U intervjuu za "Vajs", jedan od najboljih tenisera svijeta o svemu - povredi, uzorima, meditaciji, dobročiniteljstvu, podršci Hrvatima... "Trudim se da ostanem na Hristovom putu", kaže svjetski broj 1.
Novak Đoković se vratio u vrh tenisa, vratio se uprkos svim negativnim prognozama.
Pobedio je sebe, kaže on, osvrćući se na period kada se činilo da će ga povreda lakta zauvek odvojiti od terena.
U intervjuu za srpsko izdanje portala "Vajs" (Vice), Đoković je pričao o tom periodu, šta ga je motivisalo da se ponovo izdigne do visina, pričao je o tome kako meditira, kada je poslednji put sebi dao oduška, popio alkohol, ali i o temi koja će, nažalost, još dugo biti TEMA - pomirenju u regionu.
INTERVJU POGLEDAJTE OVDJE
"Povreda je definitivno bila velika prekretnica u mom životu. Ne samo u teniskom smislu, već i u ljudskom, karakternom pogledu. Ja sam nekako bio primoran da u tim trenucima uđem duboko u sebe i možda otkrijem neke dijelove sebe koje sam potiskivao godinama, koji su izašli na površinu u trenucima kada mi nije išlo. Kakvi su to trenuci? Pa to su te neke emocije koje su potisnute, možda neki i strahovi, neke brige, tako te neke stvari koje su se konkretno odnosile na, eto, mislim, bavljenje sportom, kao neka osnovna stvar. Pošto mi sportisti ako nemamo zdravlje i ako naše telo ne funkcioniše kao glavni alat na optimalnoj funkciji, ne možemo da se bavimo našom profesijom", rekao je Đoković.
Sam je odlučio koliko će da pauzira.
"Ja čvrsto vjerujem da je to ta viša sila, prosto, meni rekla na taj način - okej, sada više ne možeš i moraš da uzmeš pauzu. I ja sam uzeo veću pauzu nego što su mi neki doktori, da kažemo, prepisivali. Oni su govorili 3,4 mjeseca i ti si već okej. Ja sam rekao ne, hoću šest mjeseci, jer meni treba i mentalna pauza da se emotivno, potpuno, da kažem, napunim baterije... Bilo je toliko zasićenja. Ja sam nastavio i poslije Rolan Garosa, kada sam osvojio i zaokružio taj ciklus osvajanja četiri grend slema osjetio u neku ruku, da kažemo, veliki ponos i ispunjenost što sam ostvario taj neki toliko željeni cilj, godinama željeni cilj. S druge strane sam osjetio, takođe, jednu prazninu koju nisam do tada uopšte znao da postoji. Koja je to praznina? To je ona praznina, kao - gdje je svrha? Šta? Kako? Šta je sljedeće? I tu je, zapravo, bila jedna velika tranzicija u mom životu. Transformacija. Potpuno sam osjetio drugi dio sebe".
Poslije osvojenog Roland Garosa, Đoković je presekao. Pored te praznine desila mu se najznačajnija stvar u životu.
"Kada sam postao otac to mi je dalo još jedan ogroman polet i zalet i ja sam tada, zapravo, imao najboljih petnaest mjeseci u svojoj karijeri... Kada sam postao roditelj sam shvatio da sve to ima mnogo više toga u životu što ja prosto nisam, kako da kažem, posvetio dovoljno pažnje dijelovima sebe koji su možda, ono, u nekoj vrsti mraka ostali, zato što sam morao da razvijem toliku dozu discipline da bih dospeo do svjetskog teniskog vrha iz ovakvih uslova koji su bili u potpunosti kontra svakom nekom predviđanju da ću možda biti broj jedan".
PRITISAK i "SVJESNO DISANJE"
Kaže da više ne osjeća pritisak u onoj mjeri kao prije pet i više godina i da ne utiče na njega koliko je uticao ranije.
"Jer, prosto, sada imam i mnogo više vjere i stabilnosti i emotivne vjere u sebe u svoje mogućnosti i svoje kvalitete. Znam ko sam i šta sam i šta je moguće i na kraju ukoliko ne uspijem u nečemu što sam naumio to bolje podnosim".
