovog banjalučkog režisera da nam kaže kakvu to "magiju" u sebi kriju dokumentarci, filmska forma koja u zadnjih nekoliko godina i kod nas i u svijetu doživljava priličnu ekspanziju...
"Mislim da se baš radi o 'magiji' koju je igrani film izgubio, a dokumentarni dobio. Da bi uradili igrani film potrebne su ogromne pare koje autori traže godinama i u traženju tih para izgubi se ta magija iznenađenja, spontantanosti i radosti koja je potrebna za rad na filmu. Traženje para za film je postalo cilj, a ne sam film. Kako je tehnologija napredovala, sada svako može napraviti film, što naravno i ne znači da zna da ga napravi. Ja nisam tip čovjeka koji je može da dvije ili tri godine traži pare za film da bi ga uradio. Suviše kompromisa, za moj ukus, je potrebno za tako nešto. Ako mislim da nešto treba da se snimi onda uzmem kameru i to i snimim. Dokumentarni film je PANK ovoga vijeka. A i zbog prirode promjena medija, serije i dokumentarci su postale dominatni žanrovi", priča nam Lazić.
"Film o Ivanu Hitiju osvojio je mnoštvo nagrada, zadnja nagrada koju je osvojio bila je na Jahorina film festivalu gdje je izabran za najbolji regionalni domaći dokumentarni film. U Kučevu je osvojio nagradu za najbolji strani film, prikazan je u Švedskoj, Kataru, Rusiji, Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, itd, a mnoge regionalne i svjetske tv stanice su zainteresovana da ga emituju. U pitanju je jedna ljudska priča, bez politike, a priča o ratu i politici... To je film koji najviše volim.
Moj regionalno najpoznatiji film je 'Jadranka', jer se bavi našom slavnom pjevačicom Jadrankom Stojaković, snimali smo ga tri godine, ali na žalost Jadranka je preminula pet, šest dana prije promocije filma u Beogradu... Drago mi je što mi je rad na tom filmu omogućio da upoznam jednu predivnu, hrabru, ali nažalost potcijenjenu ženu", kaže on.
Branko Lazić trenutno radi na dva nova dokumentarna filma, a usput je dosta je zauzet oko promocija svojih filmova širom regiona. Zamolili smo ga, na kraju razgovora za MONDO, da nam prokomentariše trenutnu situaciju u Banjaluci i RS, što se tiče filmske umjetnosti...
"Nemam nikakav komentar, jer nema ničega! Postoje samo pojedinačni pokušaji ljudi koji imaju energije, volje, snage da nešto rade, a sistemski ništa nije riješeno, čak ako je i moglo šta, sistemski je uništeno. Eventualno postoje neke oaze u kojima se može nešto raditi, ali da postoji neki novac za film, on ne postoji. Postoji samo dobra volja i to je to. Ja na taj način i radim filmove.
Tužno je, nakon toliko godina postojanja Akademije umjetnosti u Banjaluci, da imamo jednu ili dvije serije u pokušaju, a da već nemamo barem deset serija, petnaestak filmova, neke svoje filmske klasike..."
Čekamo vaše komentare ispod teksta i na Facebooku, Twitteru ili Instagramu