Nemanja Savanović: Super heroji i fenomeni

U novom tekstu Nemanja Savanović pokušava da nađe odgovor na pitanje: zašto se filmovi o super herojima snimaju u neprekidnom nizu?

Trend super-heroj filmova je dugo prisutan. Popularnost je oscilovala kroz godine, a moderni superheroj film i popularnost istoga počinje sa Ričardom Donerom („Smrtonosno oružje“, „Goonies“, „Žena soko“) i njegovim „Supermenom“. Oni kojima je nuđena glavna uloga nisu je htjeli, oni koji su je htjeli nisu je mogli dobiti. Od Njumena, Redforda pa sve do Barta Rejnoldsa - svi su ulogu odbili, čak je u jednom periodu Stalone bio u opticaju i mislim da bi svijet danas bio drugačiji da se to desilo. Isto važi i za nikada snimljeni Bartonov „Supermen“ sa dugokosim Nikolasom Kejdžom u ulozi Kal – Ela. Elem, uloga je na kraju pripala Kristoferu Rivu sa Brandom i Džinom Hekmanom u sporednim ulogama. Film je naišao na veoma dobre kritike i odličan boxoffice izrodivši još tri nastavka, jedan veoma solidan i dva idiotska.

 Većina superheroj filmova su bazirana na stripovskim predložcima. Trebalo je proći više od deset godina do idućeg kvalitetnog filma ovoga podžanra i Bartonovog „Betmena“. Par godina prije „Betmena“ izašao je odlični „RoboCop“ koji je jedan od malo filmova iz pomenutog štiha koji je zasnovan na originalnom scenariju, a ne na stripu. Barton je napravio dva veoma dobra filma, iako je u prvom Nikolson nadigrao i umalo pojeo Kitona, koji je ipak u naslovu filma. Devedesete su donijele neke od omiljenih i manje poznatih, često treš-heroja. Sveto trojstvo čine „The Rocketeer“, „The Shadow“ i „The Phantom“. Prvi će neminovno dočekati rimejk u narednim godinama ako se ovaj trend nastavi. Za druga dva nisam siguran. Bili Zejn je jedini (super?) heroj koji izgleda manje zajebano kad je u kostimu Fantoma.

To je prvi film koji sam gledao u banjalučkom kinu i slab sa na njega, a i Bili je faca velika, čovjek se spasao sa Titanika. Pokrila je ta decenija sve - od dobrih („Darkman“), loših ali kultnih („Spawn“, „Judge Dredd“) do onog filma kad je Šakil O'Nil čovjek od čelika, ali ne kao Supermen već čovjek obučen u čelik. „Blade“ je najavio promjenu trenda, ali tek pojavom X-Mena je počeo ovaj trend koji ni danas ne jenjava. Ipak, Nolan je sa svojim „Betmen“ filmovima, uključujući i onaj zadnji, nesretni, široko otvorio vrata svim stripovima, spinofovima, prikvelima i sikvelima.

Šta se promijenilo pa takvi filmovi imaju ovoliku prođu? Teorije su različite. Mnogi zagovaraju tvrdnju kako nam je danas potrebnije nego ikada neka vrsta motivacije. Uprkos „super“ prefiksu i ovi heroji nailaze na razne životne probleme, ali ih na kraju prevazilaze. Nisam siguran da to ima rezona. Činjenica da se mali Brus Vejn plašio šišmiša ima veze sa mnom koliko i to što ja nisam načisto sa visinom ima veze sa Brusom. Više mi ima smisla kont da živimo u stvarnom svijetu zlikovaca koji su postali veći od života, sa policijom koja ne bi uhvatila ni prehladu, pa nam treba neki heroj da ispuni taj kvaziutopijski fetiš. Pogledajte druge zemlje i njihove filmove. Rusi su napravili svoje „Čuvare“, gdje ogromni medvjed puca po negativcima oružjem za koje Ženeva ne smije znati, zato što srp i čekić ne eksplodiraju. Čile ima „Miragemana“, izbacivača koji sa plavim rukavicama i čarapom na glavi dijeli pravdu dok biva više nego jednom olešen od batina, ali ipak je ovo tvrdi Čile, a ne neki miki maus američki grad gdje niko ne može prepoznati Supermena kada stavi naočale i postane Klark Kent. O Indiji ne smijemo ni početi, tamo u hororima pjevaju, a u melodramama brkati nasilnici čudesa čine. Japan, između ostaloga, ima „Zebramana“, a Malezija „Cicak – Mana“.

Čudi me kako još kod nas nije trend zaživio, ne računajući Nikolu Simića u „Svemircima“ kome je jedina moć bilo epsko odsustvo srama. Ne znam kako još Bjelogrliću nije palo na pamet da ekranizuje Alana Forda. Majkl Bej nam lagano uništava djetinjstvo sa „Transformersima“, pa sa „Nindža kornjačama“ i ne bi me iznenadilo da su „Cipelići“ idući. Znaću da mi je djetinjstvo uništeno kada vidim kako Devetar Cokulić eksplodira na velikom platnu. Ko zna, ako su ovi „Nemanjići“ naš „Game of Thrones“, možda slijede neki naši „Transformersi“. Bosiljčić mora davati glas Fiatu Multipli.