A kako se ponaša u napetim situacijama, kada je odlučujući poen? Šta u tim trenucima primjenjuje?
"Svjesno disanje. Vrlo jednostavano, svjesno disanje. Svjesno disanje je najprostiji oblik meditacije, a i najprostiji oblik, prosto, smirivanja sebe, svojih misli i emocija koje mogu da dovedu čoveka do ludila. U mom slučaju, naravno, kao tenisera, ja sam dio individualnog sporta i nemam alternativu kada sam na terenu da tražim zamjenu i onda, ja vjerujem izuzetno u pripremu. Disciplina je dio pripreme. Disciplina je veoma važna za svakoga, a pogotovo sportiste, ali priprema kao jedna oblast obuhvata mnogo stvari. I zato sam ja nekako uvijek bio privržen holističkom, cjelovitom pristupu životu i mojoj karijeri".
MEDITACIJA, PSOVANJE, RAZBIJANJE REKETA
U fazi oporavka i mentalnog jačanja, Đoković je pristupio metodama koje ovdašnja javnosti baš i nije razumjela na adekvatan način.
"Ne meditiram nego tihujem, kako se već kaže. Ista stvar. U pravoslavlju postoji taj termin, trpljenje i tihovanje. Da, praktikujem meditaciju već unazad skoro deset godina. Meditacija je i pranje sudova. Meditacija je i gledanje u zvijezde. Meditacija je i kupanje, tuširanje. Meditacija je sve ono što čovjeka dovede u to stanje uma da je potpuno prisutan. To je ono što se naziva ritualnim. Dobro, mi smo malo, ono, što se kaže, tradicionalisti, konzervativniji smo u tom pogledu i sve što dolazi, da tako kažem, znanje spolja što nije naše se malo rezervisano prihvata i imaju možda pogrešno tumačenje toga. Ja praktikujem meditaciju i onu meditaciju koja je predstavljena u mejnstrimu: sjedneš, dišeš i budeš svjestan svog disanja. Svjestan tih misli, ne pokušavaš da ih stopiraš, već pokušavaš samo da ih posmatraš sa strane. Pokušavaš na taj način da se smiriš, da se kontrolišeš, da znaš šta se događa u tebi. Prosto, kako bih sve to definisao… Ta meditacija, taj unutrašnji rad, taj rad na sebi. Jedan od mojih životnih učitelja mi je rekao: 'Najveći rad koji ćeš imati u svojem postojanju u svojem životu sada i ovde je rad na sebi'. Ja nisam razumio šta to znači, do nedavno, do možda prije dvije, tri godine. Nisam razumio šta je on htio da kaže. Razumiješ samo onda kada se zapravo posvetiš tome i kada imaš želju da obogatiš, kako da kažem, svoj život time što postaješ jedno sa samim sobom. Jer mi koliko puta, i dan danas i ja, svako ko praktikuje tu meditaciju i kako god, ljudi smo, griješimo i ulazimo u situacije gdje nemamo iskontrolisanu emociju, nemamo iskontrolisanu reakciju. Pobjesnimo. Opsujemo, razbijemo nešto i tako dalje. Meni se to dešava na terenu. Ja razbijem reket. I ja nisam u tom trenutku uopšte ponosan na to zato što znam da ne šaljem dobru poruku omladini koja mene prati, jer mi kao sportisti uživamo veliku podršku i mnogo se omladine širom svijeta ugleda na nas, jer žele da postanu veliki i uspješni sportisti kao mi. I ja sam svjestan toga i trudim se da se u skladu sa time ponašam tako. Da moje riječi i djela budu u harmoniji sa time. Međutim, to nije slučaj uvijek. I prihvatam to kao neki stepenik u nekom svom razvoju".
O PODRŠCI HRVATIMA, POMIRENJU...
Tokom prošlogodišnjeg Svjetskog prvenstva u fudbalu, Đoković je bez oklijevanja rekao da navija za reprezentaciju Hrvatske. Mnogima u Srbiji se to njegovo opredjeljenje nije dopalo, mnogi su ga kritikovali, čak i pojedini iz vlasti.
