Glumac i muzičar Đorđe David otvoreno je govorio o porodici, karijeri, muzici i izazovima sa kojima se suočava.
Pjevač i glumac Đorđe David u intervjuu za MONDO govori o svojoj karijeri, porodici, ćerki Staši, ali i učešću u žiriju emisije Zvezde Granda i prilici koju nije želio da propusti.
Đorđe na početku ističe da je pop i rok muziku treba predstaviti klincima kad imaju 10-11 godina.
“Ja mojoj Staši ne branim da sluša narodnu muziku. Ali ona sluša i ozbiljnu muziku, sluša i pop i rok. Kako inostranu tako i onu koja dolazi sa Balkana. Nevjerovatno koliko joj se te neke stare kompozicije sviđaju i koliko joj se ta tradicionalna odnosno etno muzika naroda i narodnosti na Balkanu dopada”, kaže nam Đorđe.
Ove godine je tvoja kandidatkinja pobijedila u Zvezdama Granda. Da li je ovo po tebi ne samo pobjeda pop i rok muzike već i tvoja lična pobjeda?
Ovo naravno shvatam kao svoju pobjedu. Zvezde Granda, kao format koji je najgledaniji tog tipa na Balkanu, je priča koja je zasnovana na narodnom melosu naroda i narodnosti koji žive na Balkanu. Onog trenutka kada je Saša Popović meni uputio poziv, ja sam prvu konsultaciju imao sa ljudima iz mog benda i sa mojom Anom.
I šta su ti tada rekli?
I moj bend i moja Ana su mi rekli da ponudu prihvatim oberučke. Rekli su mi da mi se takva šansa više nikad neće pužiti u životu i da mi je ovo prilika da pokažem ko sam i čemu stremim.
INTERVJU! ĐORĐE DAVID O KARIJERI I PORODICI: Ako djetetu kupimo najskuplju garderobu ne znači da smo najbolji roditelji!
Jesi li bio svjestan određenog rizika ulaskom u ovaj TV format? Ipak si ti neko ko je prije svega prepoznatljiv po pop i rok zvuku.
Bio sam svjestan da će se pojaviti mnogi dušebrižnici koji će jedva dočekati bilo kakvu vrstu faula pošto je ovo vrijeme hejtera i početi da me svrstavaju kao izdajicu. Danas u 21. vijeku je došla ponovo u prvi plan – četnik, ustaša, partizan. Što je za mene potpuno kretenski. Primjera radi, ako neko nosi crvenu majicu on je odmah komunista, ako nosi crno-bijelu kombinaciju onda je ili grobar ili satanista. To je nešto što nas vraća u rikverc. Bio sam svjestan da će mi učestvovanje u žiriju Zvezde Granda uzeti zbog tih “dušebrižnika za rokenrol” koji inače cijele sedmice glume rokenrol a onda subotom i nedjeljom sviraju svadbe. Što je vrlo licemjerno. Ja nisam taj čovjek. Ja sam čovjek koji isključivo radi rokenrol. A ako me i pozovu na svadbe onda to bude “Ti samo budi dovoljno daleko”, “Povedi me u noć”, ili “Nemirne noći” kao numera koja se pjeva za otvaranje mladenačkog bala. Ukapirao sam da mi je Saša Popović otvorio vrata, ne samo doduše meni, nego i cijeloj mojoj branši da u prajm tajmu imamo varijantu gdje može da se inklinira i Maja Odžaklijevska i Vesna Vrandečić i Doris Dragović i Toni Cetinski i Riblja Čorba i Bajaga i Generacija 5… I da ne ređam sad sve.
Da li si doživljavao neprijatnosti zbog učešća u “Zvezdama Granda”?
Pojavljivali su se ljudi koji su slali jako ružne poruke. Na to sam apsolutno bio spreman. Kao što svaki klovn mora da bude spreman na ono što donosi crikus u koji je upao. Slali su mi poruke da sam ih izdao, da sam ih prodao. Onda je išlo dotle da su prijetili i mom djetetu, mojoj Staši, prijetili su i mojoj Ani. Ali ja im uvijek kažem – moj broj telefona se nalazi na mom profilu, gdje kažete ja ću doći. Ne bojim se ničega. Jak sam fizički, poznajem neke vještine, u životu sam se ozbiljno bavio sportom. A drugo kad si čist onda nemaš problem da izađeš ispred bilo koga. I drugo, psihopata nikad neće da najavi ono što je spreman da uradi. Pravi psihopata će samo da uradi to što je naumio. Imamo svjež primjer. Ako me pitaš da li imam tu vrstu straha, da imam jer sam javna ličnost i imam dijete. Ali da se zna - za dijete sam spreman da ubijem bilo koga bez trunke griže savijesti. Meni je moje dijete centar svijeta, ona je moja najveća ljubav. Moja Staša mene čini boljim i goni me da budem bolji i prema bendu i prema Ani i prema svim ljudima oko mene. Ovi koji su meni prijetili su obično kukavice, mediokriteti, neostvareni ljudi puni kompleksa. Oni apsolutno ne kapiraju šta im se dešava u životima, šta se dešava u ovoj zemlji i šta se dešava na Balkanu, ali i globalno. Stvari se u svijetu munjevito mijenjaju. Ukoliko nisi budan da pratiš šta se dešava 24/7 onda si u ozbiljnom problemu.
