"Biti među pobjednicima DJ Mag takmičenja i naći se na Vonycu u full rotaciji sa popratnim marketingom... nestvaran osjećaj"
Pri sumiranju uspjeha i svijetlih momenata koje je domaća elektronska scena imala u 2008. godini, njegovo je ime previše puta iskrsavalo u koloni "uspjesi" i "ponosni smo na...", da bi ga bilo moguće ignorisati. Snažnom ličnom notom obogatio je domaću diskografiju, odličnim i koncepualno različitim, ali uvijek prepoznatljivim setovima obradovao nas je više puta, što na žurkama, što na radiju, ili setovima koje smo slušali kod kuće. Donio je duh Sarajeva i jedno novo, drugačije lice tog grada širom regiona. Ipak, on je otišao i korak dalje. Adnan Pavlović, širim narodnim masama poznatiji kao Ajnspric pobijedio je na konkursu elitnog DJ Maga i njegov je set na Vonyc radiju čuo cijeli svijet, a Ajnspric je ovim uspijehom dobio priznanje veterana elektronske scene (na čelu sa Paul van Dykom, alfom i omegom ovog radija). Ipak, umjesto da se (poput nas, običnih smrtnika) uobrazi i jedno vrijeme uživa blaženo na lovorikama stečene slave, on je odlučio da to shvati samo kao podsticaj za nove radne pobjede. Ako ste kojim slučajem živjeli izvan planete Zemlje i niste čuli za ovog momka, u nastavku teksta pročitajte zašto smo sve ponosni na njega. A ako već znate (a sigurno znate!) za njega, podsjetite se još jednom...
- Projekat „Save The Rave“, koji si pokrenuo zajedno sa DJ Wedranom je naišao na odličan odziv sarajevske publike. Reci nam nešto više o ideji i konceptu ovog događaja?
Save The Rave je ideja proistekla iz globalnih kretanja. Sve je nekako počelo zabranom rada klubovima na Ibici, kao i naznakama početka recesije gašenjem velikih londonskih klubova... Nekako iz toga se tiho po forumima počela provlačiti ideja da učinimo nešto totalno neočekivano. Zašto ne bi zaboravili sva moguća čuda današnjeg clubbinga, moćne zvučne sisteme, lasere, topove sa hladnim zrakom, zašto se ne bi vratili na dobre, stare kockaste prostore, skladišta, sve ono što je definisalo elektronsku muziku u globalu... U jesen 2008. startao je Warehouse projekat u Mančesteru koji nam je dao dodatni polet sa svim hypom koji se digao oko fantastične ideje partijanja u napuštenoj stanici podzemne željeznice, bez nekih velikih vizuelnih pomagala, samo puno zvuka i odličan line up. Wedran i ja smo razgovarali o tome i shvatili da isto u suštini želimo, puno dobrog zvuka, mrak i slobodu kao stvarne vrijednosti koje elektronska scena, odnosno rave pokret u njenom početku je nudio. Dalje je bilo pitanje samo gdje realizirati tao nešto i ispalo je da je sarajevski AG savršen izbor. Save The Rave je povratak rejvu, toj divnoj nesavršenosti kraja 80-tih i početka 90-tih, i generalnoj ideji da ne treba tražiti dlaku u jajetu i mijenjati nešto što sasvim dobro radi, poslije se u to umiješao novac i neke druge stvari koje su sasvim nemoguće za izbjeći, tako da se desilo što se desilo...
- Na trećoj žurci u tom serijalu u goste vam dolazi DJ Mika iz Mostara. Koliko se njegov stil uklapa s onim što vas dvojica radite, s obzirom da ste i Wedran i ti svako na svoj način okrenuti tranceu, a Mika hard technu...? Ili koncept podrazumijeva mash up stilova?
U suštini mi se nikad nismo ni ograničavali na stilove, to je nekako na Balkanu uvijek uvezano sa stilovima, gledaj da sve bude u jednoj ravni, u jednom nizu. Ako se sjećate, Symbiosis Nights serijal je uvijek nastojao da pozove kvalitetne umjetnike, bez obzira na stil, brzinu, komunikaciju, itd... ako je nešto kvalitetno, a to je podržano od strane publike zbog koje se sve i radi, onda nema nikakve prepreke da se ne kombinuju svi pravci, što je odprilike nešto što se radi van granica ovih prostora, barem koliko ja pratim i što ja pratim od printanih medija, foruma, itd...
S druge, Mika i ja savršeno funkcionišemo, svirali smo jednom prošle godine i to mi je ostalo u sjećanju kao izvrsna kombinacija, a ne vidim nikakvog razloga da se i Weedran u to ne uklopi.
U suštini to i jeste jedna od lijepih stvari koje DJ-ing nosi, stalnu potrebu za uklapanjem, prilagodjavanjem, pronalaženjem novih modusa kako prenijeti poruku - muziku ljudima.