Kaže da određene stvari, poput te podrške Hrvatskoj, radi instiktivno, prema osjećaju.
"Odreagovao sam iskreno i onako kako osjećam. Imao sam opomenu od ljudi koji su bili oko mene da to može da proizvede lavinu negativnih reakcija u javnosti i onda sam svjesno ipak pustio (na društvene mreže)... Ja sam se trudio da budem apolitičan i van svih tih zbivanja koja imaju negativan kontekst i koje su sporne. Trudio sam se uvijek da budem iznad toga. I izvan toga da se bolje izrazim. Međutim, osjećam nešto, želim to da uradim, ako nije to sada previše osjetljivo i delikatno, a to jeste bilo na granici. Jer je to jako jedna delikatna tema zbog tenzija komšijskih i ratova koji su ostavili i dalje su svježe rane ratova i ja se trudim da ne učestvujem uopšte i trudio sam se uvijek da ne učestvujem, ali sa druge strane mi pričamo o tome kako smo veliki hrišćani, a nismo u stanju da oprostimo. To je prva stvar. Znači, ja ne govorim da sada ljudi koji su nekoga izgubili u ratu treba nekoga da zaborave. I ja ne želim bilo šta njima da govorim, jer ja imam ljude oko mene koji su izgubili najbliže svoje u ratu i to je strašna stvar i to ne može da se zaboravi. I ja to prosto razumijem te ljude, saosjećam se sa njima, imam puno empatije i imam prosto, to je to. Ali, moje pitanje je: da li ćemo da ostanem zarobljeni u toj nekoj emociji mržnje i neprihvatanja ili ćemo da se izdignemo iznad toga i da nastavimo dalje u nekoj pozitivnijoj emociji poštovanja i razumevanja? Ja osjećam da je to ispravno i da je to pravilno i da ja ću tako da se ponašam i sada, onaj koji ne želi to da prihvati, imam puno poštovanje, jer svako ima pravo da se postavi kako želi, ali ja ću to tako da radim, jer osjećam da je to ispravno i da jedino tako možemo da imamo neku budućnost koja nam stvara neku vrstu prihvatanja i mira", kaže Đoković.
O MANAMA, ZABAVLJANJU, ALKOHOLU...
Gledano sa strane, Novak Đoković je jedan od onih koji su mane svedene na minimum. Evo šta on kaže o tome:
"Uvijek se zezam sa prijateljima, jedna od mojih većih mana je što kasnim stalno. Šalu na stranu, kao i svako imam sumnje. Imam negativne misli, pred meč i u svojoj svakodnevnici sa kojima se nosim na način da ih prvo prihvatim da su one dio mene. Jer recimo u početku nisam razumio šta to znači unutrašnji rad, kao što nisam razumio kako to znači, zato što sam imao neka prva iskustva da kažem sa nekim i ljudima i učiteljima iz tog domena života koji su mi govorili: 'Treba da naučiš kako da kontrolišeš misli. Treba da naučiš kako da budeš stalno pozitivan. Nema prostora za negativnošću'... Ja sam shvatio vremenom da je to nemoguće. Prosto nemoguće je biti pozitivan stoprocentno vremena. I drugo što sam shvatio je da je ta negativna strana mene i te emocije koje mi se pojavljuju nisu neprijateljske i da nisu strane da je to sada negde ušlo u mene, pa kao ja sam… Nego, prosto, to je dio mene i ja moram na neki način kao sa egom, to se često spominje kao borba sa egom, ustvari, ja nekako sada više težim ka tome kako se sprijateljiti sa egom i kako ga na taj način savladati, a ne ući u borbu sa njime kao da je neprijatelj i kao da je stran i onda na taj način pokleknuti u toj borbi".
