"Gluma je posljednji korak ka šizofreniji, što je opasan teren na koji ne smijem zakoračiti, ali prema tome treba ići", kaže legendarni glumac, popularni Izet Fazlinović iz televizijske serije "Lud, zbunjen, normalan"
Ni sekund vam taj nema mira. Ma, ni jutarnju kafu s mirom da popije. Kako ga vide – eto njih sa mobilnim telefonima i fotografskim aparatima, mlado i staro. Da se slikaju sa njim, da ga dodirnu, rukuju se, pitaju za zdravlje, da mu se od srca osmijehnu, da mu pokažu koliko ga vole i obožavaju.
A, ruku na srce, nije Bred Pit već Mustafa Nadarević, bosanskohercegovački, hrvatski, jugoslovenski, ma naš zajednički narodni glumac kojem godine ne mogu ama baš ništa.
Ni njemu ni njegovoj popularnosti, koja je već više od pet decenija u konstantnoj uzlaznoj liniji, dodatno pojačana ulogom oca i dede Izeta Fazlinovića u hit televizijskoj seriji "Lud, zbunjen, normalan", što je po smijehu čvrsto ujedinila bivši jugoslovenski prostor, ali i sve bivše "jugoviće" u dijaspori.
Već dva-tri dana na 30. Herceg Novi-Montenegro filmskom festivalu, koji je Mustafa Nadarević i proglasio otvorenim, posmatram kako se on to nosi sa svojom popularnošću i kako se odnosi prema svojim obožavaocima i poštovaocima, piše Dubravka Lakić za "Politiku".
Ukratko – bez imalo nervoze već sa ogromnim strpljenjem i tako nekom fino spontanom ljubaznošću. Kao da su mu sve te pridošlice neki bliski rod ili komšije. Ljubav između glumca i njegove publike je uzajamna. Zato je te silne godine i tako čvrsta.
Uz kafu, tokom neformalnog razgovoru za "Politiku" ("Ne bih ja ništa opširno za novine, živa mi je muka davati intervjue jer poslije moram da čitam besmislice koje sam izjavljivao"), Nadarević ipak priznaje:
"Jedva čekam da se vratim svojim unučicama da se poigramo, jedna ima dvije, a druga četiri godine i teško mi je da se od njih odvajam na duže". Za ulogu Izeta u popularnom serijalu skromno kaže da bi "svaki glumac od ovakvog materijala znao napraviti dobar lik, a ako mene pitate lik Izeta je jedan od više-manje uspješnih likova koje sam odigrao u svojoj karijeri..."
O svom poslu, koji toliko dugo i istrajno radi i na filmu, televiziji i u pozorištu, govori da se "graniči sa šašavošću, ludošću".
"Gluma je posljednji korak ka šizofreniji, što je opasan teren na koji ne smijem zakoračiti, ali prema tome treba ići da bi se nešto dobro sa ulogom moglo uraditi", kaže Mustafa koji je na tom "opasnom terenu" bio i Pomet u "Dundu Maroju" i Duje u "Velom mistu" i Leone u "Glembajevima", ali i Zijo u "Ocu na službenom putu", Šemso u "Kuduzu", Mihailo u "Već viđeno", Izidor u "Ničijem sinu", profesor Miša Branov u "Kad svane dan"...
Toliko toga je od glumačke umjetnosti stalo u Mustafin život, od njegovog rođenja 1943. u Banjaluci, preko studija glume na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu, pa do ovih naših dana. I uvijek je kod njega važilo to da "reditelj mora biti dobar poznavalac glume da mi može dati dobra uputstva". Za dobre reditelje još kaže:
"Mislim da su oni, ne krajičkom duše, nego dobrim dijelom sebe željeli da budu glumci", a na pitanje da li je baš zbog toga što je dobar glumac njemu lakše bilo da bude i dobar reditelj (režirao je predstave "Let iznad kukavičjeg gnezda", "Balkanski špijun", "Hasanaginica"...), duhovito odgovara: "Jašta je!"
Živa mi je muka davati intervjue jer poslije moram da čitam besmislice koje sam izjavljivao...
Taj gospodin sa slamnatim šeširom na glavi koji ga štiti od sunca, ali i od toga da mu "pamet ne pobjegne", nikada nije volio da govori za javnost o svom privatnom životu, o svojim brakovima (imao ih je tri), svojoj djeci (dvije ćerke i sin): "Šta koga briga šta ja radim između svoja četiri zida".
Tako se u tišini svojevremeno nosio i sa svojom bolešću i sa smrću supruge Slavice Radović-Nadarević, svoje najveće ljubavi, "dragog, hrabrog i nadarenog bića", od koje se u svojim autobiografskim zapisima oprostio riječima: "Umjetnost življenja i glume negdje su vrlo blizu, s tim da je gluma bolja jer na sceni možeš umirati mnogo puta a ostati živ. Nažalost, život je netalentovani glumac. Kad nas jednom neko napusti, onda je to zauvijek. Ostaje samo umeće preživljavanja. I sjećanja."
U Herceg Novom, na filmskom festivalu i oko njega, ništa se od onoga što je duboko i od osjećanja lično u Mustafi Nadareviću ne vidi. On je pred svojim obožavaocima i voljeni komičar i voljeni tragičar. Živa i okretna glumačka legenda, dio zajedničke istorije koja je upisana i u istoriju hercegnovskog festivala. Prije tri decenije na ovom istom mjestu Mustafa Nadarević se poklonio na prvom festivalu. U ime tog sjećanja Nadareviću je na otvaranju jubilarnog Herceg Novi festivala uručena nagrada koja nosi ime festivalskog osnivača – Milana Žmukića.