- Ima li simbolike u činjenici da se party održava na petak 13., a sutradan je Dan zaljubljenih...?
Nema velike simbolike, osim da smo se htjeli namjerno ukrsititi sa mistikom petka 13., što je smiješno naravno, ali lijepo je nekad i provocirati lošu sreću... Druga stvar je da nam se dopalo da u jednoj noći budu tri super dobra partija na raspolaganju ljudima u BIH, tako da na trenutak BIH izgleda kao jedan Amsterdam ili Berlin u jednoj noći (tog petka, 13. februara u Mostaru gostuje Marko Nastić, a u Doboju Westbam).
- Šta bi izdvojio kao najsvjetliji momenat u svojoj karijeri?
Naravno, moj set na Vonyc radiju... To je, blago rečeno, bilo nestvarno... Biti među pobjednicima DJ Mag takmičenja i naći se na Vonycu u full rotaciji sa popratnim marketingom. U suštini, to je nešto o čemu sanjaš i ne smiješ se ni nadati da će se ostvariti... Pogotovo što se to desilo tri mjeseca nakon što sam završio mix... I onda, tek tako, najopuštenije, saznam da sam odabran... Ravno ostvarenju najluđih snova... I imao sam taj sjajan osjećaj... sad sam u velikoj ligi, sa svim facama koje su do tada bile nedodirljive... Fantastičan osjećaj, ukratko! Poslije, kad je uzbuđenje malo splasnulo, shvatio sam koliko je veliko to priznanje, a naravno da treba još puno, puno rada da bi se stvorio kontinuitet. Medjutim, ovo je dokaz da je doista moguće od, uslovno rečeno, potpunog anonimusa, samo radom i upornošću, doći do nekog višeg nivoa. To treba da bude podsticaj za mnoge nove ljude koji dolaze i traže svoje mjesto pod suncem.
- Nisi član ni jedne asocijacije. Misliš da ti je lakše samom?
Cijeli život sam pokušavao da uradim nešto sam bez velike podrške, pa to važi i za bavljenje DJ-ingom. Naravno, bilo je tu pomoći sa strane, uglavnom od prijatelja. Symbiosis je od 2009. NVO, tako da to jasno ukazuje u kojem se smijeru stvari odvijaju. Ovakav tip ideja se može progurati samo kroz samostalnu agenciju, a u suštini donose koristi svima koji su voljni sarađivati i koji su dovoljno vrijedni i predani svom radu. Tako je odprilike od prvog dana kada sam shvatio šta želim raditi u životu. No, saradnja sa svima u BiH i regionu (mislim na Balkan) je nešto što je neodvojivi dio mene, agencije, ljudi koji rade samnom, u suštini to je Symbiosis.
- Većina ljudi koji se bave poslom kojim i ti se okrenula izdavanju i promociji sopstvenih izdanja na sopstvenim labelima. Ti si svoj ugasio... Zašto?
Label nije ugašen, već je nedavno evoluirao u nešto novo. Zbog mojih obaveza prva verzija labela više nije mogla da funkcioniše u prvobitnom smislu, jer ja nisam imao dovoljno vremena da se okrenem label manadžmentu u vrijeme pisanja završnih radova na fakultetu i polaganja ispita. Neuspješno sam pokušao da pronađem osobu koja će na pravi način preuzeti posao label manadžera, ali ni to nije bilo moguće, pa je nekako label otišao u nezvanični stand by.
Međutim, početkom januara 2009., label je preformulisan u potpuno digitalni oblik i od sada će raditi pod novim imenom - Symbiosis Digitalis. Nasao sam modus kako da label uspješno funkcioniše i pri tome će okupiti neke od vrlo interesantnih afirmisanih svjetskih imena, ali ne sa tako dugim stažom. To je i najinteresantnije meni lično, jer ti ljudi nose u sebi puno dobrih
emocija i ideja.
- Londonska ili berlinska scena?
Preferiram obe, i jedna i druga nose nevjerovatno naslijeđe, ne volim ih uopšte posmatrati kao dvije scene. Ne volim dijeljenje, volim cjelinu, vraćamo se na rave pokret, tad smo svi bili skupa, svi smo slušali jednu muziku, itd... Obe scene su jednako važne - i poshy londonska i underground berlinska. Možda sam malo više naklonjen berlinskoj, jer me nekako više podsjeća na balkanski život i slične stvari, iako su svjetlosnim godinama ispred nas, jednostavno zbog svog poimanja svijeta i drugih vrijednosti. Ali obe scene cijenim, obe me jednako inspirišu i da mogu, volio bih biti prisutan na obe.
- Imaš priliku za to, bar na kratko, jer ideš uskoro u Berlin, zar ne?
