Iza slavnog Ivana Meštrovića, osim njegovih vajarskih djela, monumentalnih objekata i arhitektonskih nacrta ostalo je i mnoštvo priča o njegovoj lošoj naravi, hirovitom ponašanju i nezasitom seksualnom apetitu praćenom brojnim avanturama.
Ruža Klajn rođena je u selu Donja Višnjica 1883 godine, u jevrejskoj porodici Maksimilijana Klajn.
Imala je čak dvanaestoro braće i sestara, ali broj djece nije spriječio njenog oca da svima obezbijedi odlično obrazovanje.
Nakon školovanja u Sarajevu, Ruža se pridružila porodici u Beču. Bila je vrlo obrazovana i govorila je nekoliko svjetskih jezika.
U Beču je radila kao u salonu damskih šešira i upravo tu se jednog dana 1904. godine odigrao sudbonosni susret – Ruža je srela prosperitetnog, ali siromašnog dvadesetogodišnjeg studenta vajarstva Ivana Meštrovića.
Fatalna privlačnost
Bila je to ljubav na prvi pogled. Bar sa Ružine strane. Meštrović iz tog vremena bio je nizak i suvonjav tip, ali su njegove lokne i orlovski nos strahovito privlačili žene. Mladi umjetnik je to i te kako znao da koristi.
Ružin otac nije odobravao vezu svoje ćerke sa, kako ga je nazivao - “seljačićem” koji je, gotovo bez novaca u džepu, studirao vajarstvo na bečkoj akademiji. Kad Ruža nije htjela da prekine vezu sa Ivanom, otac ju je 1905. protjerao iz kuće.
Ruža je zajedno sa Meštrovićem živjela dvije godine prije nego što se 1907. udala za njega. Vanbračna zajednica bila je žestoko osuđivana. U međuvremenu, godinu dana ranije, Ivan Meštrović je već imao svoju prvu samostalnu izložbu, njegov rad je postao popularan i počeo je da zarađuje dovoljno za učešće na međunarodnim izložbama na koje je putovao sa Ružom.
Uprkos Ružinom jevrejskom porijeklu par je prilikom vjenčanja imao crkvene obrede. Zbog siromaštva koje im je još uvijek “disalo za vratom” Ruža nije željela da ima djecu. Meštroviću koji je bio veliki tradicionalista i vjernik ovo je jako teško palo. Poslije, kada su im se finansijske prilike popravile, Ruža nije mogla da zatrudni.
Žena u sjenci
Ruža je sa Meštrovićem do 1911. godine uglavnom živjela u Rimu. Bila mu je “dragocjena pratilja” i njena velika zasluga bila je munjevit uspjeh i Meštrovićev uspon na društvenoj ljestvici. Pametna, lijepa i obrazovana, svuda se dobro uklapala i bila omiljena u svakom društvu, uvodeći u njih i svog, pomalo ekscentričnog supruga. Sve ovo vrijeme njena karijera bila je “na čekanju”.
Bračna sreća nije dugo trajala. Ruža je bila srdačna i topla supruga, ali teško je podnosila Ivanove sve češće ljubavne izlete i avanture. Postala je poznata po ljubomornim ispadima, a svađe su postale svakodnevica.
"Ti si mučitelj žena. Ja tvoje ljubavnice ne mrzim, nego ih žalim. Radi što hoćeš, pa ako hoćeš, imaj i dijete. Samo udesite da se to ne zna", rekla je jednom prilikom Ruža Ivanu.
Meštrović je bio vrlo zaljubljive prirode i Ruža je toga bila potpuno svjesna. U svojoj autobiografiji “Vatra i Pepeo” vajar je godinama kasnije prilično otvoreno pričao o svojoj fascinaciji erotikom. Čvrsto je vjerovao da je između muškarca i žene bitan i moguć jedino tjelesni odnos.
Meštrović opisuje odnose sa nekoliko svojih ljubavnica, razotkrivajući svoje viđenje seksualnosti, kao i to kakav tip žene (ili “ženke”, kako je znao da naziva drugi pol) ga najviše privlači.
Ovakve poglede na svijet, stalna govorkanja po čaršiji i samoću, Ruža je sve teže podnosila.
Teški ljubavni jadi
Jedno vrijeme, Ružina glavna suparnica bila joj je Ružena Zatkova Kvoščinski, fatalna crnka kojoj je vajar posvetio dva poglavlja u svojoj autobiografiji. Njena mu se građa tijela, pisao je, činila stvorenom “samo da ljubi i rađa”.
U sumanutim pokušajima da odvoji muža od “demonske Zatkove”, kako ju je zvala, Ruža je u Londonu Meštroviću namještala mnoge mlade zavodnice naivno vjerujući da će mu one, u vrtlogu strasti i požude, skrenuti misli sa žena sa koje se emotivno vezivao.
Ironično, Ruža je u ovome bila dosta uspješna, a Meštrović nije mnogo birao. Ljubavnice su se ređale, a tu treba pomenuti Mariju Račić Banac, ženu uglednog dubrovačkog trgovca čije lice se našlo na mnogim njegovim djelima.
Nakon što je Ruža saznala za Meštrovićevu ljubavnu vezu s Olgom Kesterčanek, prelomila je i riješila da je dosta. Otišla je u Njemačku gdje je od početka 1922. bila na školovanju u Drezdenu. U Zagrebu 1923. izlagala je na “Proljetnom salonu” u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.
Život bez Ivana
Od Ivana Meštrovića Ruža se službeno razvela 1925 godine. Nakon rastanka, umjetnost je poprimala sve značajnije mjesto u njenom životu. Izlagala je u Zagrebu, Španiji i Južnoj Americi.
Posebno je bila aktivna na humanitarnom planu. Sama i sa dubokim saosjećanjem sa socijalno ugroženim posvetila se pomoći prosjacima, beskućnicima i ljudima sa društvenog dna.
Tokom karijere je stvorila stotinjak radova uglavnom nakon rastanka sa Meštrovićem. Umrla je u svom zagrebačkom stanu 1942. nakon teške bolesti. Bilo joj je 58. godina.
Ironično, uprkos činjenici da je u svojoj biografiji često spominjao njenu posesivnu prirodu, mnogi danas smatraju da je Ruža bila najveća životna ljubav Ivana Meštrovića.
Sahranjena je na zagrebačkom groblju na Mirogoju. Nadgrobnu ploču njenog posljednjeg počivališta uradio je Ivan Meštrović.
Meštrović se po drugi put se oženio upravo Olgom Kesterčanek sa kojom mu se ostvarila velika želja da postane otac. Par je imao četvoro djece – Martu, Tvrtka, Mariju i Matu.
(MONDO/Istorijski zabavnik)