Sastanak Putina i generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Antonija Gutereša u Kremlju, izazvao veliku pažnju javnosti.
Sastanak predsjednika Rusije Vladimira Putina i generalnog sekretara Ujedinjenih nacija Antonija Gutereša u Moskvi privukao je pažnju čitavog svijeta zbog poruka koje su njih dvojica poslali, a ovaj razgovor izazvao je i posebnu pažnju u srpskoj javnost jer je nekoliko puta spomenut “slučaj Kosova”.
Evo detaljnog transkripta razgovora (onog dijela razgovora koji je dostupan) Putina i Gutereša.
Vladimir Putin: Gospodine generalni sekretaru, veoma sam srećan što vas vidim.
Kao jedan od osnivača Ujedinjenih nacija i stalni član Savjeta bezbjednosti UN, Rusija je uvijek podržavala ovu univerzalnu organizaciju. Vjerujemo da UN nisu samo univerzalne, već su na neki način jedinstvene – međunarodna zajednica nema drugu organizaciju poput Ujedinjenih nacija. Činimo sve što možemo da podržimo principe na kojima počiva i namjeravamo da to radimo i u budućnosti.
Smatramo da je stav nekih naših kolega o “svijetu zasnovanom na pravilima” pomalo čudan. Smatramo da je glavno pravilo kog bi trebalo da se držimo Povelja UN kao i drugi dokumenti koje je usvojila ova organizacija, a ne neki radovi koje su napisali njihovi autori onako kako smatraju prikladnim, a koji imaju za cilj da obezbijede sopstvene interese.
Takođe smo iznenađeni kada čujemo izjave naših kolega koje impliciraju da neke države u svijetu imaju izuzetan status ili da mogu da traže ekskluzivna prava jer Povelja Ujedinjenih nacija kaže da su svi učesnici u međunarodnoj komunikaciji jednaki bez obzira na njihovu snagu, veličinu ili geografsku lokaciju. Mislim da je ovo slično onome što može da se pročita u Bibliji o tome da su svi ljudi jednaki. Siguran sam da ćemo istu ideju naći i u Kuranu. Svi ljudi su jednaki pred Bogom. Dakle, ideja da neko može da traži neku vrstu izuzetnog statusa nam je veoma čudna.
Živimo u komplikovanom svijetu i polazeći od realnog stanja stvari, spremni smo da razgovaramo i sarađujemo sa svima.
Bez sumnje, svojevremeno su Ujedinjene nacije osnovane za rješavanje akutnih kriza i prolazile su kroz različite periode u svom razvoju. Nedavno, prije samo nekoliko godina, čuli smo da je taj sistem “zastario i da više nema potrebe za njim”. To se dešavalo kad god su Ujedinjene nacije spriječile nekoga da ostvari svoje ciljeve u međunarodnoj areni.
Uvijek smo govorili da ne postoji druga univerzalna organizacija kao što su Ujedinjene nacije, i potrebno je njegovati institucije koje su nastale poslije Drugog svjetskog rata radi izričitog rješavanja sporova.
Znam za vašu zabrinutost zbog ruske vojne operacije u Donbasu, u Ukrajini. Mislim da će ovo biti u fokusu našeg današnjeg razgovora. Želio bih samo da napomenem u ovom kontekstu da je cijeli problem nastao nakon državnog udara u Ukrajini 2014. To je činjenica. Možete to zvati kako god želite i možete biti pristrasni u korist onih koji su to uradili, ali to je zaista bio antiustavni udar.
Uslijedila je situacija sa izražavanjem volje stanovnika Krima i Sevastopolja. Postupili su praktično na isti način kao i ljudi koji žive na Kosovu – donijeli su odluku o nezavisnosti, a onda su se obratili nama sa zahtjevom da se pridruže Ruskoj Federaciji. Jedina razlika između ova dva slučaja bila je u tome što je na Kosovu ovu odluku o suverenitetu usvojio parlament, dok su je Krim i Sevastopolj donijeli na opštenarodnom referendumu.
