Bogdan Diklić o kultnim ulogama u filmovima "Flojd" i "Maratonci", ali i jednoj koju mu je prepustio Bekim Fehmiu
Glumcu Bogdanu Dikliću prošle nedjelje u Somboru uručena je nagrada Specijalni Ernest za dosadašnji i budući doprinos filmskoj umjetnosti. Tokom pola vijeka karijere ostvario je više od 200 uloga na filmu, televiziji i u pozorištu, a dan poslije svečane dodjele na "Espresu u 11", u razgovoru sa selektorom Somborskog filmskog festivala Dejanom Dabićem, evocirao je uspomene na snimanje "Maratonaca" i otkrio koju veliku ulogu mu je prepustio Bekim Fehmiu.
"Radost treba otćutati. Muvao sam se po dobrim filmovima, ali bilo je i onih drugih. Napisao sam i jednu knjigu, gdje sam jedno poglavlje posvetio nagradama. To što ti ništa ne znače nagrade znači da nisi dobio nijednu. Znači mi nagrada Ernest Bošnjak", rekao je na početku razgovora Diklić.
Publika je na otvaranju mogla da pogleda film "Mali svijet" Miloša Radovića.
"Isti bih i ja predložio. Volim taj film. Sjećam se tad kad smo snimali, temperatura je bila između 39 i 41 stepen. Bio sam mlađi nego danas jedno 25 godina. Moja kćerka Sofija je došla na snimanje s mamom i tamo smo proslavili njen prvi rođendan", otkrio je glumac.
Bogdan Diklić kaže da je "Mali svijet" jedan od najboljih scenarija koje je pročitao u životu:
"Jedva sam čekao da počnemo da ga radimo. Otelo mi se da sam javno rekao da je to najbolji film. Neki reditelji i scenaristi su mi to opasno zamjerili".
Dabić je otkrio publici da je, po njegovom mišljenju, Bogdanova najbolja rola uloga Zaima u filmu "Gori vatra" Pjera Žalice.
"Rijetko ko zna da je tu rolu trebalo da igra Bekim Fehmiu. On se povukao. Nije mi poznat razlog, ali nije zbog honorara. Plan je bio da igram Stanka, koga je poslije odigrao Emir Hadžihafizbegović. Pozvao sam telefonom Bekima. On mi je poželio puno sreće na snimanju i napisao mi je predivno pismo. Ostavio mi ga je na portirnici JDP. Čuvam ga i danas", rekao je Diklić, koji početkom svoje karijere smatra ulogu u filmu "Vojnikova ljubav".
"Snimio sam prije toga i "Atentat u Sarajevu" i "Djevojački most". Na "Atentatu" sam prvi put vidio kameru i smatram ga svojim nultim filmom. "Vojnikovu ljubav" smo snimali u Požarevcu. Oba filma su iste večeri prikazana na Puli. Prvi put sam tad vidio Josipa Broza Tita. Gledao je samo film Veljka Bulajića i otišao. Poznato je da je on gledao sve filmove na Brionima. Sigurno je gledao i "Vojnikovu ljubav", prisjetio se Diklić.
Veliku popularnost donijela mu je rola u seriji "Grlom u jagode".
"Bio sam treća godina studija. Došao je Dragan Kresoja da fotografiše nas glumce. Nisam htio da idem na fotografisanje. Zvali su me na probno snimanje. Uloga se zove Bogdan Simić Boca. Bio sam klinac. Velika trema. Ništa to nije valjalo. Reditelj Srđan Karanović nije htio da me uzme za seriju. Postoje tri verzije kako me je ponovo pozvao na probno snimanje. Prva je da ga je nagovorio Goran Marković, drugi Dragan Kresoja, a treća da je to uradio direktor fotografije Živko Zalah. Snimali smo Branko Cvejić i ja. Pozvao me je prije toga Karanović u kancelariju i odigrao sam svoje scene rasterećen. Poslije snimanja, a da nije ni pogledao materijal, reditelj mi je rekao: "Nemoj da briješ brkove". Bio je to dobar znak. Otišao sam u Bjelovar. Bila je nedjelja, Dragan Kresoja mi je saopštio da sam dobio ulogu Boce. Moji roditelji su se veoma radovali. Tata je otvorio flašu. Prvi put sam s njim popio špricer", otkrio je Diklić.
Kad je radio "Nacionalnu klasu", Diklić je imao 25 godina.
"Za taj film sam najviše sentimentalno vezan. Svoje poslove pamtim po atmosferi na snimanju. Nije se desilo kad je sve lijepo na setu da film ispadne dobro. Više nemam tih 25 godina. Bio sam fasciniran što radim s Gagom Nikolićem, Oliverom Marković i Batom Stojkovićem, koje sam gledao u bioskopu. Bio sam sebi užasno važan. Nije baš uvijek moguće verbalizovati osjećanja".
Nekoliko godina kasnije kultni status, kao "Nacionalna klasa", stekao je i film "Maratonci trče počasni krug".
"Imao sam nepunih 28 godina, a ovo što ću reći nije poznato. Slobodan Šijan je imao dvije podjele za film. Dobio sam scenario 14 dana pred snimanje. On se odlučio za nas. Gledao sam istoimenu predstavu u Ateljeu 212 čak 28 puta. Milan Gutović je igrao Mirka. Nema on u predstavi toliko prostora kao na filmu. Nisam ni sanjao da ću to igrati", kaže Diklić, koji je te godine u Puli dobio takav aplauz da ga i danas pamti.
"Arena je bila puna. Osjećao sam se kao Džordž Harison i kao da Bitlsi ili Stonsi izlaze na pozornicu. Nije se desilo takvo oduševljenje nakon neke projekcije. Neko ko je stajao pored mene je rekao: "Šta je ovo". Bilo je to vrijeme autograma, a ne selfija. Dao sam i ja prve autograme zahvaljujući tom filmu".
Diklić se prisjetio saradnje s Kusturicom jer je igrao u njegovim prvim TV filmovima.
"Emir je uvijek slušao glumca. Snimili bismo jedan njegov i moj kadar pa bismo poslije izabrali bolji u montaži. Nisam poslije s njim radio. Zvao me je i za film "Sjećaš li se Doli Bel". Bio sam tad u Bjelovaru. Bila je to uloga od nekih šest dana snimanja. Stigao je i scenario, ali se poslije više nije nikad javio", kroz osmijeh konstatuje Diklić.
Zaljubio se u stjuardesu, dala mu boks cigareta
Jedno od pitanja iz publike na kafi s glumcem bilo je da se prisjeti svoje majke i svoje prve velike ljubavi.
"Nemate vi tih para (smijeh). Bilo je to 1976. godine, nakon festivala u Puli. Zaljubio sam se kao tetrijeb u jednu stjuardesu. Poklonila mi je ona tada boks cigareta. Viđali smo se i držali se za ruke. Zvala me je poslije svakog dana iz svijeta u Bjelovar i ja sam cvrkutao. Jednog dana je to prestalo. Bio sam tužan. Ležao sam, a na radiju ide emisija na Prvom programu Radio Zagreba. Mama kuva ručak. Ide pjesma Zdravka Čolića "Nosi, nosi sve što si mi dala", a mama doda: "Ono malo cigareta s festivala".
(Kurir, MONDO)