Ona je multitalentovana. Pjeva, svira, glumi, piše, predaje i još svašta ponešto. Za sebe kaže da je superheroj sa specijalnim moćima koji se bori protiv generalne ljudske gluposti. Upoznajte Irinu Karamarković.
Irina Karamarković je superheroj sa specijalnim moćima koji se bori protiv generalne ljudske gluposti. Bavi se kritičkim mišljenjem, pjevanjem, recitovanjem, pojavljivanjem, kuvanjem, komuniciranjem, organizovanjem, istraživanjem, učenjem i predavanjem. Potičete iz muzičke porodice, koliko je to uticalo na Vaše bavljenje muzikom? Kada odrastate u porodici muzičara i muzičarki imate svakodnevni kontakt sa muzikom, gomilu instrumenata oko sebe i roditelji vas tjeraju da vježbate. Odrasli ste na probama i u garderobama koncertnih sala. U vašem okruženju stalno neko vježba skale ili konstantno priča o muzici. Summa summarum – naravno da ste izloženi stalnim i raznolikim muzičkim uticajima, ali vam takođe predstoji i mukotrpan period muzičke emancipacije. Vrlo rano sam počela da se bavim muzikom i to je za mene predstavljalo ispunjavanje jedne osnovne potrebe (kao npr. odlazak u toalet). Moje bavljenje muzikom je jednostavno samopodrazumjevajuće, kao nekakva osnovna karakteristika bića, nezavisna od ambicija i odluka. Snimili ste album “Songs from Kosovo”, sa tradicionalnim narodnim pjesmama, ali u džez aranžmanu. Zašto baš džez? Zato što nisam pobornica turbo-folka. Šalu na stranu – zašto da ne? U Grac sam otišla da bih studirala džez. To sam uradilla zbog toga što ga volim, zbog toga što smatram da je demokratizovao muziku, zbog toga što mi pruža slobodu improvizacije, oblikovanja tona, postavke i upotrebe muzičkih instrumenata, itd. Džez je umjetnost „live“ muziciranja, sto znači da ne moram da brinem o nenapumpanim usnama, grudima i lošem plejbeku. Ovako imam vremena da brinem o zaista bitnim stvarima. Kako ste uopšte došli na ideju da snimite taj album ? Rođena sam i odrasla u Prištini. Moj pokojni deda, kompozitor Petar Đorđević, se između ostalog, bavio umjetničkim obradama narodne muzike sa Kosova i Metohije. Moja mama, kompozitorka i violinistkinja Gordana Karamarković se i danas bavi umjetničkim obradama narodne muzike sa Kosova i Metohije. Na dedu, mamu i mene je naročito uticao etnomuzikolog Miodrag A. Vasiljević. Njegovom radu možemo da zahvalimo činjenicu da je mnogo melodija i tekstova sačuvano od potpunog zaborava, ne samo na Kosovu i Metohiji - vec širom bivše Jugoslavije.
Nakon mnogo godina u Austriji i iskustva u raznim orkestrima koji su se bavili novom postavkom tradicionalne muzike u urbanom kontekstu, riješila sam da snimim taj album iz nekoliko razloga. Melodije i tekstovi koje sam odabrala za mene predstavljaju veliko bogatstvo i neke od njih su vrlo nepoznate. Željela sam da ih učinim pristupačnim širokoj publici. Vrlo sam daleko od toga da se tradicionalnom muzikom bavim na tradicionalni način.
Na albumu pjevate na više jezika, koliko jezika govorite?
Na albumu pjevam na tri jezika i to su srpski, albanski i makedonski (sto ne znači da sam turski, goranski, romski i ostale jezike koji su se na Kosovu i Metohiji govorili zaboravila; iz konceptualnih razloga sam se odlučila za većinsko prisustvo srpskih tradicionalnih pjesama na toj ploči).
Što se „mojih“ jezika tiče, tu treba praviti razliku između jezika koje zaista govorim, čitam i pišem bez da se osjećam inferiorno (to su moj maternji, engleski i njemački), jezika na kojima umijem da naručim npr. kafu i da proguram „small talk“ (koje ovdje neću da nabrajam zbog toga što se nikako ne ponosim njihovim ograničenim poznavanjem) i jezika koje ne govorim, ali na kojima pjevam (tako da su mi fonetski jasni).