Sličan problem pojavio se i na jugoistoku Ukrajine, gdje stanovnici nekoliko teritorija, najmanje dva ukrajinska regiona, nisu prihvatili državni udar i njegove rezultate. Ali oni su bili podvrgnuti veoma snažnom pritisku, dijelom i upotrebom borbene avijacije i teške vojne opreme. Tako je nastala kriza u Donbasu, na jugoistoku Ukrajine.
Kao što znate, nakon još jednog neuspjelog pokušaja kijevskih vlasti da silom riješe ovaj problem, stigli smo do potpisivanja sporazuma u gradu Minsku. Bio je to pokušaj da se mirnim putem riješi situacija u Donbasu.
Na našu žalost, tokom proteklih osam godina ljudi koji su tamo živjeli našli su se pod opsadom. Kijevske vlasti su u javnosti saopštile da organizuju opsadu ovih teritorija. Nije ih bilo sramota da to nazovu opsadom iako su se u početku odrekli ove ideje i nastavili vojni pritisak.
S obzirom na okolnosti, nakon što su vlasti u Kijevu zaista objavile da – želim da istaknem da su najviši državni zvaničnici to javno objavili – da nemaju namjeru da ispune Minske sporazume, bili smo primorani da priznamo ove regione kao nezavisne i suverene država i da spriječimo genocid nad ljudima koji tamo žive. Želim da ponovim: ovo je bila iznuđena mjera da se zaustavi patnja ljudi koji žive na tim teritorijama.
Nažalost, naše kolege sa Zapada su sve ove probleme radije ignorisale. Nakon što smo priznali nezavisnost ovih država, tražili su od nas da im pružimo vojnu pomoć jer su bile podvrgnute vojnim akcijama, oružanoj agresiji. U skladu sa članom 51 Povelje UN, Poglavlje VII, bili smo prinuđeni na to pokretanjem specijalne vojne operacije.
Želim da vas obavijestim da, iako je vojna operacija u toku, mi se i dalje nadamo da ćemo postići dogovor na diplomatskom koloseku. Vodimo razgovore. Nismo ih napustili.
Osim toga, na pregovorima u Istanbulu, uspjeli smo da napravimo impresivan iskorak. Naše ukrajinske kolege nisu povezivale zahtjeve za međunarodnu bezbjednost Ukrajine sa pojmom međunarodno priznate granice Ukrajine, ostavljajući po strani Krim, Sevastopolj i novopriznate republike Donbasa.
Ali, nažalost, nakon postizanja ovih dogovora i nakon što smo, po mom mišljenju, jasno pokazali svoje namjere da stvorimo uslove za nastavak pregovora, suočili smo se sa provokacijom u gradu Buči, sa kojom ruska armija nije imala nikakve veze. Znamo ko je odgovoran, ko je pripremio ovu provokaciju, kojim sredstvima i znamo ko su bili umiješani.
Poslije ovoga, stav pregovarača iz Ukrajine o daljem rješenju je doživio drastičnu promjenu. Jednostavno su se odrekli svojih ranijih namjera da ostave po strani pitanja bezbjednosnih garancija za teritorije republika Krima, Sevastopolja i Donbasa. Ovoga su se jednostavno odrekli. U relevantnom nacrtu sporazuma koji nam je predstavljen, jednostavno su u dva člana naveli da se ta pitanja moraju rješavati na sastanku šefova država.
Jasno nam je da ako ova pitanja iznesemo na nivo šefova država, a da ih ni ne riješimo u prednacrtu sporazuma, ona nikada neće biti riješena. U ovom slučaju jednostavno ne možemo da potpišemo dokument o bezbjednosnim garancijama bez rješavanja teritorijalnih pitanja republika Krima, Sevastopolja i Donbasa.