IMA LI ĐOKOVIĆ PRAVO NA GREŠKU? "TRUDIM SE DA OSTANEM NA HRISTOVOM PUTU"
"Mislim da je ključno pitanje koje je, ustvari odgovor na ovo pitanje - prema kome ja nemam pravo, za koga ja nemam pravo na grešku? Prema javnosti. Pa to i jeste suština. Ja prema sebi, ja sebi dajem pravo da napravim grešku i prihvatam taj dio sebe, koji je faličan, koji je krhk, koji je lomljiv, koji je slabašan, koji je nestabilan, koji je neozbiljan, koji je možda nezreo i tako dalje. Ali, kako će neko drugi da prosto sagledava sve to i kako će neko mene da vidi i uzme u obzir kakva je njihova prizma, ja ne mogu da utičem na to. Ranije jesam, iskreno i danas, isto, naravno ne mogu da kažem da me ne dotakne kada me neko za nešto osudi. Ja sam inače pravičan kroz život čovjek i trudim se da ostanem na tom Hristovom putu, što kažu, istine pravde i ljubavi i kada nešto nije tako onda naravno da me dotakne, Ali u mnogo manjoj mjeri nego što je to bio slučaj ranije. Ne može da se isključi 100%. Jer ja sam javna ličnost i izgradio sam zajedno sa ljudima koji su oko mene brend koji jeste opšte prihvaćen i uspješan u svijetu sporta, a i šire i prosto moram da budem odgovoran i svjestan za svoje postupke, svoje riječi i svoja djela".
S tim u vezi je i često pitanje - da li Đoković sebi nekada daje oduška?
"Godinama već ne pijem alkohol. Ranije jesam povremeno i onda kao sportista koji rijetko pije alkohol, a to je opšte poznato, da prosto te jedna čaša bilo čega odmah ubaci u mašinu i onda ne znaš gdje si. Tako da, eto, ako mogu to tako da nazovem, imao sam takvih pijanstava puno. Toga se ne stidim, jer je to sastavni dio moga životnog putovanja. I ja isto težim ka tome da budem u potrazi za... da budem u potrazi za ispunjavanjem nekog cilja da kažemo sportskog, u potrazi za ovim, u potrazi za onim. I sada sam prestao da tragam, a više da budem. Manje vremena provodim u budućnosti, a više u sadašnjosti. Jer kada kažeš da tragaš za nečim, da l’ to bila sreća, da l’ to bila ljubav, pripadnost, šta god da je u pitanju, znači ti praktično sebe već nekako stalno sebe držiš u toj nekoj budućnosti i neizvjesnosti da l’ će se to nešto dogoditi, šta ja treba da uradim da bi se to dogodilo… Ja, inače vjerujem, i to praktikujem gotovo svaki dan, u moć vizualizacije. Znači, vjerujem da, i to mnogi sportisti su ranije govorili, nije da sam ja sada nešto izmislio toplu vodu, mislim, to sportisti uspješni, najuspješniji to praktikuju. Zamisliš sebe, kao što sam ja zamislio sebe sa sedam godina da ću osvojiti jednoga dana vimbldonski trofej i pravio od nekih improvizovanih materijala kući taj vimbldonski trofej i to je izuzetno moćna stvar. Ali treba da bude uravnotežena sa tvojim postojanjem u sadašnjem trenutku. I onda ta potraga, kako da kažem, u smislu mog duhovnog uzdizanja u svakom smislu i dalje postoji. Ali to je više razvoj, a manje potraga. Osjećam da nemam za čime da više tragam, zato što sve ono što tražim imam u sebi".
Pokušajte da se ne nasmijete: Nole i novinar iz Italije
IDOLI - BILO IH JE TROJICA
Poznato je da je Đokoviću, u počecima, idol bio Amerikanac Pit Sampras. Sampras je osvojio 14 grend slemova, ali je Novak nadmašio svog idola - ima ih 15. Zanimljivo, kada je Đoković stupio na tenisku scenu, Sampras je odlučio da prekine igračku karijeru.
