Kažnjavanje vlastite djece od strane roditelja posljednjih decenija je postalo ozloglašeno.
Ne samo tjelesno kažnjavanje, već i druge kazne, kao što su odbijanje ispunjavanja želje i davanje neprijatnog, a korisnog zadatka.
Cilj roditelja je da pripremi dijete za samostalni život u društvu, zbog čega je u odnosu roditelja i djeteta pored ljubavi neizostavan konflikt između društvenog, koje zastupa roditelj, i biološkog, koje zastupa dijete. Pretpostavka je da će deijte usvojiti socijalni princip i da će on prevladati nad biološkim u djetetu.
Pored "postavljanja granica" i primoravanja djece da rade korisne, a njima neprijatne stvari kako bi stekli navike, kažnjavanje sačinjava ono što zovemo disciplinovanje djece. Disciplinovanje je samo jedan dio vaspitanja, koje je opet samo dio kompleksnog odnosa roditelja prema djetetu. Zato ne treba padati u grešku i kažnjavanje poistovećivati ni sa disciplinovanjem ni sa vaspitanjem, piše "Politika".
Kažnjavanje je veoma snažan zahtjev za promjenu ponašanja. Ako se dijete igralo u sobi s loptom i ako je razbilo staklo na vitrini, roditelj se može zapitati: "Čemu kažnjavanje, ako je staklo već razbijeno?" Smisao kažnjavanja je da dijete odustane od nekog određenog ponašanja: u ovom slučaju od opasnog i neprimerenog igranja. Ako je kažnjeno, veća je vjerovatnoća da će dijete ubuduće odustati od takvog igranja u sobi.
Neko može da se zapita: "Zar nije dovoljno djetetu objasniti koliko je opasno igrati se loptom u sobi?" Objašnjenje je, svakako, nužan dio kazne i može da bude dovoljno za neku djecu, ali većina djece će u sljedećoj situaciji zaboraviti na dato objašnjenje. Da ne bi zaboravili, pomaže im osjećanje koje se zove "strah od kazne". Evo i kako.
Dijete je ličnost u razvoju i zato često nije sposobno da upravlja sobom, da se samokontroliše. Nekada su njegove želje daleko moćnije od njegovog znanja. Kada je, s jedne strane, samo roditeljska informacija o tome kako nešto nije dobro, a, s druge, snažna djetetova želja, vjerovatnije je da će dijete uraditi ono što želi.
Nije dovoljno da dijete nauči kako ne treba da se ponaša, već treba da nauči i kako treba da se ponaša umjesto toga. Najbolje se uči od oba roditelja, kad oboje pružaju i ljubav i disciplinu.
Kažnjeno dijete bolje pamti
Još su stari Rimljani primjetili da kažnjeno dijete bolje pamti. Sljedeći put kada bude u iskušenju da uradi nešto što nije u redu, sjetiće se ranije kazne i imaće dvije suprotne emocije: želju da uradi ono što je zabranjeno i strah od kazne, koju će dobiti kada bude uhvaćeno u prekršaju. Tek tada će dijete biti u pravom unutrašnjem konfliktu i moći će da odluči šta će uraditi.
(MONDO, foto: Guliver/Getty/Thinstock)