Kapiten reprezentacije BiH o svojoj karijeri, počecima u Željezničaru, Volfsburgu, Sitiju, Romi, Andreju Ševčenku, Frančesku Totiju....
Edin Džeko napisao je autorksi tekst pod naslovom "Nisi mrtav" za portal "The Players Tribune".
Uživajte.
"Bili smo mrtvi.
To je sve što sam mislio dok sam gledao utakmicu sa klupe.
Prije utakmice, mislili smo da je Mančester siti šampion. Znali smo da se KPR bori za opstanak u ligi, ali osjećali smo se moćno. Sve što smo trebali je pobijediti ih i osvojit ćemo Premijer ligu. Niko nije mislio da možemo ostati bez naslova, imali smo sve u svojim rukama. Utakmica je počela mirno, a onda bum - Zabaleta u 39. minuti zabija. Na poluvrijeme smo otišli s prednošću od 1:0, opustio sam se, mislio sam: 'Još malo i to je to'".
Kvins park je izjednačio na početku drugog poluvremena iz ničega.
Dobili su crveni karton, a onda drugi gol i vodili su 2:1. Sve se to desilo u razmaku od 18 minuta. Bum, bum, bum - ludnica!
Sjećam se, malo nakon njihovog drugog gola , trener Roberto Manćini je ludovao uz aut-liniju, bio je bijesan na sve, urlao je: "'Je*ite se, ajde, je*ite se'!. Ne znam kome je to govorio, samo je psovao.
Mislio sam da smo mrtvi, izgledalo je kao da niko od nas ne može podnijeti pritisak. Svi smo nekako mislili da smo upropastili veliku priliku. Nakon sjajne sezone, sve ćemo izgubiti u jednoj utakmici.
Trener me podigao sa klupe i uveo u igru, a ekipa je nastavila davati sve od sebe, ali ništa se nije promijenilo. Fudbal je nekada takav, lopta završi na stativi ili pored gola. Bila je 89-90. minuta. Mrtvi smo. Počela je sudijska nadoknada, mislim da je sudija pokazao pet minuta.
Kada igrate na Soniju i gubite 2:1 u 91. minuti, nikada ne pobijedite. Gotovo je, nemoguće je da sada bude drugačije.
A onda, korner. Silva ubacuje, ja postižem pogodak glavom u 91:20. Vikao sam saigračima "idemo", trčao sam na centar sa loptom. Imamo još dvije, tri minute. Možda ipak nismo mrtvi? Ostatak znate.
Ne znam kako smo uspjeli, neko gore nam je dao priliku da preživimo. Ljudi su me pitali kako sam se osjećao kada je Aguero postigao pogodak. Iskreno, najjača emocija bilo je olakšanje. Ne možete zamisliti kakvo olakšanje je bilo kada je lopta ušla u gol.
Cijelu sezonu smo radili naporno, imali smo odličnu ekipu, igrali smo odlično i samo nas je par sekundi dijelilo da sve uprskamo. Bio je to prvi naslov Sitija u 44 godine, a osvojilo smo ga ovako. Ludilo! Ta utakmica mi je pokazala da u fudbalu i životu nikada ne smijete odustati.
Ako odustaneš, mrtav si čovjek. Bili smo mrtvi, ali smo se vratili
Vjerovatno ćete reći da uživam u ponavljanju ove priče. Kada se sjetim slavlja i te utakmice, prvo sjećanje mi je na igrače s kojima sam osvojio titulu prvaka. Aguero, Silva, Ture, Kompani i naravno, Mario Balotelli. On je sjajan čovjek, ponekad su ga mediji napadali bez ikakvog razloga i to nikako nisam mogao razumijeti. Mario je jako zabavan čovjek i Mario je, prvak.
Imao sam sreće da su u svlačionici sa mnom bili Kolarov i Savić, dva momka koja su odrasla na Balkanu, kao i ja.
Poseban je ponos osvojiti titulu prvaka Engleske kada dolazite iz kraja kao mi. Nemojte zaboraviti da sam rođen u Sarajevu 80-tih godina, a tokom rata je bilo dana kada smo zbog sirena morali prestati igrati fudbal i bježati u skloništa.
Kao dijete, ne razumijete u potpunosti opasnost koju rat donosi. Sa šest godina sam znao šta se dešava oko mene, ali nisam previše o razmišljao. Roditelji razmišljaju umjesto nas i preuzimaju svu brigu na sebe.
Moj život bez mojih roditelja ne bi bio moguć. Kada je rat napokon završio, sve je bilo uništeno. Grad više nije postojao. Sjećam se kako me otac vodio na prve treninge u Željezničaru, morali smo promijeniti dva autobusa i tramvaj da dođemo do treninga.
