Malo kojem piscu sa naših prostora je pošlo za rukom da mu roman bude nominovan za NIN-ovu nagradu. Književniku Stevi Grabovcu već dva puta.
Nakon njegovog prvog romana “Mulat albino komarac”, i drugi “Poslije zabave” ušao je u uži izbor (od 12 romana) za prestižnu književnu nagradu koja se dodjeljuje od 1954. godine
Mučna svakodnevnica, rane iz prošlosti produbljene ratnim nedaćama koje su obilježile generaciju kojoj pripada i Grabovac, uobličene su u britke rečenice, koje odlikuju njegove romane.
Grabovac je u intervjuu za MONDO, između ostalog, pričao o inspiraciji za pisanje, likovima iz svojih romana, ali i nominaciji za 70. NIN-ovu nagradu, čiji dobitnici bi trebali biti saopšteni 29. januara.
- Izgleda da znate recept pisanja za "NIN-ovu" nagradu? Da li se vaš stil pisanja promijenio u vremenu između dva romana i jeste li svjesno eksperimentisali sa drugačijim književnim elementima u drugom romanu, koristeći prethodna iskustva?
"Nema tu nikakvog tajnog recepta. Priča se dogodi kad ona hoće, a ne kad mi to želimo. Da ne zvuči kao mistifikacija, radi se prosto o činjenici da neke priče nosimo sa sobom i u sebi godinama, ali kada se desi pravi trenutak one mogu da se uobliče u književnost.
Ja se uvijek nekako pridržavam onog što bi prostim riječnikom nazvao – „minimalistički stil“, to jest pokušavam da pišem što svedenije, ali nekad pojedine stvari moramo napisati drugačije, otud možda i izvjesno eksperimentisanje s mojim načinom pisanja."
- Brod je grad koji ima veliku ulogu u oba romana. Da li na ovaj (svoj) grad sada gledate drugačijim očima nakon što je bio centar radnje obje knjige koje su doživjele/doživljavaju uspjeh?
"Brod je oduvijek izvor tih priča koje sam prethodno pomenuo. Normalno, tamo sam proveo (još uvijek) veći dio svog života. Na Brod jedino gledam s nekim očima dječije nostalgije i ništa drugo, odavno to nije grad u kome sam odrastao. Odlaziš tamo gdje možeš živjeti, a ne ostaješ tamo gdje ćeš umrijeti od gladi. Radi se o prostoj računici."
- Bavite se često likovima koje je sredina odbacila ili koji su iz nekog razloga na lošem glasu. Ti likovi prednjače u Vašim romanima. Kako ste istraživali, izgradili i razvijali likove u oba romana i da li se sada više saosjećate sa njima?
"Nije bilo nikakve potrebe za istraživanjem, kako rekoh, odrastao sam tamo, odlično poznajem takve sudbine, uostalom, i moja lična sudbina je jedna od takvih, tako da tu nema potrebe za nekim istraživačkim radom. Što se tiče saosjećanja, naravno, sve su to ljudi koje još uvijek iskreno volim."
- U romanu „Poslije zabave“ Vaš lik često odbija komplimente i ima nisko mišljenje o sebi, pa i kada se radi o pisanju. Kako Vi posmatrate to u stvarnom životu i ima li sada druga po redu nominacija za NIN nekog uticaja na Vaše poimanje sebe kao pisca? Daje li Vam novu inspiraciju i želju za pisanjem?
"Potreba za pisanjem je neobjašnjiva. I to je naprosto tako. Mudriji od mene nisu dokučili nekakav konačan odgovor, pa sigurno neću ni ja. Tako da je pisanje sastavni dio mene. A čini mi se da mogu pisati sve dok imam nešto da kažem. Nema tu potrebe ništa forsirati, ako dođe vrijeme kad više ne budem imao šta reći, neću više pisati.
Vjerovatno se i do ove spoznaje dolazi s godinama, sigurno je da ovako nisam razmišljao sa dvadaset, ali danas mi je jasno da pisati na silu znači isto što i jesti na silu; organizam se i navikne, ali se udebljaš i potencijalno razboliš, a s ovim potonjim imam iskustvo, tako da se bar s pisanjem ne bih zezao."
- U drugom romanu imamo priliku da uporedimo ratnu generaciju koja napuštala državu i onu koja je bila svjedok ratnih zbivanja, a u koju spadate i Vi. Slažete li se sa uobičajenim opisom da je pisanje o tome poslužilo kao vid terapije i da je pisanje uopšte jedan vid terapije? Koji su Vaši razlozi zašto ste izabrali da ostanete ovdje da pišete i da li se kajete?