I kako reaguješ kad stignu prijetnje?
Kada mi se takve stvari dešavaju ja odem pa pogledam profil. I kad vidim da je u pitanju mlad čovjek to mi je jako žao. Blok je majka. Blokiram budalu. Ali sam svjestan da ako je u pitanju mlad čovjek onda je to neko ko raste u veoma ozbiljan problem u ovom društvu. Ne interesuje me kako će me bilo ko shvatiiti kad ovo kažem ali nije problem u ministru policije, niti u direktoru BIA-e ili nekom trećem… Problem je u porodici. Problem je u tome što roditelji ne obraćaju dovoljno pažnje na svoju djecu, što mi matori ne obraćamo pažnju na djecu “an ženeral”. Mi mislimo da time što ćemo im kupiti patike, poslati ih na more, ošišati ih kod najskupljeg frizera, kupiti im najskuplju jaknu ili ruksak da ćemo time zadovoljiti njihove potrebe i da ćemo time da se potvrdimo da smo najbolji roditelji. Ali to nije tako. Moja Staša nema najskuplje patike ali tvrdim da je to sretno dijete koje je okruženo ljubavlju – kako Aninom, tako mojom tako i njenog ujaka Marka. Staša je nasmijana i sretna. Ona ne zna da postoji zlo. Ja je učim da vjeruje ljudima i da je čovjek nešto najhumanije i da prema svojim drugarima treba da bude najdivnija na svijetu. Ne puštam joj TV da bi se zanimala nečim. Strahovito vodim računa da bude okružena pravim stvarima i da prije svega bude okružena emocijom. Ana vodi računa o tome da ona bude jedno vaspitano stvorenje koje zna red. Porodice su to zaboravile zbog nevjerovatnog jurcanja oko novca i uspjeha. Jednostavno djecu negdje stavljaju sa strane i zbog toga nam se to sa djecom i dešava.
I za kraj, kada uporediš vrijeme kada si ti odrastao a ti si čuvena “bejbi bum generacija” sa vremenom u kojem odrasta tvoja Staša koja pripada “alfa generaciji” šta ti prvo pada na pamet?
Sada me je više strah. Daću vam najbanalniji primjer. Kada je mene moja učiteljica Anđa ošamarila i povukla za zulufe i otjerala u ćošak da klečim 20 minuta, ja sam plakao pred cijelim odjeljenjem i molio je samo da ne kaže mojim roditeljima. Jer ako kaže mojim roditeljima to što mi je ona uradila je ništa šta će mi uraditi moj Vasilije i moja Stanislava. Ali smo tu Anđeliju u OŠ “Marko Orešković” voljeli najviše na svijetu. Ona je za nas bila autoritet jer je bila ljubav od glave do pete i jer se bukvalno ponašala kao treći roditelj. A danas? Djeca imaju svoja prava da npr prijave roditelja ako su dobila ćušku?! Učiteljica i nastavnica mog djeteta će imati apsolutno svo pravo što se mene lično tiče da postupi onako kako treba da postupi da bi moje dijete bilo bolje. Ako moje dijete dobije keca jer nije učilo ja apsolutno činim njoj medveđu uslugu ako ja odem da profesoru odem da očitam bukvicu što joj je dao jedinicu. Mora da osjeti pad da bi znala šta znači skok. Mi smo kao roditelji odjednom postali i najbolji u matematici i najbolji u fizici i u hemiji. I sve znamo bolje od učitelja i profesora. I naravno da se onda ta kasta ljudi povlači jer ne želi da ima probleme. Čuva svoje radno mjesto a time naša djeca manje dobijaju. Tu je nastao problem i cijela šarada koja se prebacuje na političku varijantu je meni jako smiješna jer je problem u onome što se zove porodično vaspitanje.
BONUS VIDEO:
(MONDO/Petar Latinović)