Djela za koja su optuženi, sporazumno zarad manje kazne, priznalo 19 optuženih, od kojih samo dvoje nisu Srbi.
Od ukupnog broja potvrdnog izjašnjenja o krivici, 17 je poteklo od srpskih optuženika, a dva od hrvatskih. Oni su, kako navode u Tribunalu, na taj način i sami pomogli utvrđivanju materijalne istine, što je jedan od ciljeva ovog suda.
Potvrdno izjašnjenje o krivici, prema podacima Haškog suda, uključivalo je u više navrata i svjedočenje optuženog protiv pojedinaca višeg ranga, čime je osiguravana osuđujuća presuda najvažnijim počiniocima zločina u vrijeme ratova na području bivše Jugoslavije.
Pored toga, priznanje krivice štedi vrijeme i sredstva, a može i da svjedoke-žrtve, poštedi stresnog iskustva svjedočenja pred sudom.
Najvažniji efekat priznanja krivice za optuženog je taj što ga sud cijeni kao olakšavajuću okolnost prilikom odmjeravanja kazne i izriče blažu od one koju bi optuženi inače dobio.
Sporazum o priznanju krivice je prema pravilima Tribunala dogovor između Tužilaštva i optuženog, ali prije nego što sud prihvati da sasluša izjašnjavanje optuženog o krivici, on mora da se uvjeri da je ono bilo dobrovoljno, da nije dvosmisleno i da činjenice koje iznosi ukazuju na njegovu odgovornost.
Prema podacima suda u Hagu, izjave optuženih date u prilog pozitivnog izjašnjenja o krivici često sadrže informacije, ili dokaze koji su prethodno bili nepoznati zajednicama ili porodicama žrtava, a u nekim slučajevima, optuženi su čak objašnjavali događaje time što svjedoče protiv svojih saučesnika.
Tokom većine priznanja, optuženi su se pokajali za zločine koje su počini i u više navrata izrazili nadu da će njihovo kajanje doprinijeti pomirenju među narodima bivše Jugoslavije.
Prvi optuženi koji je priznao krivicu 1996. godine bio je vojnik 10. diverzantskog voda odreda vojske bosanskih Srba Dražen Erdemović, koji je nakon toga osuđen na pet godina zatvora, a potom je svjedočio u više postupaka pred Tribunalom i, kako navode u tom sudu, "pružio značajne i detaljne dokaze o počinjenim zločinima".
On je tada potvrdio da je nakon zauzimanja Srebrenice u julu 1995. godine učestvovao u pogubljenju stotina nenaoružanih bosanskih muslimana iz te enklave.
Njegov primjer potom su slijedili premijer SAO Krajine Milan Babić koji je zbog zločina u Hrvatskoj osuđen na 13 godina zatvora i u toku izdržavanja kazne preminuo, kao i Biljana Plavšić, osuđena na kaznu od 11 godina zatvora, koju je nedavno izdržala i vratila se iz švedskog zatvora u Beograd.
Da su krivi priznali su i Predrag Banović, Ranko Češić, Miroslav Deronjić, Damir Došen, Miodrag Jokić, Dragan Kolundžija, Darko Mrđa, Dragan Nikolić, Momir Nikolić, Dragan Obrenović, Duško Sikirica, Milan Simić, Stevan Todorović i Dragan Zelenović.
Jedina dva Hrvata koja su priznala krivicu su Miroslav Bralo i Ivica Rajić.
(Tanjug)