"Moja prva dodirna tačka sa tenisom bila je njegov finalni meč, ja mislim ’91. ili ’92. godine u Vimbldonu. To je njegov prvi vimbldonski trofej. Gledao sam to i tu sam se zaljubio u tenis. I da kažemo, kocka sudbine je tako podesila da u to isto vrijeme, te iste godine kada sam gledao taj njegov duel, finale Vimbldona, pravila su se tri teniska terena ispred restorana na Kopaoniku gdje sam odrastao i koji su vodili moji roditelji", ispričao je Đoković.
Iako mu je Sampras bio idol, mnogo prisniji odnos ostvario je sa Andre Agasijem koji mu je jedno vrijeme bio trener.
"On mi je prijatelj i neko na koga uvijek mogu da se oslonim. I on mi je jasno stavio do znanja da uvijek mogu da računam na njega kao na mentora. I recimo sa njime imam prisniji odnos nego sa Samprasom, na primjer. Samprasa nisam 'ukačio', ali sjećam se prvog susreta koji smo imali. Bio je to Indijan Vels, mislim dvije hiljade i… Deseta godina, zapravo. Ja sam, mislim, bio jedini igrač u tom nekom svjetskom vrhu koji nije imao priliku da ga upozna i da ga vidi lično. Nekako smo se uvijek mimioilazili. I kada sam ga sreo bio sam toliko uzbuđen, sjećam se... Oduvijek sam nekako sanjao da upoznam svoja tri sportska idola. To su bili - Majk Džordan, Sampras i Alberto Tomba, jer dolazim iz porodice skijanja i ja kao isto strastveni skijaš sam obožavao Tombu. Do tog trenutka nisam nijednog upoznao. Sampras je bio prvi, logično. I sjećam se da sam mu prišao i kao šta da mu kažem, šta da mu kažem… Šta sada? Da l’ da ga pitam da igramo? I naravno, pitao sam ga, pošto sam ga vidio sa reketom, da li možeš, naravno. On je prihvatio i to je bilo nadahnuće veliko za mene".
ANEGDOTA SA MAJKLOM DŽORDANOM
Đoković je upoznao dvojicu od tri dječačka idola - Samprasa i legendarnog italijanskog skijaša Alberta Tombu (sa kojim ima želju da jednom skija). Legendu svjetske košarke Majkla Džordana još nije. A mogao je.
"Džordan je bio u Monte Karlu gdje živim već deset godina. I sjećam se, imao sam pauzu između dva treninga. Moja žena je otišla da se šeta gradom sa svojom sestrom. Meni je zvonio telefon i to je bilo pijre nego što smo bili roditelji kada smo još imali malo vremena da se odmorimo, između treninga. Utišao sam telefon, da mi ne zvoni, kako bih se malo odmorio... Kad vidim nešto svijetli, svijetli, svijetli, ono vibrira. Reko šta je, ko me zove, ona me zove. Pet propuštenih poziva. Ja se javljam, sjećam se tog trenutka kao da je juče bilo. Ona kaže: 'Džordan je ispred mene na pet metara'. Ja kažem: 'Molim?'. Ona kaže: 'Majkl Džordan, tvoj idol, kojeg hoćeš tako žarko i jarko da upoznaš je ispred mene. Dolazi ovdje!'. Ja ne znam šta mi je bilo, al’ sam joj rekao: 'Ja ne mogu zato što imam trening popodne i moram da se odmorim…'. Majke mi sam to rekao. Spustio sam slušalicu i onda sam razmišljao i naravno poslije deset minuta preznojavanja, kao šta sam to uradio, pokupio sam se i otišao do nje. Ali, Džordan je već bio otišao. I to je taj trenutak, ali nema veze. U svakom slučaju, ovaj, imaćemo priliku negdje da se upoznamo. Čujem da je strastveni golfer".
FILANTROPIJA (DOBROČINITELJSTVO) - "TO SE NOSI IZ KUĆE"
Novak Đoković i njegova supruga Jelena na čelu su Fondacije koja pomaže decu Srbije. Fondacija je do sada otvorila ili renovirala 43 vrtića u Srbiji.
Novak i Jelena otvorili vrtić, pa đuskali sa decom VIDEO
Prije nekoliko godina, Đoković je, kao ambasador UNICEF-a, imao dirljiv susret u Beogradu sa izbjeglicama iz Sirije. I danas se sjeća tog susreta sa djevojčicom i njenom majkom.
