U američkoj administraciji u junu 1995. godine postojalo je ozbiljno neslaganje o tome kako bi trebalo da izgleda američka politika prema BiH.
Prema britanskim dokumentima sa kojih je nedavno skinuta oznaka tajnosti, tadašnji američki predsjednik Bil Klinton priklonio se umjerenoj struji i odbio da se umiješa u rat.
Kako proizlazi iz dokumenata iz juna 1995. godine, čiji sadržaj su objavile banjalučke Nezavisne novine, glavni sukob u američkoj administraciji se vodio između tadašnje američke ambasadorke u UN-u Medlin Olbrajt koja je zagovarala jači američki angažman i zamjenika savjetnika za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Sendija Bergera koji je bio protiv toga da se Amerika umiješa.
U dokumentu u kojem je prepričan razgovor britanskog premijera Džona Mejdžora i Klintona bilo je riječi o finansiranju Snaga za brzi odgovor UN-a, koje je trebalo razmjestiti u BiH.
Tema razgovora je bio napor u američkoj administraciji i Kongresu da se Bošnjacima ukine embargo na oružje i da SAD obustave finansiranje UN trupa.
U dokumentu je naglašeno je da je Klinton želio da plati UN i spriječi ukidanje embarga, ali da je bio suočen s otporom u Kongresu.
"Predsjednik Klinton nam je rekao da su članovi Kongresa naivni ako su vjerovali da je dovoljno podići embargo na oružje i onda mirno odšetati. Bilo bi jako loše kada bi SAD snosile krivicu za propast UNPROFOR-a. Klinton se plašio da su ga Bosanci (muslimanska/bošnjačka strana u ratu u BiH) pokušali namamiti da učini upravo to", navedeno je u dokumentu.
Na to je, dodaje se, premijer Mejdžor konstatovao da je iluzorno ako Bošnjaci očekuju da će se SAD boriti na terenu za njih.
"Klinton je odgovorio da, dok god je on predsjednik, Bosanci neće uspjeti u tome. Niko od nas, ni Velika Britanija ni SAD, ne bi trebalo da bude umiješan u rat na bilo čijoj strani", citira se u dokumentu.
Prema dokumentu, Mejdžor je odgovorio da bi to tako trebalo reći bh. strani, a Klinton je uzvratio da ni on ni iko od njegovih savjetnika ne vjeruje da Bosanci mogu dobiti rat ako bi se UN povukao.
Zanimljiv je i izvještaj o posjeti Harisa Silajdžića SAD, u kojoj je tu zemlju, kako je istaknuto, okrivio za saučesništvo u "genocidu Srba nad Bošnjacima."
"Kristofer Hil je Silajdžiću danas (14. jun) rekao da je situacija veoma opasna i da će, ako krenu u veliku ofanzivu, Bosanci biti sami. Hil nam je ispričao da je Silajdžić ovo loše primio i čak odbio da izađe na konferenciju za novinare", naglašeno je u jednom od dokumenata.
Što se tiče finansiranja UN-a, kroz dokumente se stalno provlači skepsa Amerikanaca prema sposobnosti UN-a na terenu, a naglašeno je i da je Olbrajtova govorila da je problem specijalni izaslanik generalnog sekretara UN-a Jasuši Akaši, jer bi pod njegovom komandom, kako je tvrdila, Snage za brzi odgovor bile neefikasne.
U jednom transkriptu razgovora u kancelariji britanskog premijera konstatovano je da je uskraćivanje finansiranja UN-a od SAD "neodgovorna i ilegalna akcija".
I Pedi Ešdaun je izrazio razočaranje što su SAD odbile da finansiraju Snage za brzi odgovor UN-a, uz napomenu da "UN, Bosanci i naše trupe" plaćaju veliku cijenu.
Pitanje finansiranja ove UN-ove jedinice je na kraju riješeno, a u dokumentima se ključna uloga daje britanskoj diplomatiji.
Oslobađanje UN-ovih vojnika koje su Srbi uzeli za taoce nakon što su počeli NATO udari, bilo je tema brojnih dokumenata koje je nedavno objavio Nacionalni arhiv Velike Britanije.
"Nakon prvog talasa uzimanja talaca, tadašnji predsjednik Francuske Žak Širak je naredio trupama da se svaki vojnik radije bori do smrti nego da dozvoli da ga uzmu za taoca", rečeno je u jednom dokumentu.
Nakon što su Srbi oslobodili taoce, u jednom od dokumenata ističe se da su Srbi potcijenili odlučnost međunarodne zajednice, uz prijedlog da se nastavi psihološki, politički i vojni pritisak na Radovana Karadžića, Ratka Mladića i Slobodana Miloševića.
Vlada Britanije je, kako je naglašeno, poslala depešu u Pale, u kojoj je Karadžiću i Mladiću zaprijetila da će ih lično smatrati odgovornim ako se nešto desi britanskim vojnicima. Međutim, napomenuto je i da je potrebno i američkoj i bh. strani objasniti da se UN neće svrstavati na bh. stranu protiv Srba.
Bilo je riječi i o tome da je tadašnji ruski predsjednik Boris Jeljcin pritiskao Slobodana Miloševića, ali da je postojala sumnja koliko je Milošević imao uticaja da pritisne Karadžića.
Dosta dokumenata se bavi i pregovorima s tadašnjim potpredsjednikom RS Nikolom Koljevićem i Ratkom Mladićem o oslobađanju trupa UN-a.
Osim o finansiranju UN-a, mnogo dokumenata govori i o upotrebi dvostrukog ključa, odnosno pravila da NATO smije da izvede vazdušne udare samo ako se i NATO i UN usaglase, što je posebno ilustrovano odbijanjem UN-a da da saglasnost za bombardovanje "Mahovljana", aerodroma kraj Banjaluke.
"Rečeno nam je da su Taktičke vazdušne snage NATO-a predložile da se izvede NATO napad na Banjaluku u naredna 24 časa, kao odgovor na to što su dva aviona otuda juče poletjela i vratila se. Ovaj prijedlog je prihvatio i komandant Južnog krila NATO-a. Konsultovali smo UN i general Havijer je odbio dati odobrenje. Usljed toga, ne treba očekivati bilo kakvu akciju", naglašeno je u dokumentu od 21. juna 1995.