Trebalo nam je više od sat vremena da dođemo tamo, a trenirali smo na uništenom terenu srednje škole. Stadion je bio uništen. Otac je radio, ali me svakog dana vodio na trening i poslije mi je donosio bananu.
Moji roditelji su u najtežim trenucima pružali baš sve meni i mojoj sestri. Svi imaju snove, ali u tom vremenu kada se država ponovo stvarala, teško je bilo razmišljati o bilo čemu. Sjećam se da sam bio srećan što mogu igrati bez prekidanja sirene, opasnosti i sličnih stvari. Bez komplikacija, mogao sam igrati fudbal.
Ako sam i imao snove, to je bilo da zaigram u prvoj ekipi Željezničara, a time sam želio učiniti oca ponosnim. Igrao je čitav život, ali nikada nije postao profesionalac. Sjećam se, imao sam 17 godina i bio sam sa njim u trgovačkom centru kada mi je zazvonio mobitel, a zvao me jedan od trenera koji mi je rekao da putujem sa prvim timom na pripreme.
Kada sam rekao ocu, pitam me: "Ko, zašto, kad, s kim, što?". To je bio veliki trenutak za mene, jer sam s njim podijelio taj užitak. Bio je sa mnom od mog prvog koraka. Nisam mogao ni sanjati da ću jednog dana igrati u Njemačkoj, Engleskoj, a posebno u Italiji.
Serija A je kod nas bila vrh, volio sam Ševčenka i on mi je bio idol. Nikada neću zaboraviti utakmicu protiv njega, igrao sam za Volfsburg, a on za Milan. Prije utakmice sam ga zamolio da zamijenimo dresove, a on mi je već na poluvremenu dao svoj.
Često me pitaju za razliku između Serije A i Premijer lige.
U Engleskoj je sve brzina, brzina i brzina, a u Italiji je sve u taktici. Toliko toga sam naučio u Romi, tu se misli na svaki detalj, a najvažnija stvar je što sam dobio priliku da legendu poput Totija mogu zvati svojim prijateljem. Stalno mu govorim da mi je žao što ranije nisam došao u Romu jer i ovih nekoliko sezona je puno poboljšalo moju igru.
I u Romi sam imao "KPR trenutak".
Bilo je to četvrtfinale protiv Barselone, bila je to utakmica koju možete pokazati svojoj djeci i reći: "Pogledajte ovo, ovo je utakmica koja je dokaz da nikada ne smijete odustati". Prvu utakmicu smo izgubili 4:1, a kada vas Barselona toliko porazi, možete samo pomisliti - mrtvi smo.
Ali, druga utakmica je kod kuće, imao sam malo sreće, na početku sam zabio za 1:0 i navijači su nas nosili i davali nam dodatnu energiju. U drugom poluvremenu smo dobili penal, De Rosi je pogodio, a onda se u krvi pojavio onaj osjećaj: "Možda? Možemo li?". Igrali smo kao zvijeri, davali smo sve od sebe, vikali, a onda u 82. minuti Manolas pogađa za 3.0. Bilo je nevjerovatno.
Gledao sam utakmicu drugi dan i shvatio da smo im mogli zabiti pet ili šest pogodaka s lakoćom. Čudno je to reći kada znate da je na drugoj strani Barselona, ali igrali smo čudesno. Bili smo taktički savršeni, bili smo mrtvi i vratili smo se u život. To se može desiti i u Mančesteru i u Romi, možete se dogoditi bilo gdje. To je fudbal.
Sada imam 32 godine i ne znam šta me u karijeri i životu čeka.
Definitivno bih volio Bosnu odvesti na veliko takmičenje, bio sam tako ponosan što smo 2014. godine ljudima pružili trenutke sreće.
Zamislite, prva utakmica na SP-u i derbi na "Marakani" protiv Argentine. Nakon tog SP-a, osjetio sam da se u državi nešto promijenilo, kada sam ja odrastao u Bosni, naši idoli su bili strani igrači, a sada su djeca na ulici pričali o našim igračima, poput Miralema Pjanića. To me čini srećnim.
Nakon rata, bili smo generacija dječaka s jednostavnim snovima. Samo smo htjeli igrati fudbal u miru i pronašao sam svoj mir. To je moj život. Želim igrati i gledati sve utakmice koje mogu. Ponekad me žena uhvati kako gledam fudbal na TV-u i pita me: "Jel dosta već jednom?".
Samo se nasmijem. Već bi trebala znati odgovor. Ne, naravno, nikada nije dosta".
Edin Džeko.