Pored zvanično priznatih zemalja, u svijetu postoji skoro isto toliko izmišljenih.
(Za Mondo piše: Aleksandra Savić)
Imena država spadaju u jednu od uzbudljivijih oblasti lingvistike. Možemo ispitivati njihovu etimologiju, rasprostranjenost ili ustaljenost oblika u svjetskim jezicima, trenutak kad su ušli u našu kulturu, te nazive njihovih stanovnika.
Imenima država i autonomnih jedinica pozabavio se i pravopis, pa je pravilo da se sve riječi u službenom nazivu ispisuju velikim slovom (Sjedinjene Američke Države, Novi Južni Vels), a simbolička, neprava ili ustaljena imena zajednica samo prvim početnim (Evropska unija, Rimsko carstvo).
Neke države nazvane su prema stanovnicima ili plemenu koje je i obrazovalo tu zajednicu (Srbija ili Avganistan, zemlje Srba i Avgana), a neke po različitim osobinama same teritorije (Crna Gora ili Island, planinska zemlja i zemlja leda). U tom izvornom obliku ustalile su se i kod nas. Za određena imena pouzdano znamo kada su se počela koristiti u našem jeziku (Grčka je prvi put zabilježena u 18. vijeku). Pojedine su se zvale drugačije nego što ih danas poznajemo, pa je Rumunija davno bila Muntenija a Poljska Leđan.
Nejednako imenovanje u različitim jezicima svijeta podrazumijeva i politička i jezička usaglašavanja. U ovu grupu spornih naziva spada nedavna promjena imena Holandija u Nizozemska. O nazivu je raspravljao čak i Odbor za standardizaciju srpskog jezika.
Utvrđeno je da je ispravan naziv Holandija, bez obzira na to što je zemlja promijenila ime.
Obala Slonovače sama je zahtijevala da se njeno ime odsad ne prilagođava u drugim jezicima. Po istom maniru transkripcije, nekada su Farska (Ferjarska) ostrva kod nas bila poznata kao Ovčja ostrva, a danas se uglavnom ne prevode.
Postoje imenovanja koja su karakteristična samo za naš jezik ili za Slovene uopšte. Takva je na primjer Poljska (nekada i Poljačka), koja je dobila ime po narodu koji živi po poljima, livadama i ledinama, ili Njemačka, čiji su stanovnici prozvani Nijemcima. Iako znači doslovno nijem, ovo je porijeklo metaforičko i odnosi se na strance, ljude koji mrmljaju dok govore i teško ih je razumjeti. Naziv nosi dozu stereotipnosti.
Kao posebno interesantan jezički fenomen pojavljuju se izmišljene ili namaštane zemlje. Ponekad su kao motiv preuzete iz već postojećih djela, kao što su Liliputanija, zemlja iz Guliverovih putovanja. Nerijetko se prerađuju već poznati mitovi i legende kao što su Hiperboreja, koju je obišao Miloš Crnjanski, Pavićeva zemlja Hazara, ili Eldorado, imaginarno mjesto u Južnoj Americi.
Međutim, to su najčešće nazivi čije nam je porijeklo potpuno nepoznato, osim što je – kako bi lingvisti rekli – „providnoˮ. Tako imamo nedođiju, nigdjezemsku, tunguziju, dembeliju ili dembelanu, bestragiju, nepovrat a ponegdje se pominju prokletija i murtenica. Uglavnom ih prepoznajemo u nekim ustaljenim frazama ili psovkama.
Opisuju se kao zabačene, daleke zemlje iz kojih nema povratka. Nalaze se „tamo gdje na nebu padaju pečeni vrapciˮ, „gdje je i Bog rekao laku noćˮ, „gdje teče med i mlijekoˮ, „Bogu iza noguˮ, „Bogu iza leđaˮ i „Bogu iza tregeraˮ.
Nigdjezemska predstavlja očitu vezu sa Nizozemskom, u sebi sadrži riječ nigdje, što je mjesto dugotrajne odsutnosti. Nedođija je domovina Petra Pana, ali je zabilježena i kao psovka (idi u nedođiju / idi u peršun). Tunguzija stvarno postoji i to u dalekom Sibiru, pa će to biti tačno objašnjenje naziva, a ne da je to – kako neki tvrde – eufemizam za riječ zadnjica.
Dembelija je nastala od turske riječi dembel, koja označava ljenjivca, zgubidana i gotovana.
Za kakvog neradnika često se kaže da je iz zemlje dembelije. Predstavlja mjesto puno izobilja, gdje se ama baš ništa ne mora. Opjevana je i u jednoj dječjoj pjesmici stihovima „sreli smo jednog deliju, traži zemlju dembelijuˮ.
Murtenica je nepoznato, zabačeno mjesto. Ne zna se pouzdano porijeklo naziva, osim što se zasigurno može dovesti u vezu sa imenicom smrt. Obično se za nekog sumnjivog čovjeka kaže „ovaj ti je došao iz murteniceˮ.
Jezik desetinama godina čuva različite funkcije ovih lokaliteta: spominju se kao obećane zemlje, zemlje izobilja, izdržavanja kazne ili, jednostavno, predstavljaju izraz svima bliske, neuništive nade da postoji bolje mjesto – naše „malo sutraˮ.