MONDO vam donosi priču iz najpoznatije i najstarije poslastičarnice na crnogorskom primorju.
Svaka fotografija, natpis, zastavica, simbol, plaketa, cjenovnik, svako slovo na izlogu i natpisu na ulazu radnje, ima urezan trag vremena u kojem je ova poslastičarnica trajala na zadovoljstvo generacija Barana i njihovih gostiju koji su je pohodili. I nijedan od tih "pečata“ nije u sukobu sa drugim, iako bi u nekom drugom prostoru vjerovatno bili prepoznati kao simboli antagonih civilizacija, ideologija i kultura.
U ovom čarobonom kutku sokaka orjentalne varošice naslonjene na bedeme najstrijeg srednjevijekovne tvrđave južnog Jadrana, prepliću su na istoj tabli ćirilica i latinica, engleski, ruski i francuski jezik... Na pultu između dvije srpske trobojke stoje crnogorska, američka, britanska i japanska zastava, turski i ruski barjaci se naslanjaju jedan na drugog, sa dva zida se "posmatraju“ Kemal Ataturk i Josip Broz, u vitrini jedni do drugih stoje poslastice iz epoha osmanlijskog i austrougarskog carstva...
Upravo je ova jedinstvena harmonija kojom zrači, poslastičarnicu Karađuzović učinila prepoznatljivijim simbolom stare barske varošice, koja je posljednjih godina konačno prepoznata kao turistička atrakcija koja se ne smije zaobići tokom posjete južnom dijelu crnogorskog primorja.
Poslastičarnica je dio porodičnog biznisa Karađuzovića, ugledne familije koja porijeklo vodi iz Anadolije, iz mjesta "Karađoz“, što bi u bukvalnom prevodu sa turskog značilo crnooki. Ime radnje, i logo firme ispisano je ćirilicom. Susret sa, na ovom mjestu tako pristajućim spojem naizgled nespojivog, tako zbunjuje i očarava goste već uoči ulaska u ovu prodavnicu slatkih čarolija i riznicu nostalgije.
"Naši su do 1934. godine bili trgovci ali im je poslovna sreća u jednom trenutku okrenula leđa, bankrotirali su i moj deda Redžep Karađuzović se tada okrenuo poslastičarskom pozivu i otvorio ovu radnju. Kada je radnja otvorena, službeno pismo je ovdje bilo ćirilica, a strani jezik francuski. Kako onda tako danas, to je jednostavno dio našeg brenda“, objašnjava uz osmijeh Džengis, jedan od dvojice braće Karađuzovića koji vode poslastičarnicu u Starom Baru.
Firma Karađuzović, kojom rukovodi Bajazit, Džengisov i Agronov stric, ima i burekdžinicu na zelenoj pijaci u Baru. U obje radnje proizvodnja se odvija po istoj recepturi po kojoj je i prije 80 godina kada je otvorena poslastičarnica u Starom Baru. Svaki kolač u radnji je proizveden ručno.
"Ne znam koliko će još opstajati ovaj posao. Tradicija kao da više nije saveznik. Do prije pola godine još uvijek sam bio optimista, ali sada ne vidim volju kod mladih generacija da se bave ovim zanatom“, priča Džengis dok nam uz osmijeh sa tonom gorčine dodaje. "Ne slušajte me, idealista sam, a to je danas opasna zanimacija“.
U ponudi poslastičarnice su svi kolači sa standardnog repertoara turske ali i bečke slastičarske škole. Specijalitet su smokvice sa orasima, kadaif, gurabije i naročito sultan-sudžuk, poslasticu koja se u Crnoj Gori proizvodi samo u ovoj radnji.
Na vitrini se nalazi i providna kesica puna slatikša koji podsjećaju na male puslice. Na pitanje o kakvoj se poslastici radi, Džengis objašnjava da je riječ o bombonima proizvedenim na isti način na koji se to radilo i prije osam decenija.
"To su bili prvi bomboni u ovom gradu“, dodaje stariji od braće Karađuzović koji sa suprugom "pokriva“ jutarnju smjenu. Mlađi Agron "dežura“ sa svojom suprugom u drugoj smjeni. Stric Bajazit Bato, glavnokomandujući firme Karađuzović, "dežura“ u radnji u centru Bara.
Karađuzovići se poslastičarskim i burekdžijskim zanatom bave neprekidno od 1934. godine, i predstavljaju najstariji porodični biznis koji traje u kontinuitetu u Baru. Poslastičarnica u Starom Baru bila je, međutim, zatvorena od 1981. do 2007. godine.
"Kada je probijen tunel Sozina 1956. godine počeo je i razvoj turizma na ovom dijelu primorja. Na tom talasu smo 1962. godine otvorili poslastičarnicu u Sutomoru. Bile su to zlatne godine. Nije bilo turiste iz Srbije koji je ljetovao u Sutomoru koji nije znao za našu radnju. Iz inostranstva je dolazilo najviše Nijemaca, i oni su nam bili redovne mušterije. To je period kojeg se najradije sjećam“ prisjeća se pedesetogodišnji Džengis.
Poslastičarnica u Sutomoru zatvorena je sa prvim zadahom rata u kojem se raspala Jugoslavija početkom devedesetih godina.
"Dolazile su loše godine i zatvorili smo radnju u Sutomoru. U tom trenutku imali smo samo jednu, u Baru. Ova u Starom Baru bila je zatvorena od 1981. jer se više nije isplatilo držati je. Renovirali smo je prije sedam godina kada je i ovde zaživio turizam“, prisjeća se Džengis.
Poslastičarnica u Starom Baru je otvorena samo tokom ljetnje sezone.
"Naši proizvodi su bez hemijskih preparata, jestivi su najviše deset dana. Zbog toga se ne isplati držati radnju otvorenom kada nema dovoljno gostiju“, objašnjava Džengis.
Više fotografija iz poslastičarnice, kao i više o poslastičarnici "Karađuzović", pročitajte na mondo.me