Osnovna slika o sebi nastaje u djetinjstvu, i zato je važno kako roditelji i drugi koji su djetetu značajni, utiču na njeno formiranje.
Ono što neko za sebe misli da jeste, to je za njega – njegova stvarnost, njegovo pravo Ja. Nečiju predstavu o sebi popularno nazivamo "slika o sebi". Često se dešava da nečija slika o sebi nije u skladu sa tim kakvu sliku o njemu imaju drugi ljudi. Neko sebi pripisuje takve kvalitete i takvu važnost koje drugi kod njega ne nalaze.
Često ljudi za koje drugi znaju da imaju važne kvalitete, te iste kvalitete ne vide kod sebe ili ih vide, ali ih ne cijene. Njih otkriva to što kada ih pohvalimo, umjesto da im bude prijatno, reaguju neprijatnošću i stidom. Time otkrivaju da ne misle tako dobro o sebi, kao što mi mislimo o njima. To pokazuje da je za kvalitetan život važno da ljudi imaju realističnu predstavu o sebi.
Funkcija slike o sebi nije da samo pasivno odslikava nečiju stvarnost. Kada jednom nastane, slika o sebi teži da se potvrdi, ma koliko bila nerealna. Ako je, na primjer, osoba koja uopšte nije glupa, čvrsto uvjerena da jeste glupa, ona će u brojnim situacijama da se ponaša u skladu sa slikom koju ima o sebi. Za nju će ista ta ponašanja biti dokaz i potvrda da jeste glupa. Osoba će tako biti zarobljenik negativno iskrivljene slike o sebi koju će, na osnovu njenog ponašanja, potvrđivati i drugi ljudi.
Zato je važno da ljudi imaju realističnu sliku o sebi, jer im ona povećava šanse za kvalitetan život. A kako osnovna slika o sebi nastaje u djetinjstvu, važno je kako roditelji i drugi koji su djetetu značajni, utiču na njeno formiranje.
Dijete ne zna ko je ono, već na osnovu ponašanja roditelja i ostalih zaključuje ko je i kakvo je. Važno je da roditelji pokazuju djeci da ih vole, jer im time poručuju da su ona važna ljudska bića. Pored pokazivanja ljubavi važne su i riječi koje koriste roditelji. Svoju poruku roditelj može da uputi djetetu na postupak ili na osobu.
Kada dijete, na primjer, nešto prospe, roditelj može da mu kaže: "Ne prosipaj, pažljivije nosi!” ili "Pazi trapavko, upropastićeš mi parket". Poruke koje roditelj upućuje djetetu kao osobi u psihološkom smislu djeluju kao etikete koje se lijepe na detetovu sliku o sebi.
Znajući to, roditelj treba da djetetu kao osobi upućuje pozitivne poruke, a da izbjegava negativne. Kada roditelj u ljutnji kaže da je dijete glupo, nesposobno, lijeno, sebično dijete to pamti i upisuje u svoj identitet.
Kada roditelji i druge osobe značajne za dijete počnu da razlikuju poruke koje se upućuju na osobu, od poruka koje se upućuju na ponašanje, tada je formula vaspitne komunikacije jednostavna: uvijek kritikujemo ponašanje, nikada osobu, ali pohvaljujemo i osobu i ponašanje.
Kada naučimo da to primjenjujemo na djeci, možemo da nastavimo na odraslima. Tada će nam život biti ljepši.
(MONDO)