Ipak, razgovori traju. Oni se sada sprovode onlajn. I dalje se nadam da će nas ovo dovesti do nekog pozitivnog rezultata.
Ovo je sve što sam htio da kažem na početku. Siguran sam da ćemo imati mnogo pitanja vezanih za ovu situaciju. Možda će biti i drugih pitanja. Mi ćemo pričati.
Veoma sam srećan što te vidim. Dobrodošli u Moskvu.
Antonio Gutereš: Drago mi je što sam tu, hvala što ste me primili u Kremlju. Istina je, glavno pitanje za generalni sekretarijat UN jeste situacija u Ukrajini. Saglasan sam da bi međunarodni poredak trebalo da bude zasnovan na poveljama UN i međunarodnom pravu. Svako novo pravilo mora biti uspostavljeno uz potpuni konsenzus međunarodne zajednice i kao proizvod međunarodnog prava.
Ja razumijem da Ruska federacija ima pritužbe na stanje u Ukrajini i da sa zabrinutošću gleda na evropsku globalnu bezbjednost.
Obavljao sam u karijeri različite funkcije i imao sam priliku da se sastajem sa Vama u različitim ulogama.
Ja razumijem da imamo drugačije viđenje međunarodnog prava, ali prema našem gledištu svako kršenje teritorijalnog integriteta neke zemlje je grubo kršenje međunarodnog prava. Smatramo da je na teritoriju Ukrajine izvršena invazija.
Ipak, došao sam u Moskvu sa pragmatičnim pristupom. Nama je najvažnija humanitarna situacija u Ukrajini, koja nije dobra. Ujedinjene nacije nikada nisu učestvovale u političkom dijalogu, ni u Minsku, ni u okviru Normandijske četvorke, nikada nismo uzimali učešće u sličnim razgovorima. Apsolutno podržavamo dijalog dvije države i dobru volju Turske da u tome posreduje i ima ovakav pristup. Ipak, za nas je glavni problem humanitarna situacija u Ukrajini.
Dva su osnovna prijedloga. Prvi je formiranje humanitarne kontakt grupe, u kojoj bi učešće uzeli predstavnici Rusije, Ukrajine i UN. Ovako, kada Ukrajina otvara svoje, a Rusija svoje humanitarne koridore, nema rezultata. Drugi je rješavanje situacije u Marijupolju. UN su spremne da na raspolaganje stave sva svoja logistička sredstva, sve kapacitete i ljudske resurse, kako bi se situacija, uz pomoć Crvenog krsta, koji je takođe spreman da pomogne, konačno riješila.
Takođe, želimo da se riješi problem u fabrici Azovstat u kojoj su zarobljeni civili.
Želimo da se problemi sa kojima se ljudi suočavaju u Ukrajini maksimalno ublaže, da sve strane u tome zajedno učestvuju uz posredovanje UN i Crvenog krsta i da čitav proces bude transparentan, kako ne bi bilo međusobnih optužbi.
Vladimir Putin: Gospodine generalni sekretaru, što se tiče invazije, dobro sam upućen u dokumente Međunarodnog suda o situaciji na Kosovu. U stvari, i sam sam ih čitao. Dobro se sjećam odluke Međunarodnog suda u kojoj se kaže da, kada ispunjava svoje pravo na samoopredjeljenje, teritorija u okviru bilo koje države ne mora da traži dozvolu od centralne vlade zemlje da bi proglasila svoj suverenitet. To je bila presuda o Kosovu, tako je odlučio Međunarodni sud i svi su to podržali. Lično sam pročitao sve komentare pravosudnih, administrativnih i političkih organa u Sjedinjenim Državama i Evropi – svi su podržali ovu odluku.
Ako je tako, republike Donbasa, Donjecka Narodna Republika i Luganska Narodna Republika, mogu da uživaju isto pravo bez traženja dozvole od centralne vlade Ukrajine i da proglase svoj suverenitet, pošto je presedan stvoren.
Da li je to tako? Da li se slažete sa ovim?