"Otišao sam u dio gdje su bila djeca i krenuo sam da se igram sa jednom djevojčicom koja je imala između dvije i tri godine. Donosila je neke igračke male. Mislim da smo se igrali lego kockicama i onda je ona odlazila do neke vage, pa je mjerila. Prosto, ušli smo u neku igru. I ja sam prosto zaboravio na sve te okolnosti, situacije i sve što se događa i potpuno sam se posvetio tom djetetu. Mnogo smo se lijepo igrali i poslije, ne znam, desetak minuta je neko došao iza leđa i to je zapravo bila majka koja je pričala na njihovom jeziku sa njihovom ćerkom. Ćerka je ustala i pogledala je onako i krenule su da joj suze oči. Prišao je prevodilac i ja sam pitao šta se događa. On je rekao: 'Pa oni sada moraju da idu'. Pitao sam ga: 'A gdje idu?'. Nije mi odgovorio. I u tom trenutku je bio, da kažem, jedan izliv emocija i prosto, ne znam, to je svaki put kada pomislim na to jedno bolno i emotivno iskustvo, jer sam pomislio samo kuda će oni ići, gdje idu? Oni ne znaju gdje idu, ne znaju da li imaju krov nad glavom. Ne znaju da li će im se ispuniti neka osnovna, ljudska prava. Takve situacije u životu, prosto, daju čovjeku jednu perspektivu i nekako ti dozvoljavaju da ceniš više stvari u životu koje imaš. I zahvalan sam što sam imao to iskustvo, jako sam zahvalan. I trudim se da svoju djecu vaspitavam na taj način i da sam živim, da tako kažem, u neku ruku skromno i svjesno da postoje, velika većina, zapravo, stanovništva na ovoj planeti nema osnovne potrepštine".
Nastavio je:
"A mi se žalimo za neke stvari što nemamo Internet u sobi...".
Otkad zna za sebe, kaže, da uvek treba pomagati drugima. To je nešto što je "ponio" iz kuće.
Pa iskreno, otkad znam za sebe. Kada si prepoznao da je došao trenutak da to sada uradiš?
"Početak je bio odmah u kući. Neke vrijednosti, saosjećanje, empatija, svjesnost o drugima, a mislim i okolnosti u kojima sam ja odrastao su meni dozvolile u stvari da shvatim... Fondacija ječetiri godine fondacija funkcionisala po principu ko god pita, mi ćemo se potruditi da mu damo, da mu pomognemo. Međutim, onda smo shvatili da prosto ne možemo tako da nastavimo. Jer ne može čovjek stvarno svakome da pomogne i da izađe u susret, i prosto nema čovjek ni vremena ni energije za to. Onda smo se usresredili više na prevenciju i ulaganje u budućnost, a manje na sanjiranje i rehabilitaciju u okviru fondacije. Mi lično i dalje pomažemo na raznorazne načine, ali u okviru fondacije postoji ta misija, a to je predškolsko obrazovanje. Rani razvoj djeteta. Više od 50 odsto djece u tom trenutku nije pohađalo predškolske ustanove ili bilo koje predškolske programe. I postojalo je jako malo svijesti o ranom razvoju djeteta. Šta zapravo predstavlja jedan vrtić, jedna predškolska ustanova? Tu nije bilo samo finansijsko pitanje, pitanje sredstava, nego i kulturološko pitanje i moja porodica i ja, a moja supruga prije svega, smo se potpuno predali tome da formiramo, da kažemo, strukturu, jednu jaku fondaciju koja je i dalje mlada, ali da imamo ljude dobre volje, dobrog srca koji, prije svega, razumiju šta je filantropija, imaju saosjećanja za druge, a i naravno koji su kompetentni u svom poslu, koji će svojim kolektivnim naporom doći do tog nekog krajnjeg cilja za nas, a to je da svako dijete u Srbiji ima pristup nekoj predškolskoj ustanovi ili programu".