Jedan od najuglednijih pisaca iz Velike Britanije, posjetio je nedavno BiH, gdje je promovisao svoja djela.
Toni Parsons je jedan od najpoznatijih pisaca u Engleskoj. Još kad je bio mali, majka mu je svakodnevno čitala knjige i od tada potiče njegova ljubav prema književnosti. Sin engleskog marinca, napustio je školu kada je imao 16 godina i zaposlio se u fabrici džina. U intervjuu za magazin Woman, otkrio je neke malo poznate detalje iz svog života.
Njegov prvi roman „Čovjek i dječak“ (Man and Boy) doživio je ogroman uspjeh u Engleskoj i za samo dva mjeseca prodat je u tiražu od 750.000 primjeraka, zbog čega je 50 sedmica bio na prvom mjestu liste najčitanijih bestselera.
Osim romana „Čovjek i dječak“, Parsons je autor i mnogih drugih romana kao što su „Moja omiljena supruga“, „Naše nezaboravljene priče“, „Prava porodica“, „Za moju malu“ i drugi.
O uspjehu svog prvog romana, Parsons kaže:
“Ova knjiga je postigla uspjeh, ali ne tako naglo kao što se misli, jer je trebalo oko godinu dana da stigne na prvo mjesto rang-liste najčitanijih bestselera u Velikoj Britaniji. Dakle, to nije bio nagli uspjeh, nego je uspjeh došao na osnovu preporuka čitalaca. I ne, nisam očekivao tako veliki uspjeh.
To je roman koji se bavi životima tri generacije jedne porodice, tako da je svakome vrlo jednostavno da se prepozna. I zbog toga je ovaj roman jedinstven. To je jednostavna priča o porodici, napisana iskreno i mislim da je to bio ključ uspjeha. Pokušao sam da nađem zajedničku crtu za sve zemlje u kojima su moje knjige uspješne. Šta je to zajedničko u Brazilu, Velikoj Britaniji, Bosni i Hercegovini, Koreji ili Srbiji? To je porodica.“
Parsons tvrdi da inspiraciju pronalazi u svakodnevnom životu.
“Ona je u svim stvarima koje proživljavam, kojima se radujem, koje me rastužuju. Moram prvo da doživim neke osjećaje u stvarnom životu kako bih mogao da razvijem maštu. Pratim ideju o tome šta je bilo i šta će se desiti. I uvijek se držim onog čuvenog pitanja: „Šta ako...?“, koje me usmjerava u pisanju. Prije nego što počnem da pišem, mjesecima tragam za temom. “
O porodici u savremenom društvu kaže:
“Danas ima mnogo više mogućnosti. Kod starijih generacija je to bilo drugačije. Moji roditelji su se upoznali kada su imali 16 godina i ostali su zajedno sve dok otac nije umro u 62. godini. U to vrijeme je takav brak bio uobičajen u Velikoj Britaniji. Vjerujem da je tako bilo u cijelom svijetu.
Danas je drugačije. Mladi ljudi mnogo više putuju, imaju više izazova nego što su ih imali naši roditelji i zbog toga se čini teže zadržati tako zahtjevnu stvar kao što je brak. Možda više nije ni moguće da dvoje ljudi provedu zajedno cijeli život.
Prednost prošlih vremena u tom smislu je izvanredna. Ja sam odrastao u porodici okružen sigurnošću i ljubavlju. Tu sam stekao samopouzdanje. Moj otac je prodavao voće i povrće i živjeli smo u maloj kući. Ali je to bio život pun privrženosti. Osjećao sam se sigurno i zaštićeno. Ogromne mogućnosti koje pruža savremeni svijet prijete da unište porodicu.
Sada ljudima nikada i ništa nije dobro. Uvijek hoće više. Otac se vratio iz Drugog svjetskog rata sa 20 godina i bilo mu je važno samo da je živ. I dalje mislim da mi, kao ljudska bića, imamo biološke instinkte i potrebe da imamo vlastitu djecu, da štitimo svoja osjećanja. Ipak, ne možemo da zanemarimo ljudskost. Stoga porodicu i dom smatram nečim od čega postaje život.
Na pitanje kako je zamišljao BiH Parsons odgovara:
“Prvi put sam u Bosni i Hercegovini i, iskreno, ne znam baš mnogo o ovoj zemlji, osim da ljudi ovdje vole moje knjige. Kada sam bio mlađi, mnogo sam putovao, pa sam, između ostalog, bio i u Jugoslaviji, a posljednjih nekoliko godina sam bio čest gost u Beogradu.
Bosnu i Hercegovinu doživljavam kao još neistraženo polje koje krije mnogo dobrog u sebi. Znam da svako na svijetu, ukoliko hoće da stekne utisak o nekom mjestu, mora da ga posjeti. Toliko ružnih stvari smo slušali o Balkanu u medijima, ali realnost je potpuno drugačija.
Očigledno je da je rat donio veliku tugu. Ljudi u Britaniji misle da je ovdje nesigurno putovati, ali u stvari ne znaju da su ovdje ljudi nevjerovatno ljubazni i prijatni. Zbog toga se radujem što sam došao u Banjaluku.”
Parsons kaže i da su čitaoci na Balkanu mnogo strastveniji.
“Moje knjige su jednako popularne u Velikoj Britaniji i BiH, ali čitaoci ovdje su mnogo više strastveni. Kada te vole onda ti to u svakom pogledu stavljaju do znanja, a kada te ne vole, i to ti daju do znanja. To je kao ono što ljudi sa ovih prostora često kažu - Ubiću te koliko te volim.”
On dodaje I da se uvjerio da žene više čitaju knjige od muškaraca.
“Kada smo radili istraživanje mojih publikacija, ispostavilo se da je čitanost podijeljena na 60:40 u korist žena. Vjerujem da žene imaju moć da razviju veću fikciju od muškaraca.
Savršena žena za mene je ona koja ima savršen smisao za humor. Žena koja me usrećuje osmijehom i daje mi pozitivnu energiju, to je prava žena za mene.”
O humoru u knjigama i životu kaže da je najvažniji.
“Za ljude koji imaju smisla za humor kažu da su specifični. Ljudi vole smijeh i trebaju smijeh. I crni humor je u redu. Ništa ne može da te porazi dok se smiješ. Jer dok se smiješ uvijek pobjeđuješ!”
O uticaju muzike na pisanje ima takođe pozitivan stav.
“I danas ponekad slušam muziku koju sam nekada slušao. Nekada sam tu muziku slušao kao mladi buntovnik, kao nešto što mi donosi neku poruku i novu energiju, a danas je slušam iz nostalgičnih razloga. Na taj način se prisjećam prijatelja i života koji sam nekada živio. Muzika je vrlo moćan medij koji utiče na formiranje čovjeka i umjetnika.”
Parsons trenutno radi na novom romanu, za koji kaže:
“Pišem roman koji će se zvati „Novi početak“. Radi se o čovjeku koji je imao srčani napad i doktori su mu uradili transplantaciju srca devetnaestogodišnjeg mladića. Nakon toga, on proživljava život devetnaestogodišnjaka, počinje da se ponaša i da liči na tinejdžera. To je neka vrsta bajke za odrasle.” (MONDO/Woman)