Da, moj planirani put za Berlin odavno stoji, ali nikako da ga realizujem. Kad se desi pokušaću obići sve ono sto mi taj grad predstavlja, sve ono što taj grad čini zagonetnim i tako poželjnim - od istorijskih dijelova preko onih mjesta na kojima možeš da osjetiš duh i život tog grada. Party dio je vrlo jednostavan - obići sve od GMF, Tresora (šteta da je stara lokacija na Potsdamu zatvorena), Casino, Kulturbrauerei, Berghain ili Caffe Moskau... U svakom slučaju nije se teško u Berlinu zagubiti hodajući stazama klupske istorije...
- Odnedavno na BH Radiju 1 ide i tvoja autorska emisija pod nazivom Tram Ride. Upoznaj nas pobliže sa tim, hvale vrijednim projektom?
Tram Ride je produkt vrlo jednostavne ideje koja je naišla razumijevanje kod urednika na BH Radiju 1. Moja ideja je bila da pravim autorsku emisiju, koja ima za cilj da prezentira kvalitetnu elektronsku muziku, koju ja kao DJ možda nikad neću pustiti na nastupu, ali radio mi daje prostor da to učinim i da predstavim ljudima mnogo toga što slušam privatno, a nemam priliku niti mogućnost to da približim ljudima. Osim toga, emisija ima za cilj da popularizira elektronsku muziku među mladima u cijeloj BiH, zato je momenat BH radija vrlo bitan, a poseban naglasak je okrenut prema domaćoj produkciji gdje će svi autori, ukoliko su kvalitetni, imati priliku da dobiju svojih 5 minuta rotacije. Nažalost, emisija je ograničena na samo sat vremena, ali i to je dovoljno ukoliko pogledamo što se prije dešavalo. Tram Ride mi je veoma drag projekt, kojem vrlo rado i ujedno vrlo ozbiljno pristupam, jer nosi sa sobom dozu ozbiljnosti koja se mora obezbijediti. Od feburara će ici u stalnom terminu, dva puta mjesečno, ponedjeljkom. Znaćete kad tačno čim i ja saznam. U narednoj emisiji biće predstavljen rad Borgija i Scaraba, koji su spoj domaćih mladih i afirmisanih producenata sa zaista kvalitetnom produkcijom.
- Kad je riječ o domaćim snagama, čiji set ili nastup nikako ne bi propustio?
Teško pitanje... Teško je nekog izdvojiti, ali ako moram, neka to bude Mika, Trpi2nite, Oscilator ekipa i Transistance crew. Stvar je u tome da ja jednostavno volim cjelokupnu elektronsku muziku, uživam jednako u svakom njenom licu. Uglavnom, ukupnom užitku najviše mi doprinosi saznanje da li se ti ljudi trude i rade da bi unaprijedili sebe ili scenu. Ako je odgovor da, onda rado idem na takve partije, čisto da im odam priznanje i da ih podržim. U tom momentu to mi je mnogo važnije od same muzike.
- Koga bi od svjetskih imena volio čuti?
Coburn (eto vidiš da volim i londonsku scenu!), Sven Vath je uvijek moj izbor, PvD-a (ali u zadnje vrijeme on je relativizirao svoje setove u vrlo ponavljajuće), Sashu obavezno, Paula Oakenfolda, Kyau & Alberta, Kuffdama, Marcela Woodsa, Lena Fakija...
- Gdje si najdalje otputovao samo zbog partija?
Najdalja destinacija je Beč, i to da u jednom danu da čujem Paula van Dyka u Gasometru. Fantastičan klubu, pretvoren iz velike gasne stanice u prostor koji prima 5000 ljudi. Vrijedilo je, jer osjetiš moć velike produkcije, to se bas ureže u pamćenje...
- Da li bi ispoštovao neki totalno blesav dress code, da bi ušao na neki tebi veoma važan party?
Mislim da ne bih, takve me stvari ne zanimaju, a ni ljudi koje pratim kao bitne da dođem na njihov party, siguran sam da ni njih to ne zanima, pa se neće ni pojaviti na tako osmišljenom partiju.
- Jesu li ultrakomercijalne žurke i DJ-evi, po tvom mišljenju, dobri za razvoj scene ili su skrnavljenje muzike?
Prihvatanje muzike je individualna stvar i ako će nekoga takva žurka uvući u elektroniku, a potom kroz vrijeme sazrijevanja učiniti da taj neko posluša i uživa u nečemu naprednijem, onda to odobravam. U svemu mora da postoji balans pa i u elektronici, moraju na tasovima biti opcije odabira izmedju Guette i Westbama, Toma Novyja i Masona, to ljudima daje izbor, a izbor je ipak najvažniji. Sigurno da će jedan dio da ostane na tome stadijumu, a jedan dio, možda manji, ali važniji, će nastaviti da istražuje. Ja to vidim i kao dobro i kao loše, ali opet ljudi koji su meni interesantni će sigurno pronaći put u evoluiranje...
(Vesna Kerkez, MONDO)