Pored toga, postavlja se pitanje brojanja – npr. danas su zvanično srpski, bosanski, hrvatski i crnogorski različiti jezici, ali za mene lično je sve to i dalje jedan jezik, moj maternji (sa svim finesama, narječjima, ćirilicom, latinicom, hijeroglifima ako mora...).
Mislite li da se malo pažnje posvećuje tradicionalnim narodnim pjesmama i da one nekako paje daju u zaborav?
U svakom slučaju se malo pažnje posvećuje tradicionalnim narodnim pjesmama i da, one padaju u zaborav. Mene ipak više brinu instrumentalizovanje tradicionalne umjetnosti u političke svrhe pod maskom rodoljublja, retrogradni nacionalistički trendovi, kulturne katastrofe (kao što je to turbo-folk, npr.), insistiranje na patrijarhalnim strukturama, nekultura medija i skoro potpuni nedostatak podrške savremenim umjetnicama i umjetnicima na području bivše Jugoslavije. Konkretno, više me brine to što npr. Muzej savremene umjetnosti u Beogradu nema krov i klimatizaciju od zaboravljanja narodnih pjesama.
Šta je po Vama zajedničko, a šta specifično za tradicionalnu muziku bivših jugoslovenskih zemalja?
Zajednički su nam očka što ima konijčka dva, onaj tip što ima samo jednu malu barku i ljubav za Maricu, Mita bekrija, Alija Sevlija, Mihane, đevojka Milijana, kerka Elena i mnogi drugi. Oni su živjeli u muzičkim knjigama iz osnovne škole, na sletovima, u domovima kulture, o njima se pjevalo na svadbama nakon što je mali Jozek uništio majci korito dok se sankao. Fata se pretvarala u Katu i obrnuto (npr. u „Zapjevala sojka ptica“), Marija se pretvarala u Hajriju i obrnuto (npr. u „Marijo/Hajrijo bijela kumrijo“).
Zajedničko nam je to što smo živjeli zajedno i imali mogućnosti kulturne razmjene. Zajedničko nam je to što nas danas više pamte po krvavim ratovima nego po muzici. Specifičan je možda nedostatak razumijevanja da se o tradicionalnoj muzici zemalja bivše Jugoslavije ne moze govoriti uopšteno zbog toga što se radi o različitim muzičkim tradicijama, jezicima, narječjima, etc. Ova tema zahtjeva miješanje, mitskog, muzikološkog, etnomuzikološkog, književnog i geopolitičkog diskursa.
Kako vidite džez scenu na prostorima bivše Jugoslavije?
Mnogo izrazito talentovanih i za svoj rad očajno plaćenih instrumentalista i instrumentalistkinja koji zaslužuju neuporedivo veću medijsku pratnju od ove jadne koja se njima skoro nikada ne bavi, mnogo bolju platu, mnogo veći rad na kulturi slušanja, mnogo veće poštovanje i pravno regulisane radne i proizvodne uslove.
Pored pjevanja, svirate i nekoliko instrumenata, bavite se glumom, pisanjem članaka, član ste savjetodavnog vijeća kulture Graca, kako usklađujete sve obaveze?
Ne znam ni ja sama. Valjda volim svoj posao i rijetko spavam.
Na čemu trenutno radite, koji su planovi?
Trenutno radim na finalizovanju tri albuma (miks, master, omot): The Gitarren der Liebe je trenutno moj najomiljeniji bend (Robert Lepenik-gitara, Kurt Bauer-violina i Martin Pfeiffer-bubnjevi). Ploča se zove „Nietzsche in Love“ i izlazi za izdavačku kuću Pumpkin Records.
Za japansko tržište uskoro izlazi i moj album „Music from the Operating Room“ u saradnji sa tokijskim multiinstrumentalistom i producentom Ebizom Tanumom.
Tu je i singl vokalnog kvarteta D.I.V.A. (feat. Ewald Oberleitner Trio) oko čijeg imena se trenutno dogovaramo.
Premijera nove pozorišne predstave za djecu o strašno ružnoj ptici sa pozorištem Follow the Rabbit je zakazana za 3. oktobar (WERKSTATT 2.14 - Das Festival der Uraufführungen, Oberzeiring).