Bend velikog renomea i tradicije, jedan od najpoznatijih još iz perioda bivše Jugoslavije slavi 30 godina od izlaska prvog albuma. Tim povodom pričali smo sa jednim od osnivača benda, Davorom Sučićem, alias mr Sejo Sexon.
Trideset je godina od izlaska legendarnog albuma Das ist Walter. Šta nam spremate na ovaj značajan jubilej?
“Pa eto, prilika da se sjetimo naših početaka, i trenutaka kada smo hrabro krenuli na jugoslovensku scenu u ligu u kojoj igraju Bijelo Dugme, Azra i ostali velikani, da okušamo sreću. Tako da će koncert biti dosta posvećen našem arhivu, našim minulim zaslugama za narod i napravićemo jedan mali presjek našeg ranog stvaralaštva, nadam se na zadovoljstvo naše vjerne publike kojoj možemo da zahvalimo ovaj divni život koji vodimo sve ove godine”.
Publika od Vas uvijek očekuje da svirate stare hitove, može li Vam dosaditi da toliki niz godina na svakom koncertu svirate Pišonju i Žugu, Zenicu...?
“Pa kad traže stare hitove oni traže i "Karabaju" i "Jugo 45" i "Možeš imat moje tijelo". Svaki hit poslije nekog vremena postane "stari hit". Što bi rek'o moj dobar prijatelj Jasenko Houra nova pjesma je ko nova frizura, u početku je svima čudna a poslije se svi naviknu”.
Mnoge Vaše pjesme sadrže velike poruke, da li je ijedna od njih izgubila na značaju danas, da li ste izgubili vjeru u neke od vaših pjesama?
“Mislim da su se naše pjesme dokazale kroz vrijeme, tu autori i bend koji pjesmu izvode nemaju baš prava puno da arbitriraju, najveći arbitar i najveći kritičar svake muzike, svake pjesme je vrijeme i mislim da su naše pjesme izdržale tu kušnju vremena i većinu stvari koju smo napravili i dan danas sviramo. Jedini je problem što sam ja te pjesme napisao sa dvadeset a izvodim ih sa nešto malo više godina tako da je fizička priprema za izvođenje tih pjesama presudan momenat”.
Uprkos imenu, mnogo vaših fanova dijeli eru starog i novog "Pušenja", koje od novih pjesama po Vama zaslužuju da se nađu rame uz rame sa starim hitovima i zašto?
“One pjesme koje publika pjeva na koncertu, koje prihvati su te koje su izdržale tu tešku uporedbu, mada nove generacije više ustvari cijene i poznaju naš repertoar, to su pjesme sa kojima su oni odrasli. Starija ekipa više preferira ono što su voljeli u mladosti, generalno svi vole one pjesme koje su voljeli u mladosti a mi imamo već tri generacije na koncertima i vrlo je teško napraviti repertoar za sve njih i zato koncert nekad traje i tri sata a ljudi opet odu uskraćeni za neku pjesmu. Ali to je usud bendova sa puno "mega-hitova".
Zabranjeno Pušenje je bio dio šireg pokreta poznatog kao Novi Primitivizam, približite nam malo to doba i tu energiju?
“Novi primitivizam je zapravo krenuo kao jedna parodija na sve to "new" što se pojavljivalo osamdesetih godina, new wave, new romantics, svi ostali trendovi, pa smo se mi malo poigrali s tim ali smo kasnije izgradili i neku filozofiju oko toga tako da je "Novi primitivizam" zapravo bio jedan sistem, jedan pristup muzici i uopšte estradi ako se to može tako nazvati, sa jednim malim "kemp" pomakom, sa nekom auto-ironijom i sa nekom dosta simpatičnom garderobom i estetikom koja je ljudima bila bliska u svoj toj poplavi estradnih ljigavaca. Zahvaljujući tom konceptu smo uspjeli da osvojimo srca ljudi. Takav koncept je u tom trenutku bio zaista važan, presudan kao neka odskočna daska koja nas je izdvajala od svih ostalih bendova, izvođača kojih je u Jugoslaviji bilo puno, a mnogi od njih su bili zaista dobri.”