Antonio Gutereš: Ujedinjene nacije nisu priznale Kosovo, zar ne?
Vladimir Putin: Da, naravno, ali sud jeste. Pustite me da završim ono što sam želio da kažem. Ako postoji presedan, republike Donbasa mogu da učine isto. To su oni uradili, a mi smo, pak, imali pravo da ih priznamo kao nezavisne države.
Mnoge zemlje širom svijeta su to uradile, uključujući naše zapadne protivnike, sa Kosovom. Mnoge države su priznale Kosovo. Činjenica je da su mnoge zapadne zemlje priznale Kosovo kao nezavisnu državu. Isto smo uradili i sa republikama Donbasa. Nakon toga su tražili od nas da im pružimo vojnu pomoć da se obračunaju sa državom koja je pokrenula vojne operacije protiv njih. Imali smo pravo da to uradimo u potpunosti u skladu sa Poglavljem VII, članom 51 Povelje UN.
Samo trenutak, pričaćemo o ovome za minut. Ali prvo bih želio da se osvrnem na drugi dio vašeg pitanja, Marijupolj. Situacija je tamo teška, a možda čak i tragična. Ali u stvari, to je vrlo jednostavno.
Danas sam razgovarao sa predsjednikom Erdoganom. Govorio je o borbama koje su tamo u toku. Ne, tu nema borbe; gotovo je. U Mariupolju nema borbi; prestalo je.
Dio ukrajinskih snaga raspoređen u industrijske dijelove grada se predao. Skoro 1.300 njih se predalo zvanično, ali stvarna cifra je veća. Neki od njih su bili povrijeđeni ili ranjeni; držimo ih u potpuno normalnim uslovima. Ranjenima je pružena medicinska pomoć naših ljekara, stručna i sveobuhvatna pomoć.
Fabrika Azovstal je potpuno izolovana. Izdao sam uputstva, naređenje da se napad prekine. Tamo sada nema direktnih borbi. Da, ukrajinske vlasti kažu da u fabrici ima civila. U ovom slučaju, ukrajinska vojska mora da ih oslobodi, inače će raditi ono što su teroristi u mnogim zemljama uradili, što je ISIS uradio u Siriji kada je koristio civile kao živi štit. Najjednostavnije što mogu da urade je da oslobode ove ljude; tako je jednostavno.
Kažete da su humanitarni koridori Rusije neefikasni. Gospodine generalni sekretaru, zavedeni ste: ovi koridori su efikasni. Preko 100.000 ljudi, 130.000–140.000, ako se dobro sjećam, otišlo je iz Marijupolja uz našu pomoć i oni su slobodni da idu gdje žele, u Rusiju ili Ukrajinu. Oni mogu da idu gdje god žele; mi ih ne zadržavamo, ali im pružamo pomoć i podršku.
To mogu i civili u Azovstalu, ako ih ima. Mogu da izađu, tek tako. Ovo je primjer civilizovanog odnosa prema ljudima, očigledan primjer. I svako može da vidi ovo; treba samo da razgovarate sa ljudima koji su napustili grad. Najjednostavnije za vojna lica ili pripadnike nacionalističkih bataljona je da oslobode civile. Zločin je držati civile, ako ih ima, kao živi štit.
Održavamo kontakt sa njima, sa onima koji se kriju pod zemljom u fabrici Azovstal. Imaju primjer koji mogu da slijede: njihovi saborci su se predali, njih preko hiljadu, 1.300. Ništa loše im se nije dogodilo.
Štaviše, gospodine generalni sekretaru, ako želite, ako predstavnici Crvenog krsta i UN žele da pregledaju uslove njihovog pritvora i sami se uvere gdje i kako im se pruža medicinska pomoć, spremni smo da to organizujemo. To je najjednostavnije rješenje za naizgled složeno pitanje.
Hajde da razgovaramo o ovome.
(MONDO/Nedeljnik)