"Ostao sam ovdje jer nikada, a ni danas to ne mislim, da je trka za nekom materijalnom sigurnošću jedino za čim trebamo težiti. Uostalom, svi to rade, i svi su nesretni. Dobro, reći će neko: od kud tebi pravo da kažeš kako su svi nesretni, ali zaista, nije na meni da to tvrdim; tu svako treba da pogleda u sebe i sam sebi kaže koliko je zadovoljan.
Ja znam ono što vidim. A da li se kajem; pa čuj, mislim da je prekasno za mene da sada razmišljam o nekim drastičnim promjenama, nisam spreman da se verem po skelama na baušteli po Evropi, tako da o tome ni ne razmišljam.
A pisanje kao terapija; iskreno, čak mislim da to u ovoj modernoj new age psihologiji i postoji – „terapijsko pisanje“ – predmet koji se uči i primjenjuje. Mislim, iako nemam pojma šta je to konkretno, da to nema ama baš nikakve veze sa književnošću. Pisanje je rad i posvećnost, kakva crna terapija, zapravo, kopanje po ranama može ih samo inficirati, recimo to metaforički."
- Stvarni zločin je bio podloga za roman "Poslije zabave", čak je i glavni negativac imao sličan nadimak kao lik iz stvarnosti. Da li je ovaj zločin zaboravljen zbog nacionalnosti žrtava, umješanosti stranaca ili se jednostavno nije uklapao u važeći narativ o dobrim i lošim momcima? Da li Vam je bila namjera da svojim romanom možda podstaknete neke državne ili inostrane institucije da se pozabave njime, procesuiraju vinovnike i na kraju rasvijetle zločin?
"Ja ne znam zašto je taj zločin zaboravljen. To bi trebalo pitati one koji znaju. A mislim da bi svaki dio vašeg pitanja mogao biti i odgovor. Iskreno, mislim da ja ne mogu podstaknuti nikoga ni na šta. Moj cilj je bio da i ja ne budem jedan od onih koji će to naprosto zaboraviti. Mislim da je to, između ostalog, i služba književnosti – da sačuva. Umjetnosti uopšte. Jer, kad pročitate prost podatak: „tu i tu, tada i tada, pobijeno je toliko i toliko ljudi“ – to vama ništa ne znači, samo broj, gola statistika, umjetnost je ta koja bi trebala da udahne život tim ljudima. Jer su isto tako bili ljudi baš poput nas."
- Svaki rat je strašan i za sobom ostavlja pošast nemjerljivih razmjera. Mislite li da se dovoljno piše o zločinima koji su se dogodili u prethodnom ratu i da li pominjanje te štete može da poveća svijest kod ljudi da nam se to nikada više ne dogodi?
"A ovo je sada jako široka tema. Govori se, relativno, o zločinima, ali svijest se nikada neće povećati tako što ćemo i dalje pljuvati jedni po drugima. Dovoljno je samo vidjeti neke komentare na društvenim mrežama da vam bude jasno koliko mržnje još ima, koliko nas je sve oslijepila i osakatila. Mene stvarno ne brinu političari kojima je u opisu posla da se svađaju, ali ako nekakvi klinci gube i po nekoliko sati da bi pljuvali po pripadnicima drugih naroda i prepirali se sa istim, e to me brine."
- Mimo pisanja, čime se zanimate i da li gledate ili pratite političku situaciju u BiH i smatrate li da se rat može ponoviti?
"Pošteno govoreći: bavim se svojim poslovima. I bukvalno i u prenesenom značenju. Radim, moj posao mi je svakodnevna obaveza i to mi odgovara, pisanje se uklapa sa njim onako kako može i to je do sada funkcionisalo.
E sad vjerujem da će mnogi prevrnuti očima, ali moj odgovor je – ne. Ne pratim politiku. Da, znam, barem koliko trebam, ko je ko, to jest mogu prepoznati te ljude na fotografijama, ali iskreno – sve mimo toga me ne zanima. IImam pametnija posla.
Ma kako god se ne slagali sa mnom, samo ću reći da je život prekratak da bi ga trošili na gluposti. Šta god to značilo, treba iskoristiti svaki bitan trenutak, toliko znam i toliko sam naučio do sada. A da li se rat može ponoviti... pa ja mislim da mi nismo ni izašli iz rata, ako ćemo iskreno, a svaki rat se može ponoviti dok god ima onih koji hoće da ratuju."
(MONDO)