Prijateljstvo i prijateljski odnos nisu isto

Kao takvo, prijateljstvo je temeljni model za sve pozitivne nerođačke odnose sa drugim ljudima – za prijateljske odnose. Možemo da imamo prijateljski odnos prema nekome koga ne poznajemo, koga prvi put vidimo ili za koga smo samo čuli da postoji.

Psihološki mehanizam koji omogućuje prijateljske odnose prema nepoznatima jeste poistovećivanje ili identifikacija. Ako u drugome vidimo čovjeka koji je kao što smo mi, kao neko od ljudi koje volimo, tada u drugome vidimo čovjeka ili sa-čovjeka. Prijateljski odnos nam omogućuje da sa tim čovjekom ili ljudima saosjećamo, da smo sa njim solidarni kada trpi zbog neke nevolje.

Nasuprot tome, neprijateljski odnos je zasnovan na tome da u drugima ne vidimo ljude koji su kao mi, niti bilo kakve ljude. U tom slučaju imamo predstavu o drugima da oni samo izgledaju kao ljudi, ali da to nisu po svom sadržaju. Takva naša predstava o drugom čovjeku je raščovječena, dehumanizovana. To nam omogućuje da prema drugom imamo neprijateljska osjećanja: prezir i mržnju, piše za "Politiku" Zoran Milivojević.

Prezir – kada smatramo da je drugi bezvrijedan, da je ispod minimuma ljudske vrijednosti; mržnju – kada smatramo da je drugi iracionalno, zlo biće. Tada se umjesto saosjećanja pojavljuje protivosjećanje, antipatija. Tada, kada drugi pati, ljudi su ili ravnodušni ili zadovoljni, a krivo im je kada je drugome dobro.

Puno je onih koji nalaze neku korist u tome da mi povjerujemo da je neki pojedinac, grupa, partija ili narod – loš, pokvaren ili zao. Da bi ostvarili svoje interese oni nekoga ocrnjuju i blate kako bismo postali njihov stvarni ili moralni saveznik. To čine tako što u našoj svijesti "crtaju" borbu dobra i zla kroz dramski trougao kojim definišu uloge progonioca, žrtve i spasioca.

Obrazac je uvijek isti: neko je zli agresor, progonilac, drugi je njegova nevina žrtva, a dobri treći ljudi su spasioci. Od spasilaca se očekuje da počnu da proganjaju navodnog progonioca. Suština ovog postupka jeste da se pripisivanjem zlobe, ta osoba (grupa ili narod) dehumanizuje. Ona je predstavljena ne kao čovjek sa kojim treba saosjećati, već kao demon ili đavo koji treba da pati i koga treba nemilosrdno uništiti. Zato se ovaj proces naziva demonizacija ili satanizacija.

Prepoznavanje pokušaja dehumanizacije jeste osnova političke i medijske pismenosti. Kao što i sami znamo na osnovu našeg nedavnog kolektivnog iskustva, stvarnost je uvijek mnogo složenija od načina na koji je predstavljena. Pristajanje na nečiju demonizaciju je znak naivnosti.

(MONDO)