Dok smo u takvoj prošlosti, koga vidite kao nosioce rokenrola danas, čiju muziku volite da slušate?
“Manje-više to su bendovi koji su se regionalno probili i profilira to su TBF, Hladno Pivo, Dubioza Kolektiv, SARS. To su bendovi koji su imali mission impossible, da u ovom teškom vremenu i ovakvoj zatvorenosti i isključivosti, da ne kažem feudalizmu uspiju se probiti van granica svoje mahale, van lokalnih odgovora. To je danas zaista težak zadatak i ja se divim svakome ko je uspio da ga riješi”.
Vremena se mijenjaju, da li bi se Ibro Dirka u ovakvom vremenu vratio u mahalu, ili bi ostao na estradi uz oba Halida?
“U ovakom vaktu Ibro Dirka ne bi ni uspio da ode iz mahale, ovo nije vrijeme romantičnih heroja, ovo je vrijeme dobro organiziranih, potkoženih ljudi sa dobrim budžetima, sa dobrim parama i dobrim zaleđem. U svakom slučaju muzičari su se uvijek dijelili na one koji su željeli biti najbolji i one koji su željeli biti najveći. Mislim da između te dvije stvari treba napraviti jednu ozbiljnu distinkciju”.
Bliži se Dan Republike, pa da spomenemo Jugoslaviju - gdje su rokenrol i umjetnost danas u novim državama, a gdje su bili nekad?
“Rokenrol je dobar i danas. Što je više problema i belaja, to je rokenrol bolji. Tako je i sa pozorištem i sa filmom i sa kompletnom kulturom i subkulturom. Jugoslavija je u svakom slučaju bila Liga šampiona u kojoj nije mogao svako da igra, u kojoj si lako mogao primiti pet-šest golova, danas kako u sportu, tako i u muzici lokalni heroji postaju šampioni i po 17-18 puta zaredom ali kada izađu na veći ring pokažu se koliko vrijedi. Jedino što je meni žao tog vremena, tog prostora i te zemlje je što je bila jedan ozbiljan ring u kome su igrali samo najbolji i u kome se lako moglo ustanoviti ko je ko i šta je šta”.
Pojedinim pjesmama Zabranjenog Pušenja se pripisuje proročki ton, da li ste bili svjesni da se može ostvariti nešto što ste komponovali i kako ste se osjećali kad ste stihove ugledali pred očima?
“Mi da smo bili neki veliki proroci, odavno bi se obogatili na sportskoj prognozi i u nekim drugim medijima. U svakom slučaju čuti svoju pjesmu na radiju i ugledati svoju pjesmu na cd-u je velika stvar pogotovo kad se pojavio taj prvi LP koji nam je danas i povod ovoj maloj jubilarnoj turneji i godišnjici. To je nešto što čovjek pamti pogotovo što se izlazak tog LP-a podudario sa mojim rođendanom i to je bio svakako najsretniji dan u mom životu”.
Kroz “Pušenje” je prošlo mnogo muzičara različitih profila, s kojim od njih bi voljeli da I danas sarađujete?
“Sve su to bili izvrsni ljudi i svi su napravili velike karijere u onome što su radili, bilo da je to muzika, video, film. Bila je to jedna nadarena generacija i svako od njih bi dan danas našao svoje mjesto i u Zabranjenom Pušenju i u bilo kojem bendu koji danas radi".
U ovom sastavu nikad niste nastupali u Baru, šta očekujete od koncerta? Oće li uz Vas more biti provod i koke i u novembru?
“To je nama i cilj, da u ova tmurna vremena unesemo malo vedrine, malo entuzijazma, malo neke dobre vibre. To je neka poruka našeg koncerta i koncept na kojem ga gradimo. U Baru nismo svirali odavno, i to ne samo u ovoj postavi nego uopšte. Mislim da je poslednji koncert bio baš davno te eto prilike da se ponovo upoznamo”.